Očima branitelja: Što je ostalo od akcije „Oluje“

07.08.2021

Očima branitelja: Što je ostalo od akcije „Oluje“

Očima branitelja: Što je ostalo od akcije „Oluje“

Danas se obilježava vojno redarstvena akcija Oluja. Za mnogobrojne sudionike te vojne akcije jedan običan dan. Da nije praznik i da o tome ne bruje mediji mnogi to ne bi niti znali. A i zašto? Mnogi od njih u stalnoj borbi za  preživljavanjem jednom riječju na taj dan i zaborave. A oni branitelji koji su uspjeli ishoditi mirovinu žive na samoj granici siromaštva. O tim danima vjerojatno pričaju samo uz žmulj vina, balote i karte. Drugi samo odmahuju rukom i ne žele prozboriti o tome.

A s ponosom su krenuli u akciju, s ponosom se vratili. A danas se ne žele niti sjetiti  te kolovoške akcije, jer odavna je Oluju, postolujno  vrijeme nagrizlo i ukralo njen ponos kojom se kratkotrajno  ponosila.

I kratko je trajalo to tapšanje. Ubrzo su tapšanje zamijenili novi bojovnici, nekih tršćanskih, minhenskih, tatinih, ili njima sličnih  bojni. I dok su se branitelji okrenuli zatekla su ih nova nepoznata vremena. Ne to nije bio neprijatelj već dojučerašnji prijatelj koji je naturio neki novi moral, nova etička ponašanja vlastitog grabljenja. Ubrzo su shvatili da su njihove  plodove  ubrali hoštapleri prevaranti, zasadili svoje sjeme i dandanas ubiru plodove.

A vješti političari poslužili se Hannah Arendt-ovom poučkom i nahraniše vođe, razmrviše u tisuće komada moguću opasnost, postavivši na čelo tih tisuću braniteljskih udruga neke svoje nahranjene ljude. I nije čudno da danas o akciji Oluja govore oni koji u  akciji nisu bili niti ju mirisali. Taj dan njima služi da obrišu svoje licemjerje, a  sutra će opet biti kao onih tristo šezdeset četiri dana u godini.

Ne varam se, ali u ovih dvadeset šest godina u mom Umagu nije se obilježila akcija Oluja. Sjećam se obećanja danog na svečanom dolasku 95. godine. Ali već slijedeće godine kao da se ništa nije dogodilo. Ili se dogodilo ono o čemu se samo šutjelo. U ta vremena iskristalizirala se misao da se Oluja ne proslavlja kako ne bi poremetila skladne međunacionalne odnose. I to se nastavilo iz godine u godinu do današnjih dana. Mijenjala se vlast, ali ideja neobilježavanja i dalje je ostala. Ovdje ne treba računati na protokolarne svečanosti i one određene predviđenim protokolom. Iz biflanje uvijek istih rečenica jedan ili dva vijenca i to je sve. Sve u svemu protokol  od maksimalno desetak minuta. Ali protokol nije svečanost.

I bilo je inicijativa da se taj svečani dan obilježi dostojno, susretom branitelja, susretom gdje bi branitelji pokazali što rade i u miru, ali nažalost uvijek se našao neki razlog. Ne niti umaške braniteljske udruge, ovdje mislim na rukovodeće ljude nisu pokazali dovoljno upornosti, već gurani vlastitim sitnim interesima upali su u zamku vlastitog licemjerja.

Danas se u mome gradu obilježavaju dani srpske kulture, ali o obilježavanju blistave akcije  Oluje niti riječi, kao da se mnogi nje: Akcije OLUJE  srame.

Pitam se kao građanin zbog čega se ove akcije srame gradske vlasti?

Tekst: Zlatan Varelija