Neki grobovi i spomenici fašistima u Istri ljepše održavani od grobova komunista i zaslužnih „sinova“ Istre

29.07.2020

Neki grobovi i spomenici fašistima u Istri ljepše održavani od grobova komunista i zaslužnih „sinova“ Istre

Kako sam obilježio nekadašnji Dan ustanka ili tragovima narodnjaštva, ustanka i NOP-a Istre

Nisam Titov sljedbenik, niti član nekog ogranka društva Josipa Broza Tita, a još manje član Socijalističke radničke partije (SRP), no odlučio sam 27. srpnja, taj prevruć dan, nekad poznatiji kao Dan ustanaka u RH, provozati se Poreštinom i Pazinštinom te posjetiti rodne kuće i grobove najvećih rodoljuba za koje službena historiografija kaže da su bili pokretači općenarodnog ustanka u Istri.
Naravno, nisam mogao izbjeći i posjet kući jednog od najvećih narodnih heroja Istre, Joakima Rakovca, predsjednika NOO za Istru, iz sela Rakovci kraj Baderne. Svaki moj pokušaj da pronađem to zdanje ostao bi bezuspješan, iako Rakovci nisu Pariz, da srećom, nisam naišao na poštara koji mi je, i to ne baš jako uvjerljivo, pokazao koja bi trebala biti Joakimova rodna kuća. Kad sam ju pronašao nije me začudilo zašto je to bilo teško. Naime, mala kamena ploča s već izblijedjelim, uklesanim podacima na njoj je vrlo neuočljiva.
Nelagoda koju sam osjetio zbog evidentne nebrige održavanja rodne kuće našeg narodnog heroja ubrzo je iščeznula, nakon slučajnog susreta s glumcem i TV voditeljem Tarikom Filipovićem, koji me u prolazu pitao kako, i u koji kontejner isprazniti smeće, misleći valjda da sam neki domaći iz sela, pa smo nastavili neko vrijeme ćakulati o Istri i što privlači ljude da u nju rado dolaze i kupuju nekretnine.
Grob Joakima Rakovca nisam obišao, jer su njegovi posmrtni ostaci, kao što je poznato, zakopani na Trgu Joakima Rakovca u Poreču. To je ujedno jedini istarski partizanski borac kojemu ovakva čast ukazana. Uvjeren sam, da Grad Poreč dobro održava trg koji nosi njegovo ime, uostalom, kao i druge gradske trgove.

Posjet grobu mons. Bože Milanovića i Jurja Dobrile

Slijedeće grobno mjesto koje sam posjetio bilo je na groblju u Kringi, gdje su naknadno preneseni posmrtni ostaci Bože Milanovića, svećenika i istarskog narodnjaka, čovjeka izuzetne inteligencije i sposobnosti shvaćanja povijesnih događaja i trenutka u kojem se zatekao te utjecaja kojeg je imao aktivnim djelovanjem među istarskim ljudima. Njegova pomoć u dokazivanju prisutnosti istarskih Hrvata na ovim prostorima bila je ključna u Titovoj diplomaciji na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1iz 1946. i 1947.godine i dodjeli ovih istarskih krajeva Hrvatskoj i novoj Jugoslaviji.
Zbog nedostatka vremena, nisam otišao u Ježenj i obišao rodnu kuću biskupa Jurja Dobrile, čiji se posmrtni ostaci nalaze na groblju Sant'Anna u Trstu. Iz Istre je bila zatražena ekshumacija i premještanje posmrtnih ostataka u zavičaj, što je uostalom i bila njegova želja, ali Talijani ne žele svog Tršćansko-koparskog biskupa premjestiti, koji je to bio od 1875. do smrti 1882. Vrlo zanimljivo, s obzirom da je upravo biskup Dobrila jedan od najzaslužnijih za hrvatski narodni preporod u Istri iz 19. stoljeća, u godinama od 1857-1875., a bio je na čelu Porečko-pulske biskupije.

