Završio je medeni mjesec za Ivana Leku. Doslovno i figurativno. Na isteku smo siječnja, do sljedeće utakmice proći će točno mjesec dana otkako je u Bijelom salonu na Poljudu pompozno predstavljen od predsjednika Lukše Jakobušića. I navijački puk je s radošću dočekao imenovanje Leke za trenera. Nećemo reći da je bila euforija, ali da je Leko u startu primljen kao Mesija, nije daleko od istine.

Medeni mjesec je prije svega gotov zbog havarije od rezultata i igre na stadionu Aldo Drosina u Puli, gdje je Istra 1961 potpuno nadigrala Bijele, otkrila sve njegove brojne slabosti i torpedirala ih do potonuća. U samo sedam dana promijenila se paradigma. Od sretne i spretne pobjede nad Šibenikom garnirane kiksom Dinama protiv Gorice, dolaskom na četiri boda zaostatka u utrci za naslov prvaka, do ovoga ogromnog razočaranja u kojemu su nadigrani i razbijeni.

Može se pričati o nesreći i detekciji VAR-a koji je nakon dugih analiza i provjera poništio dva pogotka Hajduka, jedan za drugim. Da je Hajduk izjednačio, da je VAR malo zažmirio, sigurno bi bila drugačija utakmica, drugačiji rasplet. Nije, a što je najgore, Hajduk nakon prvih 45 minuta nije napravio ništa da bi preokrenuo rezultat. Ne, oni su gledali kako ih uništava Ante Erceg, koji s 33 godine i operacijama iza sebe proživljava drugu mladost u Istri. Dva pogotka Ercega, djeteta RNK Splita, ali i Hajdučkog srca, uz to što je izborio korner nakon kojega je pao i treći gol. Dakle, veteran Erceg se poigrao s obranom Hajduka, gotovo da bismo napisali da se rugao, izazivao ih i matirao, posramio.

Ovakav poraz se ni u snu nije očekivao koliko god je Istra dobra, pa i vrlo dobra u kontinuitetu. Čvrste obrane i s idejom u igri prema naprijed, a tu ideju, odnosno Antu Ercega, Hajduk nije mogao pratiti. Uzalud priprema, uzalud veća imena, Lekin Hajduk je pao na prvom ozbiljnijem ispitu. Kao kula od karata.