Nisu svi ratovi i ratni zapovjednici isti (prvi dio)

13.06.2022

Nisu svi ratovi i ratni zapovjednici isti (prvi dio)

Nisu svi ratovi i ratni zapovjednici isti (prvi dio)

Ovih dana svjedočimo jednom užasnom ratu. Netko ga je nazvao artiljerijskim ratom. U njemu se ne biraju ciljevi odnosno biraju se. Često puta, namjerno se biraju civilni ciljevi, škole, bolnice, dječji vrtići, stambene zgrade, kazališta i dr. Slomiti protivničku stranu pod svaku cijenu, ne birajući sredstva, jer treba zauzeti teritorij. Ukrajinski.

Nakon što neki ukrajinski grad padne u ruke ruskog okupatora, ubijaju se civili, starci, žene, djeca, bolesni i ranjeni. Sudbina zarobljenih vojnika vrlo je upitna, ne poštuje su međunarodne konvencije koje reguliraju pitanje zarobljeništva.

Hoće li jednog dana, kada ovaj rat završi, jer svi ratovi prije ili poslije završe, vrhovni ratni zapovjednici  dviju sukobljenih strana međusobno komunicirati ? Duboko sumnjam.

A upravo se to dogodilo nakon 1.Svjetskog rata.

 

Knjiga - „1917 LO SFONDAMENTO DELL'ISONZO“

 

Već neko vrijeme, tražio sam u talijanskim knjižarama, jednu knjigu, autentično svjedočanstvo, onoga što se događalo tokom proboja njemačke i Austro-ugarske vojske na rijeci Soči, u listopadu 1917.god.

Knjiga je s originalnim naslovom „Der Durchbruch am Isonzo“ ( Proboj na Soči) objavljena u Berlinu između 1926-1927. godine a napisao ju je Konrad Krafft von Dellmensingen, njemački general, načelnik Štaba 14. Armije koja je bila sastavljena od vojnika njemačke i austrougarske vojske s ciljem ratnog djelovanja na Soškoj fronti. 14.Armija je imala ključnu ulogu u protjerivanju talijanske vojske sa okupirane teritorije Austro-Ugarske Monarhije u dubinu tadašnje Kraljevine Italije do rijeke Piave.

Nakon što je knjiga objavljena u Njemačkoj, talijanski vojni vrh je knjigu preveo za svoje „interne“ potrebe i analizirao zapažanja autora Dellmensingena koji je bio glavni organizator, „mozak operacije“ proboja na Soči. Vrh talijanske vojske tražio je vojne, strateške i taktičke razloge, neočekivanog ratnog  poraza i vojnog sloma koji je u povijesti i kolektivnoj memoriji Talijana, ostao zapamćen kao „la disfatta di Caporetto“.

Knjiga je prevedena i prvi puta objavljena u Italiji 1981.g. a to znači, punih 55 godina nakon izlaska u Njemačkoj i 64 godine od ratnih događaja koji se u knjizi opisuju. Musolinijevoj fašističkoj vlasti nije bilo stalo do toga da se u Italiji čita knjiga o nekom vojnom porazu u razdoblju kada su se podizali spomenici i slavili talijanski ratni junaci iz 1.Svjetskog rata.

Izgleda, niti talijanskim izdavačima u demokratskoj Italiji nakon Drugog Svjetskog rata nije se previše žurilo objaviti knjigu za šire čitalaštvo sve do 1981.g.

Imao sam sreće prvo izdanje knjige iz 1981. sasvim slučajno sam ugledao na štandu rabljenih knjiga za vrijeme sajma rabljene robe ( "mercatino dell'usato) koje se jednom mjesečno (prva nedjelja u mjesecu) održava u gradu Cervignano del Friuli. U pravilu su te rabljene knjige jeftine, svega par eura, ali ne i spomenuta knjiga. Knjiga je danas duplo skuplja nego prije 40 godina. Prodavačica, po svemu sudeći, dobro razlikuje bofl robu od vrijednih povijesnih knjiga.

Znao sam da će sadržaj knjige biti zanimljiv, ako ništa drugo zbog same činjenice da je djelo napisao čovjek, koji je tamo na Soči, prije 100 i više godina, bio „bog koji presuđuje“, u toj vojnoj operaciji koja je kao osnovni cilj imala spriječiti prodor vojske Kraljevine Italije do Trsta i njegovo zauzimanje.

 

Maresciallo d'Italia Luigi Cadorna piše generalu Krafft von Dellmensingenu

 

30.rujna 1926. Luigi Cadorna napisao je pismo bivšem protivniku, generalu koji je bio načelnik Štaba 14. Armije koja je talijansku vojsku hametice pobijedila na Soči. Te 1926.g. Cadorna više nije načelnik Štaba talijanske vojske jer je bio smijenjen tokom povlačenja do i preko rijeke Piave, početkom studenog 1917.