62 žrtve iz sela Žgrabljići, mjesto obraslo travom

Nakon Kringe i Tinjana, posjetio sam Sv.Petar u Šumi i tražio neku spomen ploču koja bi mlađe generacije podsjetila na nacistički zločin, palež kuća i strijeljanje stanovništva, dana 4. listopada 1943. Spominjem datum iz razloga što je povezan s tzv. Rommelovom ofenzivom i ondašnjim žrtvama partizanskih fojbi o kojima će biti riječi uskoro, u jednom od slijedećih tekstova. Pronašao sam jedan spomenik, ali kako to često biva na našim istarskim spomenicima, bez datuma je i zapisa događaja jer obuhvaća imena boraca i žrtava nacifašizma za sve vrijeme trajanja Drugog svjetskog rata od 1943-1945. u Istri.
Nastavio sam dalje i posjetio zajedničku grobnicu 62 žrtve, stanovnika iz više naselja oko sela Žgrabljići, koji su strijeljani negdje, također, u listopadu 1943. Nema ispisanog datuma. Sahranjeni su u jednom dolcu ispod crkvice Sv.Ivana i Pavla, a moram primijetiti da bi se ovo spomen obilježje dalo i bolje urediti te održavati. Zapušteno je i obraslo visokom travom.

Rodno mjesto Vladimira Gortana

Konačno, uputio sam se prema Bermu, rodnom mjestu velikog istarskog antifašista Vladimira Gortana. Posjetio sam spomenik podignut njemu u čast, ali i mjesto uz cestu na području zvanom Kamušov brijeg gdje su i njegovi drugovi Viktor Bačac, Vjekoslav i Dušan Ladavac pucali na cestu ispred žitelja Berma i okolnih sela u namjeri da ih 24. ožujka 1929. odvrate od izlaska na namještene fašističke izbore u Pazinu. Tom prilikom, nesretno, metak je pogodio narodnjaka Ivana Tuhtana od kojeg je i umro u bolnici u Puli. Fašističke vlasti su taj nesretni događaj iskoristile za obračun s „teroristima“, pa su u Puli osudili Gortana na smrt i strijeljali ga 17. listopada 1929. Njegove drugove osudili su na dugogodišnje robijanje u talijanskim zatvorima. Vladimir Gortan je odabran za izvršenje smrtne kazne, iako se on u tom trenutku nalazio na istom zadatku kao spomenuti drugovi, ali na sasvim drugom kraju i to sam, na cesti Brezovica-Pazin. No, bio im je preopasan kao antifašista i veliki trn u oku, pa su fašisti iskoristili tu nezgodu da ga se „riješe“. Ivan Tuhtan je pokopan na groblju u Trvižu, ali nisam ušao u trag njegovu grobu.

Komunisti braća Drndić, mozak NOP-a i prvi urednici Glasa Istre

Sljedeće odredište bila mi je Karojba. Na groblju, odmah uz ulazna vrata, lijevo, nalazi se spomenik i grobno mjesto oca Ede i braće, Ante-Stipe i Ljubomira-Ljube Drndića. Obitelj Drndić je u bijegu od fašizma, 20-tih godina prošloga stoljeća, emigrirala iz Istre preselivši se u Split, a braća Ante i Ljubo nastavili su studirati u Beogradu, da bi se nakon napada na Jugoslaviju, u travnju 1941., od strane nacifašista te bombardiranja Beograda, vratili u Split. Neko vrijeme su aktivno djelovali protiv fašista u Splitu koji je bio okupiran od 15. travnja 1941., da bi se Ljubo u prosincu vratio u svoju Karojbu i započeo s tajnim terenskim radom osnivanja NOO i organiziranjem narodnog ustanka u Istri. Kasnije, tijekom 1942. pridružio mu se i brat Ante-Stipe nakon aktivističkog rada u Splitu.
Ukoliko se za Joakima Rakovca može ustvrditi da je bio vođa istarskog Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP), braća Drndić su kao članovi KPH bili mozak pokreta i mnogobrojnih susreta, dogovora, tumačenja i organizacije NOP Istre. I ne samo to, važno je istaknuti da je Ante-Stipe bio prvi glavni urednik Glasa Istre koji je započeo s izlaženjem u ljeto 1943. da bi nakon toga, sljedeći glavni urednik bio drugi Drndić, brat Ljubo. Oni su i autori rujanskih Pazinskih odluka i proglasa izdanog istarskom narodu o priključenju Istre domovini Hrvatskoj. Njima je zajednička borba i suživot Hrvata i Talijana Istre na Poluotoku bila od presudne važnosti i značaja što su stalno isticali u svojim govorima, jer su dobro razumjeli povijesne prilike i probleme međunacionalnih odnosa na tlu Istre. Frattelanzu i današnju convivenzu trebalo je svim snagama jačati. A upravo najzaslužniji su bili braća Drndići!

