„Opljačkani smo! Što sada?“

14.01.2022

„Opljačkani smo! Što sada?“

Foto:Rotor, ilustracija

Apel savjesnim građanima
Prilikom novogodišnjeg čišćenja naletim na knjigu manjeg obujma po broju stranica (87), naslova “Opljačkani smo! Što sad?”. Autor je Dino Debeljuh, nekad izuzetno aktivan politički radnik iz IDS-a i hrvatski veleposlanik u Indiji, a danas umirovljenik s adresom na području Umaga. Pišući tekst još 2014. godine Debeljuh je nastojao vrlo eksplicitno i hrabro ukazati na modele suvremene pljačke u hrvatskom društvu, a s kojima smo suočeni od devedesetih godina prošlog stoljeća, dok su vodeći akteri tih pljački razni politički vođe, legalno izabrani na višestranačkim izborima, od lokalne jedinice do državne vlasti. Knjižica je pisana prvenstveno s ciljem buđenja svijesti kod opljačkanih i prevarenih građana te upozorenjem da ti politički moćnici nemaju pravo manipulativno raspolagati s našim budžetom i imovinom kao vlastitom. Nastajala je u namjeri da se narodu pošalje poruka ne bi li se osvijestio i shvatio svoju suodgovornost u kontroli novaca u blagajnama, od državne do lokalnih razina jer je u njima NAŠ NOVAC, baš kao što je riječ o NAŠOJ IMOVINI kojom nesavjesno upravljaju, neovisno je li ona općinska, gradska, županijska ili državna. Nažalost, zbog rasprodaje NAŠE najatraktivnije imovine ostat će je vrlo malo našoj djeci pa bi Debeljuh uskoro mogao napisati novu knjigu naslova:” Nema više nekretnina na prodaju! Stranci sve pokupovali!”

