Monte San Michele – brdo smrti

23.02.2022

Monte San Michele – brdo smrti

Monte San Michele – brdo smrti

„Pet sati ujutro, 29.lipnja 1916.godine.Vojnici 21. i 22. talijanske divizije još spavaju u neugodnim rovovima na brdu San Michele. Zora je, netko se miče u laganom snu ranog jutra dok stražari snažno trljaju ruke, uživajući u prvim zrakama sunca koje nebo pruža. Iznenada, iznad Austro-ugarskih rovova, dugačak zmijoliki žućkasti dim, ispušten iz mnogobrojnih nevidljivih cijevi, uz pomoć vjetra, počeo se širiti prema talijanskim rovovima.

Malobrojni stražari, očajnički su potrčali prema velikim limenim kantama koje služe kao improvizirana alarmna zvona, ali plin je bio brži od njih.

U svega nekoliko trenutaka, dok se nebo čistilo, 6.250 vojnika i 182 časnika, pretežno iz dvije brigade „Pisa“ i „Regina“ 21.divizije, prešli su a da nisu bili svjesni, iz sna u smrt. Iza smrtonosne izmaglice, poput duhova, pojavila su se 2 specijalna mađarska regimenta 7. i 20. „Honved“ : bili su izvježbani na specijalnom tečaju u Kremsu, i znali su dobro što im je činiti. S teškim željeznim toljagama vezanim za desni zglob, pažljivo pretražuju svaki rov i puteljak, svaku rupu, ubijaju bez milosti malobrojne preživjele“, opisao je ovaj stravičan događaj, novinar i pisac Franco Bandini, u knjizi „Il Piave mormorava, objavljene daleke 1965.godine, na 50-godišnjicu obilježavanja ulaska Italije u 1.Svjetski rat.

 

Muzej na Monte San Michele

 

Subota je, prekrasan sunčani dan mjeseca veljače i sebe odlučih „počastiti“ izletom u Redipugliu, da ponovo posjetim velebni Sacrario (spomen kosturnicu) iz 1.Svjetskog rata nakon što je neko vrijeme, pristup bio onemogućen zbog radova održavanja. Na svega 5 kilometara zračne udaljenosti, putem kroz Sagrado i Peteano, stiže se na brdo visine svega 250 metara nadmorske visine i tu je smješten muzej sa okolnim tunelima i rovovima koje su dvije suprotstavljene vojske, Talijanska i Austro-ugarska, izgradile u razdoblju 1915. – 1917. Sa vrha brda puca prekrasan vidik na Tršćanski zaljev i Savudrijsku obalu, na Krn, Matajur, Kanin i Dolomite.  

Stigao sam pred muzej i pridružio se skupini izletnika koja se spremala slušati izlaganje vodiča Ecomuseo o  događajima koji su se zbili na tom području tokom Velikog rata (La Grande Guerra). Objašnjeno nam je kako su se kopali tuneli u živom kamenu radi postavljanja topovskih postolja za talijansku artiljeriju koja će biti usmjerena u dubinu Austro-ugarskog teritorija odnosno današnje Slovenije. Ogromne količine, tisuće kubnih metara iskopanog kamenja i zemlje rasprostirali su se na vrhu brda i tako proširio prostor sa nasutim materijalom.Za te radove bio je potreban veliki broj vojnika i uopće radne snage. Zanimljivo je bilo objašnjenje da se za radove koristilo lokalno stanovništvo i vojnici stariji od 35 godina koji nisu više bili „vojnički sposobni“ jurišati na neprijateljske rovove.

Meni se čini, a to je  moj subjektivan stav, da je mlađeg vojnika, 19 ili 20 godina, lakše „uvjeriti“ da je potrebno napasti neprijatelja preko brisanog prostora gdje su šanse da preživiš, minimalne. To se redovito događalo u talijanskoj vojsci onog vremena gdje je vojnik bio samo obična brojka; mrtav, živ ili zarobljen. Sve je bilo stvar statistike a ginulo se na tisuće i tisuće, samo da bi se osvojio neki brežuljak ili brdo, u ratu u koji se krenulo radi okupacije tuđih teritorija. Grad Trst je bio u ono vrijeme 1916.godine punih 534 godine u sastavu Austrijske Monarhije. Tajnim Londonskim sporazumom od 26.travnja 1915. Engleska, Francuska i Rusija, potpisale su da će se nakon rata Italiji kao njihovoj saveznici, predati: Trentino, Trst, Istra, Dalmacija, Albanija.