Zapušteno grobno mjesto braće Drndić

I kako izgleda grob tih zaslužnih boraca za slobodu istarskog naroda na dan 27.srpnja 2020., dan kada se točno prije 101 godine (1919.), rodio Ljubomir-Ljubo Drndić ?
Razočaravajuće! Zapušteno, bez ijednog cvijeta, lumina ili makar zelene grančice. A ništa bolja nije situacija ni s njihovom kućom u Karojbi ( od djeda s majčine strane Petra Ujčića) gdje su se mnogo puta sastajali i skrivali svoje partijske drugove, ali i osnovali pokrajinsko rukovodstvo KPH za Istru! Ta je kuća danas, u vlasništvu državljanina iz Nizozemske, pa su s pročelja zgrade skinute spomen ploče, jedini trag tih važnih prošlih vremena koji bi nekog došljaka informirao da su se upravo u toj kući dogodile i donosile važne odluke za opstanak i budućnost Istre. Moram priznati da me začudilo i to da se Istarska županija nije više zauzela da bi sačuvala obiteljsku kuću Drndićevih u Karojbi. Osobito, uzme li se u obzir da je prilikom prijenosa posmrtnih ostataka (urne), nakon smrti Ljube Drndića 2013. godine u Karojbi bila prisutna delegacija Istarske županije i UAB-a Istre, s njihovim najistaknutijim čelnicima. O činjenici da je i donedavna predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović dodijelila posmrtno odlikovanje Ljubi Drndiću 2016. nećemo ovom prilikom.

I Tićan imao svoje stradalnike

Nakon Karojbe, nakratko sam se zaustavio i na raskrižju Tićan kod spomenika palim borcima iz oružanog sukoba s motoriziranom i dobro naoružanom kolonom njemačkih vojnika, prethodnicom oružane sile tzv. Rommelove ofanzive. Oružani sukob i stradanje 84 istarskih domoljuba dogodio se 11. rujna 1943.god. Zucker commt zulezt se obično kaže ili nažalost, tragičan preokret borbe.

Grobovi istarskih fašista iz obitelji Cosetto posjećeni i održavani

Na kraju svog putovanja po antifašističkim i ratnim uspomenama Istre posjetio sam i groblje u Labincima. Uza zid, s lijeve strane, pogled ni se zaustavio na grob Norme Cossetto, njenog oca Giuseppea Cossetta, fašističkog podesta' Vižinade, djeda i druge rodbine. Lijepo uređeno grobno mjesto s puno cvijeća. Priupitamo li se tko je bila Norma Cossetto, Istrapedia nas informira da je riječ o mladoj fašistkinji, jednoj od „mnogobrojnih“ žrtava partizanskih fojbi. Studirala je u Padovi, a u kolovozu i rujnu 1943. vozila se biciklom po Labincima i Kašteliru da bi je 26. rujna, nakon kapitulacije Italije, u vrijeme bezvlađa, prvi put prisilno odveli, a kasnije i višestruko silovali u osnovnoj školi u Tinjanu. Navodno neki pobunjenici, a talijanski izvori optužuju „titine“. Bačena je u partizansku fojbu kod Šurana negdje između 4. i 5. listopada 1943. Imena njenih 17 silovatelja u Jugoslaviji nisu nikad obznanjena. Na njenom grobu stoji nadgrobna ploča koja nas informira da je Normi Cossetto dodijeljena Medaglia d'oro al merito civile. Dodijeljena joj je 2005. god. od strane predsjednika Italije, Carla Azeglio Ciampija . Na 100-godišnjicu njenog rođenja, 17. svibnja1920. godine, Giorgia Meloni, predsjednica stranke Fratelli d'Italia i jedna od najutjecajnih političarki današnje Italije, poslala je veliki vijenac njezin grob, na čijoj je traci pisalo: „Noi non dimentichiamo“.

