Ni ove godine iz Vrnjaka nema tko pobrati trešnje

07.08.2022

Ni ove godine iz Vrnjaka nema tko pobrati trešnje

Ni ove godine iz Vrnjaka nema tko pobrati trešnje

tekst napisan jednog proljetnog dana prije nekoliko godina

 

Iako je zračnom linijom udaljeno svega desetak kilometara od mora, selo Vrnjak prepušteno je zubu vremena.

 

 

                Znatiželja me i opet vuče. Naime, prolazeći cestom od Buja preko Marušića do Oprtlja želim skrenuti i opet posjetiti Vrnjak. Da vidim ima li nade da se vrati život u ovo nekad jedno od najbogatijih sela  u Istri.

A gdje je smješteno ovo selo?

Krene li se cestom od Buja put Šterne, u Marušićima kod posljednje kuće slijeva ugledat ćete šumski kolski put. Tko se odluči krenuti tim putem, nakon jednog kilometra naići će se na raskrižju. Pođe li se desno naići ćete na drveni mostić obložen željeznim tračnicama koje  potječu od napuštene «vinske pruge »tzv. parenzane“ koja je prolazila nekoliko kilometara niže. Nastavi li se dalje penjati blagom uzbrdicom, dobrim hodom nakon dvadesetak i nešto više minuta, ugledat ćete  napušteno selo Vrnjak – Vergnacco. 

Sam put, neodržavan već niz godina, prepun lokvi vode i vododerina kao da kazuje da je neodavno ove krajeve posjetila samo kiša. Iako čvrst, makadamski put traži obnovu. Iz gradnje puta vidljivo je da se nekoć radilo o vrlo solidno građenom kolskom putu, s čvrstim kamenim potpornim zidovima koji se i danas bez teškoća opiru zubu vremena. Pred samim selom dočekat će vas stari dub, vjerojatno star i preko tri stotine godina. U svojem postojanju dočekivao je žitelje sela, a i posljednje je ispratio kada su napustili selo.

                Na prvi pogled stječe se dojam da se radilo o bogatom selu. Velike kamene kuće koje odražavaju svu moć negdašnjih žitelja u čovjeku stvaraju nemir, a istovremeno i znatiželju, odnosno pitanja gdje su danas ti ljudi koji su stoljećima bivali ovdje.

                Selo Vrnjak pripada općini Grožnjan koja se poput hobotnice širi teritorijem pa jednim od svojih «krakova» obuhvaća i ovo selo. Naziv vjerojatno potječe od riječi vrnje – izvor (u selu se nalaze dva izvora pitke vode) ili pak od riječi vranjak (kasnije iskrivljeno u Vrnjak) što upućuje na obitavališta mnoštva vrana. Talijanska inačica Vergnacco nema značenja osim što je (i to loša) izvedenica hrvatske riječi. Selo je smješteno na padini brežuljka s kućama zbijenim u pravilnom redu, a na vrhu brežuljka smještena je crkvica i uz nju groblje. U najboljim su vremenima selo naseljavale dvadeset četiri obitelji koje su brojile više od stotinu žitelja.

                Ono što posebno iznenađuje su kuće, građeno atipično od tipičnih istarskih kuća. Velike su poput vila s također velikim unutrašnjim prostorijama i stajama  koje su pak u potpunosti odvojene od stambenog dijela. U kućama začudo nema ognjišća, osim u dvije, te se zaključuje da su žitelji vjerojatno koristili štednjake na drva, na što ukazuju dimnjaci. Ono što je još čudnije je to da su sanitarije (zahodi) odvojene kao posebni prostori u kojima se još nailazi na ostatke keramičkih pločica. Prema pričama stanovnika okolnih sela, Vrnjačani su prvi imali popločene kuće u čitavom ovom kraju pa i šire.