Lijepa država koruptivnih i pohlepnih političara
S obzirom da je Hrvatska prema brojnim istraživanjima jedna od najkorumpiranijih europskih država (iza nas je samo Bugarska!) Debeljuh je svoju knjižicu uobličio i kao svojevrsni proglas/manifest nazvan još i “Antikorupcijski manifest”. U knjizi ukazuje da ne kradu i zlorabe svoj položaj samo u državnom političkom vrhu već je to još prisutnije u lokalnim jedinicama jer zapravo lokalni čelnici nisu zanimljivi poput onih na vrhu, pa nema ni adekvatnih instrumenta za razotkrivanje njihovih lopovluka. I sami građani su s vremenom već postali svjesni toga i često puta komentiraju razne mutne poslove, ali ne poduzimaju ništa. Najčešće zbog indiferentnosti, apatije ili straha od političkih moćnika, pa ih ovi sve češće i više strižu kao ovce, nastavljajući širiti svoje zlo, pohlepu i korupciju, generiranu s umreženim političarima iz državnih struktura, državnih tvrtki i raznim tajkunima (tobože biznismenima) s kojima dijele zajedničke financijske interese. Debeljuh u cijeloj toj plejadi „lopina“, smatra suodgovornima i na svojevrstan način korumpiranima ne samo izvršnu vlast, već i predstavničku (općinsko/gradsko i županijsko vijeće) jer ih politički čelnici tj. izvršna vlast zapošljavaju na izmišljena radna mjesta, kupuju raznim povlasticama ili kontroliraju, po principu “mrkve” i “batine”. I zato ne talasaju…
Pričaju, ali ništa ne poduzimaju
I dok sam listala ovaj proglas gdje se u drugom dijelu Debeljuh bavi pitanjima “Što sad” nudeći i konkretne odgovore, prisjetila sam se nedavna razgovora s jednom prijateljicom, totalno apolitičnom, 100 postotnom umirovljenicom-domaćicom, s pregačom i kuhačom u ruci, nesretno -sretnoj majci kojoj oboje djece radi u EU jer su vrhunski stručnjaci za koje u gradu i domaji nije bilo adekvatnog posla. Pita ona mene na kavi znam li zašto je uopće trebalo graditi ovaj novi rotor kod umaške Fine i IKB-a kada je sve bilo dobro prometno regulirano i nikome pametnome, pa čak ni iskusnim vozačima nije jasna svrha toga. Ne stigoh joj ni ponuditi neki odgovor, kadli će ona meni:” Mislim da je već svima postalo jasno da od kopanja po gradu najviše zarađuju naši veliki vlastodršci i Slovenci” (tvrtke). Bila je to njezina puka reakcija, ali bez akcije. Kao i u većine građana. To me njezino zapažanje asocijativno podsjetilo na jednu od istinitih priča koju u svom manifestu opisuje Debeljuh dobro upućen u hrvatske političke pljačke i korupcije, pa sam joj preporučila da pročita manifest. I vama, usput.
Priča: Kako su se u pljačkama obogatili Pietro i Ivan?
Ivan je bio visoko pozicioniran politički moćnik iz Hrvatske i često je puta putovao iz političkih razloga u Italiju te se sprijateljio s kolegom Pijetrom, također političkim moćnikom. S vremenom je prijateljstvo raslo pa je Pietro pozvao u goste Ivana u svoju tek izgrađenu vilu na jednom od brežuljaka Toscane. Vila je bila izgrađena na dvije etaže. U prizemlju ogroman dnevni boravak s ogromnim kaminom, kuhinja, radna soba, a na katu sobe i ostale luksuzne prostorije potrebne za ugodan boravak. Iza kuće teniski teren, igralište za djecu, garaža i predivan maslinik. Nakon nekoliko ispijenih čašica, zapodjenuli su otvoreni razgovor. Ivan se ohrabrio i priupitao Pijetra:”Dragi prijatelju, gledam ovu tvoju predivnu kuću i znajući kolika su ti primanja, jasno mi je da od plaće tu kuću nisi mogao sagraditi. Možeš li mi, molim te otkriti tajnu?” Pietro ga pogleda, pozove ga na terasu i kaže: “Vidiš li onu autocestu u dolini?”, “Vidim” odgovori mu Ivan. Pietro nastavi: ”Ta je autocesta s obje strane uža za 10 centimetara od ugovorene širine, ali uz moju je pomoć država investitoru svejedno isplatila ugovoreni cijeli iznos. Investitor je imao razumijevanja za moju pomoć, otvorio sam račun u Švicarskoj i nagrada je sjela na račun. Napravio sam ovu kuću i još je nešto ostalo”. Ivan mu se duboko zahvalio na iskrenosti.
Nakon dvije godine, Pietro dolazi Ivanu u posjet, a Ivan ga dočeka u svojoj novoj vili u Istri. Vila na brežuljku, pogled “puca na more”, iza kuće golf igralište, dva tenis terena, podzemna garaža i vinski podrum. Pored kuće predivan bazen. Kuća veća dvaput od Pijetrove. Nešto dalje na parceli još tri vile za rentanje. Pietro, vidno šokiran, nije izdržao a da Ivana odmah ne upita. “ Pa dobro Ivane, kako si uspio doći do ovoga? Ja sam ti otkrio moju tajnu, ajde sada ti meni otkrij svoju. Ivan kao pravi prijatelj nije krio odgovor te je Pijetru rekao: “Dragi prijatelju, zar mi ti nisi rekao da se na autocestama, kopanju i lažiranju stvarnih radova može zaraditi veliki novac?” Vidiš, mi nismo gradili autocestu, ali gradimo druge prometnice i kružne tokove, a gradi se stalno, stalno nešto u niskogradnji…( svršetak ove priče je neznatno skraćen i modificiran prema hrvatskim prilikama!). Debeljuh optimistički ispisuje epilog u priči podsjećajući kako je Ivan ipak smetnuo s uma da ima među nama građanima mnogih koji jako dobro razumiju što je radio, zaboravljajući onu staru djedovu poslovicu: ”Svi računi, kad tad dolaze na naplatu.”
Preporučamo da izdvojite malo slobodnog vremena te pročitate ovaj manifest ““Opljačkani smo! Što sada?” koje obiluje živopisnim i dokumentarističkim ispovijestima. Ukoliko vam nije stalo do toga što vas očito varaju, potkradaju i time omalovažavaju, onda ćemo vam za kraj otkriti posljednju rečenicu iz knjige: “Ukoliko želimo opstati, mi tu pljačku moramo zaustaviti!” Protivno, nastavite im držati ljestve i zadovoljite se mrvicama sa stola dok vas njihovo zlo totalno ne pobijedi.
Sanja Bosnić ( uz dijelove iz manifesta)