 

Ljudski životi samo kao statistička brojka

 

Kao primjer, nebrige talijanskog vojnog zapovjedništva za vlastite vojnike navesti ću što je pukovnik Gatti, član stožera Vrhovnog vojnog zapovjedništva, zapisao u dnevnik nakon desete bitke na Soči koja se odvijala od 10.svibnja do 08.lipnja 1917.godine.

Navedeni pukovnik je zapisao slijedeće: Rezultati su vidljivi, brdo Kuk osvojen- Kota 363 osvojena, brdo Vodice osvojeno, zarobljeni austrijski vojnici oko 23.000. U odnosu na ove dobre rezultate, nastavio je pukovnik, naš trošak je bio oko 70.000 mrtvih i ranjenih te oko 750.000 projektila srednjeg i velikog kalibra potrošeni. Pukovnik Gatti je zaključio u potpunosti smo ostvarili cilj, kada bi barem uvijek takve bile naše bitke, mogli bi biti zadovoljni.

Iz gornjeg zapisa je vidljivo koliko je zapovjedništvu talijanske vojske uopće bilo stalo do života svog ljudstva. Njima je ratovanje na Soči bilo poput kupoprodaje, toliko smo potrošili i to smo dobili. Tih 70.000 mrtvih i ranjenih bilo je prihvatljivo za 3 osvojena brda koja na strateškom planu za daljnji tijek rata nisu predstavljala gotovo ništa.

 

„Sveto područje“ Monte San Michele

 

U ratnom talijansko-austrijskom sukobu (1915-1918) Monte San Michele predstavljalo je jedno od najvažnijih bedema Austro-ugarske vojske na fronti Krasa u prve dvije godine rata. Položaji su bili učvršćeni mnogobrojnim rovovima sa namjerom zaštite goričke ravnice i visoravni Doberdo' koji su prvenstveno bili branjeni sa mađarskim trupama. Brdo je bilo žestoko napadano od talijanske vojske tokom prve četiri ofenzive (ljeto-jesen 1915).

Kao što smo već istakli u uvodu ovog teksta, 29.lipnja 1916., mađarski vojnici napali su talijanske položaje bojnim otrovom. Nisu stradali samo Talijani od otrova (preko 6.000) već i oko 3.000 Austro-ugarskih vojnika. Neki izvori kažu, da je tokom napada bojnim otrovom, došlo do promjene smjera vjetra pa su od plina smrtno stradali i pripadnici one strane koja je plin upotrijebila. U svakom slučaju, nešto je krenulo po zlu sa cijevima za izbacivanje bojnog otrova pa otuda i veliki broj stradalih vojnika i u redovima napadača.

Djeluje zastrašujuće, da je na tako uskom prostoru od svega nekoliko desetaka hektara površine, smrtno stradalo preko 9.000 vojnika s obje strane u samo jednom napadu.

Teatar krvavih bitki, mjesto smrti i patnje stotina tisuća vojnika dviju vojski u borbi, brdo San Michele je proglašen svetim spomeničkim područjem, 29.listopada 1922.godine.Na vrhu San Michele planiralo se sagraditi velike svetište posvećeno talijanskom vojniku pješaku ali se projekt nije svidio Musoliniju pa je ideja odgođena za neka druga vremena. Odlučeno je, da se konzerviraju podzemne galerije i rovovi za buduću memoriju.

„Sveto područje“ je postala obavezna točka koju su posjećivali mnogobrojni veterani koji su željeli prisjetiti se mjesta na kojem su se borili. “Sveto područje“ San Michele, u svibnju 1945.godine, bilo je devastirano zbog revanšističkih razloga za vrijeme jugoslavenske okupacije, piše u brošuri muzeja San Michele.

Za one koje zanima povijest 1.Svjetskog rata, preporučio bih da svakako posjete Monte San Michele i da se na tom mjestu detaljnije upoznaju sa razmjerima i strahotama tog ratnog sukoba u sklopu ukupnih 12 bitaka na rijeci Soči.

 

Obradio: Veljko Ivančić

 

Izvor podataka: Museo Monte San Michele

                            Alessandro Barbero: Caporetto,izdanje 2017.

                            Franco Bandini: Il Piave mormorava,izdanje 1965.