                Staje koje su odvojene, govore pak da su žitelji sela posjedovali samo stoku krupnog zuba (krave, magarce, volove i konje) što još jasnije ukazuje na sve bogatstvo i moć ovdašnjih žitelja. Selo su naseljavale obitelji prezimena Vesnaver koji su se međusobno razlikovali po nadimcima. Evo što kazuje Mario Vesnaver koji je danas stanovnik Trsta: «Nas su nazivali Ciussi, a tu su bili Iveti, Paoli, Blasichi i drugi. O mojoj porodici postoji prvi zapis iz 1717. godine. Na  kući koja je kasnije preuređena u štalu piše Genaio 1717. - Mateo Vesnaver. Taj zapis se i danas može pročitati na kući u ulazu u selo»

Zadivljuje čvrstoća gradnje kuća u selu

                Tek krajem 19. stoljeća, dalje napominje Mario, nailazi na svoje pretke koji početkom Prvog svjetskog rata odlaze na front u Galiciju gdje jedan od rođaka pogiba, a drugi završava u logoru u Sibiru i vraća se tek nekoliko godina kasnije, po završetku rata. Kasnije se doduše živjelo vrlo teško, mijenjali su se režimi, ali svojim radom i upornošću stvaralo se bogatstvo. Poljoprivreda, uzgoj voćaka, jabuka i prvih trešanja, uz uzgoj vinove loze i maslina činilo je osnovu za napredak ovog kraja. Zimi se prevozilo drvo i proizvodio liker, osobito od krušaka, a u obrtu su se posebno isticali postolari. Ove su proizvode i zimi i ljeti vozili na koparsku i tršćansku tržnicu kočijama ili volovskim zapregama.

                Dolje uz most, nalazila su se dva mlina u kojima se mljelo na samo za Vrnjačane već i sva sela u okolici. Danas se u selu mogu pronaći postolja za kamenice koje su odnesene, ostatke destilerija za proizvodnju likera i ruševne zgrade dva napuštena mlina.

                Po završetku Drugog svjetskog rata prvi su žitelji počeli napuštati rodne krajeve. Uzroci su dvojaki: agrarna reforma te nasilan odlazak u zadruge, stalne kontrole koliko se i čega proizvodilo, s jedne strane, a s druge strane porušen i napušten Trst uz beneficije prebjezima, opustošili su ovo selo u samo desetak godina. Ovdašnji bogati ljudi i danas vrlo dobro žive u susjednoj državi. Prema pričanju Đorđa Černca, on se sjeća da je kao mladić noćima slušao truckanje kola punih stvari, žamor ljudi koji su napuštali selo. Posljednji domicilni stanovnik sela Vesnaver napustio je svoje ognjišće 1964. godine te su u selu ostale obitavati dvije doseljene porodice Krešić i Kovačević, ali i one uskoro napuštaju selo.

                Vrnjak se nalazi na oko 300 metara nadmorske visine, a povrh njega, na vrhu brežuljka, rečeno je nalazi se crkvica, uz koju je smješteno malo groblje. Crkva je u potpunosti devastirana. Još uvijek se doduše na njezinu pročelju može pročitati datum gradnje – 1892. godina. S prednje strane nalazi se groblje s načetim spomenicima. Selo Vrnjak pripada župi Brdo, a crkvica je izgrađena samo upornošću Vrnjačana. Budući da su stoljećima pokapali svoje mrtve na groblju u Brdima, 80-ih godina 19. stoljeća odlučili su sagraditi crkvicu na mjestu gdje je groblje. Prijenos mrtvih ne samo da je bio dalek, već je zimi zbog snijega bio otežan jer se u brdo prolazilo po uskom šumskom klizavom puteljku. Godine 1892. sagrađena je crkvica koju je oslikao neki od domaćih majstora. Po napuštanju sela i posljednjih žitelja, sredinom 80-ih u selo doseljava jedan stočar s ovcama i kozama. Okolni žitelji iz susjednih sela  pričaju da je taj stočar držao ovce i koze u crkvici, a groblje mu je služilo kao tor. (Još i danas se priča da je taj događaj bio inspiracija jednom  čuvenom režiseru koji je boravio u tim krajevima za dio svojeg nagrađivanog filma). Iako je tadašnji momjanski župnik upozoravao na devastiranje crkve, tadašnja milicija nije ništa poduzimala. Iz crkve su odneseni kaleži, kamena krstionica, dio oltara, kamene ploče, pa čak i željezna vrata od groblja, a danas niti ulaz na groblje nema svojih dovratnika.

Crkvica u kojoj su se čuvale ovce

                U ovo kasno proljetno doba, samo plodovi trešanja ukazuju na negdašnje bogatstvo sela, kao uostalom i stabla ostalih voćaka, koje će uskoro dati plodove i koje već odavna nema tko obrati. Još jedno sablasno selo, kakvih na Bujštini ima sve više.

 

Tekst i fotografije: Zlatan Varelija