Otkrivamo tko je bio jedan od prvih umažana u obaveznoj samoizolaciji i zašto?

10.05.2020

Otkrivamo tko je bio jedan od prvih umažana u obaveznoj samoizolaciji i zašto? EDVIN DEMARK: Krenuo sam na posao u Trst i na povratku morao u samoizolaciju

Umag – Već prvog dana, 9. ožujka, otkako su stupile mjere zatvaranja granica s Italijom nastupila je i zabrana prelaska svim radnicima iz slovenskog i hrvatskog dijela Istre, pa je jedan od njih, Edvin Demark iz Umaga morao primijeniti mjere samozaštite, izolaciju na sebi. Demark je tako bio među prvim Istranima u obaveznoj samoizolaciji. Koncem mjeseca ožujka ta obaveza je prošla, ali dočekale su ga nove, vrlo restriktivne mjere koje vrijede za sve građane, pa se puno toga i nije promijenilo u njegovu životu, no desio se onaj najbitniji moment, a taj je, da je po isteku samoizolacije mogao zagrliti svoju kćer Niku i roditelje, a radosnoj obiteljskoj idili se pridružio i njegov kućni ljubimac, maltezer Happy. Prepričava nam kako su mu se tih dana stubokom životne navike promijenile i kako se čovjek osjeća u samoizolaciji kad je prisiljen biti u kući i to sam.

S posla u samoizolaciju
-Radim u smjenama u teretnoj luci Trst i svakoga dana putujem na relaciji Umag –Trst. U luci nas je zaposleno oko stotinjak radnika iz slovenske Istre, Bujštine, ostatka Istre, a znam da ima i Puležana.  Iako se zaraza brzo širila Trst se nije nalazio u kriznoj, “crvenoj zoni” pa su se život i rad odvijali nekim ustaljenim tempom, tek s manjim ograničenjima, opisuje Edvin stanje u Trstu prije uvođenja rigoroznijih mjera. Zato je ustaljeno i krenuo 9. ožujka na redovan posao u poslijepodnevnu smjenu ne uočivši nikakve zapreke i gužvu na graničnom prijelazu Plovanija. Međutim, baš tog poslijepodneva Stožer Civilne zaštite  Istarske županije postrožio je kriterije, uvodeći između ostaloga i mjeru zabrane prelaska granice u Italiju te obaveznu samoizolaciju za sve povratnike-putnike iz Italije.
 
- Tako je nas nekolicinu radnika na povratku iz Trsta sa 9/10. ožujka dočekalo iznenađenje na granici -popunjavanje dokumenta o obaveznoj dvotjednoj samoizolaciji i zabrana odlaska na radno mjesto u Trst. Sljedećeg sam se dana prema protokolu morao javiti našem epidemiologu dr. Damiru Leki u Umagu i stupiti u kontakt s njime zamijetim li ikakve simptome prehlade ili povišene tjelesne temperature. Srećom pa se to nije dogodilo, u jednom dahu prepričava Edvin sad već “out” od svega. O danima provedenim u izolaciji ima podijeljeno mišljenje.

Konačno napravio generalno čišćenje stana
- Prvo jasno ti je da tako mora biti i da su to mjere opreza od vitalne važnosti kako za tebe, a tako i tvoju okolinu. No dok si doma, osjećaš se kao u nekom zatvoru, jednostavno zato što ti je ograničena sloboda kretanja. Nije isto dozvoliti suncu da ti uđe u stan ili udisati zrak na otvorenom. K tomu te nagriza i sumnja da bi mogao oboljeti jer ti se čini da se taj COVID-19 igra skrivača s nama i nikad ne znaš odakle bi te mogao zaskočiti. Kako vrijeme prolazi, a nemaš simptome zaraze smanjuje se i osjećaj višestruke ugroze. Postao sam djelotvoran i aktivniji. Napravio veliko spremanje i dezinfekciju stana. Ofarbao ga i osvježio. Onda sam opušteniji gledao najviše televiziju, čitao, bio s prijateljima na on-line vezi i vrijeme usamljivanja je “kako tako” proteklo. Mama Vesna mi je pripremala obroke, a tata Sergio ih ostavljao pred vratima.
 
Najviše mi je nedostajala desetogodišnja kći Nika. Bili smo tako blizu, a odvojeni. Čudan je to osjećaj. S obzirom da nisam imao ustaljenih obveza, opustio sam se i malo mi se poremetio ritam sna i način ishrane. Zamijenio sam dan za noć pa sam morao postepeno metabolizam vratiti u ravnotežu, priča Edvin i veli da je kontaktirao mnoge svoje kolege s posla koji su bili u izolaciji te da su svi bili negativni na korona virus. To je najljepša vijest! A što dalje, što će biti s njegovim radnim mjestom u Trstu pitamo ga.

Štite nas Sindikati i ne vjerujem da ću izgubiti posao
- Pa i nastavno moram biti oprezan i smanjio sam drastično radijus kretanja. Obavljam izvan stana samo ono najnužnije. Srećom da sam prodao motor jer sam biker (član BK Staaari rokeri) i namjeravao sam kupiti novi, pa ću neko vrijeme biti pješak i tako se spletom svih okolnosti nastaviti kretati na najkraćim i najnužnijim relacijama dok sve ne prođe. Što se tiče radnog mjesta u luci, znam da je poslodavac morao preko tršćanske Agencije za rad supstituirati nas iz Istre s drugim slobodnim radnicima s burze rada u Trstu. No mislim da neće biti problema oko povratka na radno mjesto jer je to najveća luka na Jadranu i dalje će raditi punom parom.
 
Trenutačno smo u tvrtki razvrstani prema nekoj izvanrednoj klasifikaciji  u kategoriju izdvojenog bolovanja, vezano uz korona virus. Italija je u tom smislu, kad su pitanju radnici, daleko uređenija država od naše i tamo smo zaštićeniji negoli u nas, gdje su mi poznati slučajevi da mnoge “gazde” inače ne smiješ ništa pitati ili se zalagati za svoja prava jer bi ti uslijedio otkaz. …Iza nas u luci stoje i snažan Sindikat koji štiti naša radnička prava. Kod nas su u Hrvatskoj najzaštićeniji zaposlenici uglavnom u lokalnim i državnim službama, javnim ustanovama i gradskim poduzećima gdje najmanje i dobivaju otkaze…
 
Bez obzira na globalnu “korona-krizu” i gospodarske deficite na dnevnoj bazi, u luci će uvijek biti posla, jer se prometovanje teretnih brodova odvija gotovo nesmetano i pitanje budućeg radnog mjesta me sada najmanje zabrinjava. Zdravlje prije svega, optimističan je Edvin koji bodri i savjetuje svih u samoizolaciji da budu odgovorni i disciplinirani, u kući nastoje biti pro-aktivni žele li sebi i ostalima doprinijeti da ova ubojita pošast počne još brže jenjavati.

Sanja Bosnić