Norma, silovana i bačena u partizansku fojbu

U Italiji su napisane na desetke knjiga o stradanju Norme Cossetto u vrijeme bezvlašća u Istri, razdoblju od pada Italije do ulaska Rommelovih zločinačkih ratnih jedinica. Još i danas se u Italiji održavaju razni znanstveni skupovi na temu egzodusa, partizanskih fojbi i gubitka talijanske Istre. Na nekima od njih sam i sudjelovao osobno, gdje sam upoznao i slušao talijanske povjesničare i kvazi povjesničare i novinare, kako je Istra morala ostati u sastavu Italije i kako je Talijanima Istre učinjenjena velika i neoprostiva nepravda. Žrtava Norme Cossetto se gotovo uvijek upotrebljava kao najsnažniji argument prilikom objašnjavanja krvoločnosti „titina“, partizana komunista, koji su organizirano, koristeći „corriere della morte“ masovno odvozili Talijane u Pazin, gdje bi ih prijeki sud osudio na smrt i pobacao u fojbe. Moram priznati, nije lako biti istarski Hrvat i slušati ta „znanstvena“ tumačenja u Italiji.
Ime Norme Cossetto nose ulice, trgovi i parkovi u Italiji. Ponekad se desi i neki nemili događaj, tj. oskvrnavanje spomenika Norme Cossetto, kao što se to desilo, ne tako davno, u parku koji nosi njeno ime u Latini kod Rima. No, grob u Labincima je uredan i netaknut. Toliko o Istranima za koje i dan danas neki tvrde da su “Slavi“, bili seljaci, poluprimitivni (Morlacchi) i neobrazovani, zbog čega ih je trebalo, silom ili milom, kultivirati i talijanizirati.

Čiže, uređeno fašističko spomen obilježje

Jedno je sigurno u što sam se osobno uvjerio i fotografski dokumentirao, grobovi fašista u Istri, ljepše su uređeni i puni cvijeća i zelenila, za razliku od grobova komunista i zaslužnih „sinova“ Istre.
Na lokaciji Čiže kod zaseoka Škropeti, uz samu cestu, na jednoj privatnoj parceli, lijepo uređenoj s rastućim cvijećem i zelenim nasadima, nalazi se 20 kamenih spomen ploča za mladiće, dvadesetgodišnjake i nešto mlađe, iz Motovuna, (vjerojatno fašiste ), koje su neki iz NOP-a ubili 10. svibnja 1945., nakon završetka Drugog svjetskog rata u Europi.
Što se to dogodilo tog dana, nakon što su Trst i praktički svi gradovi u Istri oslobođeni, a Njemačka tri dana ranije, 7. svibnja 1945. bezuvjetno kapitulirala ?
Današnje antifašističke udruge, iako u njima zbog odmakla vremena nema živih svjedoka tj. ondašnjih boraca, trebale bi, poslijeratnim generacijama objasniti što se tu zbivalo nakon završetka Drugog svjetskog rata. Ostajemo prikraćeni za jedan odgovor na to veliko pitanje.
I tako sam ovim putopisom, s pijetetom prema svim nedužnim žrtvama rata, osobno i s poštovanjem, na svoj način, obilježio nekadašnji Dan ustanka u Hrvatskoj.

Piše: Veljko Ivančić

Literatura:
Ljubo Drndić –Oružje i sloboda Istre,Školska knjiga-glas Istre,1978.
Milan Rakovac-Sinovi Istre,Nova Istra,2009.
Božo Milanović-Hrvatski narodni preporod u Istri
Gianpaolo Pansa – I vinti non dimenticano,Rizzoli 2010.
Gianni Oliva – Foibe,Mondadori,2002.
Arigo Petacco- L'Esodo,Mondadori,2000.
Dino Messina –Italiani due volte,RCS Media Group,2019
Giuseppina Mellace – Storie di donne dimenticate (Racconti dalle Foibe),2014.
Claudia Cernigoi – Il caso Norma Cossetto,La Nuova Alabarda,2011
Giulio Cuzzi –Sassi e mar-Memorie de un istrian,Biblion edizioni Milano,2013.