U pismu „kolegi“ Dellmensingenu, Cadorna je naglasio da je s posebnim interesom pročitao njegovu knjigu u kojoj su vojna događanja koncem listopada 1917. objašnjena jasno, uredno i precizno. Nije propustio Cadorna iznijeti i neka svoja zapažanja.

Priznao je da su operacije 14. Armije vođene sa puno inteligencije i jasnom percepcijom materijalne situacije, prije svega saznanjem o moralu protivnika i sa mnogo inicijativnog duha. Cadorna je smatrao i to je naveo u pismu, da bi situacija na fronti bila sasvim drugačija dva mjeseca ranije kada je talijanska vojska izvršila proboj austrougarskih linija obrane na visoravni Banjšica (visoravan na lijevoj strani rijeke Soče kod Kanala nedaleko Nove Gorice).

Vi me podučavate, pisao je Cadorna, da uspjeh ili neuspjeh na ratištu, uvelike ovisi o moralu boraca. U nastavku Cadorna izražava svoje zadovoljstvo što je Dellmensingen na više mjesta u knjizi interpretirao njegove misli. Nisam odlučio ubaciti svojih 144 rezervnih bataljuna (1 bataljun 400-800 vojnika) da bih popravio situaciju jer nisam imao nikakvu vjeru da ću uspjeti obzirom da je moral naših vojnika bio ekstremno nizak. Ako sam od prvog dana razmišljao povući se do rijeke Piave umjesto da se zaustavim na rijeci Tagliamento to je bilo zbog toga što je nakon raspada naše 2.Armije bilo nemoguće braniti Tagliamento u dužini od 75 kilometara. Da se dogodio istovremeni napad Grupe Armija koje je predvodio zapovjednik Conrad u Trentinu i da su uspjele, gotovo sva talijanska vojska našla bi se opkoljena u ravnici Veneta. Nakon raspada 2.Armije na Soči, trebalo je učiniti jedan dovoljno dugačak skok unazad da se dobije na vremenu i da se neprijatelj natjera da svu svoju artiljeriju i ostalo naoružanje mora prenijeti iz planina u područje rijeke Piave i Monte Grappa, pisao je Cadorna.

U završnom dijelu pisma upućenog Dellmensingenu, Cadorna je zahvalio njemačkom generalu na biranim riječima kada ga je opisivao ali istovremeno primijetio da je Dellmensingen previše značaja dao rezultatima talijanske državne komisije koja je uzroke katastrofalnog vojnog poraza vidjela isključivo u načelniku Štaba talijanske vojske i strateškim greškama koje je počinio.

Dokaze da talijanski vojnici nisu na smrt mrzili Cadornu zbog njegovog strogog vojnog režima i mnogobrojnih strijeljanja, talijanski maršal je vidio u iskazima poštovanja njegovih ratnih veterana koji su ga znali slaviti i nositi na rukama u raznim prilikama.

Samo dvije godine kasnije, nakon što se pismom obratio Krafftu von Dellmensingenu, Luigi Cadorna je umro u 78.godini života.

Nakon smrti, 1932.g. u njegovom rodnom mjestu Pallanza na Lago Maggiore, inaugururan je mauzolej u kojem je smješten njegov sarkofag.

Počast u obliku mauzoleja ali i imenovanja mnogih trgova i ulica širom Italije odala mu je fašistička vlast Benita Musolinija.

Prijenosu posmrtnih ostataka maršala i operativnog zapovjednika talijanske kraljevne vojske sve do početka studenog 1917, Luigi Cadorne, obavljen je dana 21.svibnja 1932. na artiljerijskom vozilu. Pored predstavnika kralja, vlade, parlamenta i fašističke stranke, sprovodu su prisustvovale i tisuće ratnih invalida i boraca koji su došli sa područja čitave Italije otpratiti svog zapovjednika na vječno počivalište u mauzolej.

 

Nastavlja se....tko je bio Krafft von Dellmensingen i njegovo mišljenje o bosansko-hercegovačkim vojnicima u Austrougarskoj vojsci.

 

Piše: Veljko Ivančić

 

Literatura: Krafft von Dellmensingen – 1917 Lo sfondamento dell'Isonzo-izdanje 1981.

                    Franco Bandini- Il Piave mormorava, izdanje 1965.

                    Erwin Rommel – Fanteria all'attacco a Caporetto,izdanje 2017.

                    Alessandro Barbero-Caporetto, izdanje 2017.