Moje sjećanje

04.05.2022

Moje sjećanje

Moje sjećanje

Sjećanje na ime Ante Babića

Živeći i radeći u Bujama sjećam se svog prvog dolaska u Narodno sveučilište u Umagu koje je nosilo ime Ante Babića. U samoj zgradi sveučilišta, odmah iza ulaza iznad monumentalnih stupova koji su trebali podržavati socijalistički modernizam stajala je, ili bila visoko postavljena bista Ante Babića. I tada sam se čudio da je postavljena daleko iznad visine očiju. Na svu tu nemaštovitost autora   poprsje je bilo postavljeno na  neku nazovi konstrukciju od panel ploča koje su bile tamno obojane. Je li to bilo djelo nekog kućnog majstora, ili nekog voditelja u tadašnjem sveučilištu nije mi bilo poznato. Još se sjećam instalirane   žarulje koja je svijetlila preko crvenog celofana. Nakon nekog vremena nekako s dolaskom nove vlasti devedesetih sve je nestalo. Ostala je samo šupljina prostora, rupa u našoj povijesti.

Pričalo se svašta, da je stavljena iza vrata i negdje odnesena, negdje gdje neće smetati. Smetala je ona u ta vremena svima, ono što je najtragičnije i Savezu boraca, antifašistima, jugo nostalgičarima.!

A kada sam se stručno sastao s time imenom -  imenom Ante Babića. Radeći na knjizi „Kazalište na kotačima“, izučavajući mnogobrojnu prepisku i zabilješke naišao sam na bilješke Josipa Šraja koji piše: U Trstu su Slovenci već 1945. imali na okupu kompletnu svoju inteligenciju: liječnike, pravnike, profesore, književnike, slikare, glumce muzičare i itd. Na Bujštini nije bilo niti jednog autohtonog hrvatskog intelektualca. Drugo je bilo u drugim dijelovima Istre, gdje su bili Balota, Zlatić, Mihovilović, Črnja, Peruško i drugi. Imali smo samo Antu Babića koji se je školovao u Trstu, te smo po njemu nadjeli ime HPD „Ante Babić“. Sva društva nisu imali funkciju da razviju neku veliku kulturno umjetničku djelatnost, nego da barem preko čitaonica i tečajeva stvaraju uvjete za učenje hrvatskog jezika. To je bila njihova glavna uloga ( knjiga „Kazalište na kotačima“ autora Zlatana Varelije)

Zasjala je bista opet početkom ovog stoljeća na Trgu ispred učilišta. Na zelenom trgu i opet je nestala zajedno s zelenim trgom. I opet ju je sakrio neki umjetnik kamena i betona na neko nepoznato mjesto. I opet tišina i muk građana Umaga. A, Udruge koje navodno štite povijesna antifašistička obilježja povukla se u mišju rupu. U rupi kopaju da bi dobili mali zalogaj obećanja.

Bista se opet mora vratiti. Sama i ponosita tu ispred Učilišta koje nosi njegovo ime. Jer hrvatska sloboda nije jedna bitka već tisuće bitaka u kojoj je svojom krvlju dao  život  i Ante Babić, kao  i oni isti koji su svoju krv natopili u hrvatsku školu u Babićima. To je okosnice hrvatskog identiteta, nacionalnog digniteta.

Bista se mora vratiti bez jednobojnog crvenila!!!!!

Autor teksta : Zlatan Varelija

Ante Babić – 27. travnja 1916 -  6. svibnja 1944. godine