Nije svako zlo, za zlo…

10.05.2020

Nije svako zlo, za zlo… Korona kriza bi morala kad sve prođe dovesti na vlast nove mlade, stručne i obrazovane ljude. One koji imaju znanja, hrabrosti i viziju da nas prevedu preko ovih mutnih voda, a ne da ju zamućuju još više. A ta vremena su pred nama.
Piše: Zlatan Varelija

Nije svako zlo, za zlo…

Kako je jedan majušni virus ubio hrvatski eldorado lake zarade, turizam naime? U nekoliko je tjedana srušio hrvatske snove o lagodnom i udobnom životu. Opalio nam šamar, a naša se lica crvene.
Jedinice lokalne samouprave u zapadnoj Istri bilježe najviši indeks turističkog prihoda i „najturističkije“ su  jedinice lokalne samouprave koje će shodno tome biti najizloženije negativnim ekonomskim učincima pandemije Covida 19. Zanimljivo je da su te jedinice lokalne samouprave smještene neposredno jednu uz drugu te tako čine jednu veću geografsku cjelinu što će u neposrednoj budućnosti  činiti određene političke  prepreke za izlazak iz krize. Tako među prvih sto jedinica u RH najugroženije tj. prvo i treće mjesto drže Funtana i Vrsar u našoj neposrednoj okolini, a Umag 39 mjesto.
 
Navedeno stvara veliku opasnost od urušavanja svekolikih prihoda. ( Rang lista 100 jedinica lokalne samouprave najovisnijih o turizmu: Izvor: EIZ / Autor: Neven Bučević. ). Virus je ogolio brojne slabosti u ekonomskoj strukturi te razotkrio i svu slabost lokalne samouprave. Na području zapadne Istre, a osobito jednom od najvećih turističkih centara, Umaga, razotkrio je sve mane pretjeranog oslanjanja na turizam što će u neposrednoj budućnosti dovesti do sve veće polarizacije, kako među lokalnim jedinicama tako i šire. Ničemu nas nije naučila mini recesija iz 1999 god. ( NATO-vo bombardiranje Srbije) jer sada je jasno da je „Car“ gol i nikakvi zračni koridori ili multilateralni dogovori o turističkim dolascima ne mogu sakriti ovu golotinju ni istinu o nadoknadi imanentnih financijskih gubitaka koji su naša realnost.
 
Ne, nije ovo prvi put da jedna kataklizma intervenira u naš turizam. Sjetimo se kraja osamdesetih prošlog stoljeća i masovnog turizma, gradnje velikih neprofitabilnih objekata betoniziranjem Jadrana u najgoroj španjolskoj maniri. Rat je zaustavio taj turistički suicid i kao da nas je nakratko naučio pameti. Odustalo se od turizma pod motom „plaža – suncobrani“, od megalomanskih projekata, od masovnog turizma. No, nakon nekoliko godina pameti, krenulo se u cijeđenje djedovine, uništavanje gradskih jezgri koje postaju sublimat gramzivom sitno-posjedničkom kapitalizmu. Bili smo svjedoci posljednjih godina devastiranju spomeničke građe, devastiranju okoliša, mora, raznoraznih festivala s mnogobrojnom razularenom  polugolom publikom i da ne nabrajam dalje. I kao što je jednom napisao J. Pavičić: „Poput kralja Mide turizam sve što takne pretvara u nejestivo zlato pa ono što je do jučer bilo životno pretvara u sjajno i beživotno“.
 
Nije li ovo danas, u času korona krize, možebitne nebeske intervencije, možda začetak novog početka bez povratka na staro? Nema povratka na gradske centre bez funkcije centra, nema povrataka nekontroliranoj apartmanizaciji, nema povratka na teror sezonskih ugostitelja koji zimi ne rade jer ih mi ne zanimamo, ali ih itekako zanima da samo ljeti otimaju naše trgove postavljanjem stolova i stolica, nema povratka na razmišljanje da je jeftinije dva mjeseca prati lancune nego čitave godine frizirati, prodavati domaće proizvode, med i lavandu, nema povratka na pečenjare koje rade dva mjeseca na uskim i neprohodnim pločnicima ionako uskih ulica, nema povratka na mnogobrojne štandove koje svojom ponudom tursko-kineske robe narušavaju naš autentični image, nema povratka…….
 
„Nebeski ministar turizma“ opet nam nudi priliku da nas odvrati od provalije i svede u realne okvire. Da izbaci s posla ljude koji tom poslu nisu dorasli, da stiša investitorske apetite ka grabežu prostora, da spriječi urbanizaciju zelenih površina koja su naše pravo blago, da ljudi razmisle o svakoj budućoj investiciji, da ljudi razmisle o budućnosti svoje djece kojoj smo dužni osigurati njihovu budućnost. Nije li pred nama konačno vrijeme da povjerimo svoju budućnost obrazovanima i mladima, onima koji imaju znanja, hrabrosti i viziju da nas prevedu preko ovih mutnih voda, a ne da je zamućuju još više. A ta vremena su pred nama.