Ovakav Božić je najbolji trenutak za početak novoga života u nama, i oko nas.

27.12.2020

Ovakav Božić je najbolji trenutak za početak novoga života u nama, i oko nas.

Mirjana Vidaković: Moramo biti na dar jedni drugima

Ovaj je božićni razgovor vođen pred dvije godine za Glas Istre, ali njegove poruke su svevremenske i rijetki su oni ljudi koji žive svoju vjeru u svakodnevnom životu. Razgovor prenosimo kao motiv za preispitivanje vlastitih djela i stavova. Jedan Ovakav Božić je najbolji trenutak za početak novoga života u nama, i oko nas.

 

Novigrad – Najradosniji blagdan Božić kuca na vrata u čarobnom ozračju, dok se u žurbi za poklonima te bogatom trpezom ljudi pomalo udaljuju od svoje ljudske prirode i pravih vrijednosti ove tradicijske proslave, bezobzira radilo se o pučkim ili kršćanskim istinama koje u sebi nosi.
Dobrota je naše prirodno stanje

- Božić znači dati prednost Božjem tihom glasu pred zaglušujućom bukom konzumerizma. Božić nije da tražimo blistava svjetla svijeta, da se zatrpavamo darovima, ručkovima i večerama, a ne pomognemo siromahu, izgovorio je nedavno Sveti Otac Papa Franjo. Nastojali smo Papine riječi potražiti u vlastitoj sredini kod osobe koja ih radosno živi i tvrdi da sva ljudska bića u dubini srca skrivaju dobrotu kao svoje prirodno stanje, ali pod teretom današnjice ne nalaze uvijek vremena darivati sebe drugima kroz dobra djela. O toj bezuvjetnoj ljubavi prema bližnjemu kao nesavršenom biću i svojoj nesebičnoj pomoći potrebitima razgovaramo sa Mirjanom Vidaković, odgajateljicom iz dječejeg vrtića Tičići i svestranom volonterkom iz Novigrada. Nedavno je na proslavi Adveneta „Novigradskim božićnim radostima“ dobila nagradu i pohvalu Gradske knjižnice Novigrad za svoj predani volonterski rad pa je to bio pravi trag koji nas je doveo ka Mirjani koja živi svoj život za druge. Njezin čvrsti stisak ruke i živahan pogled iz kojega zrači vedrina otvorio je vrata nesputanom i toplom dijalogu. Prilikom razgovora dolazila je do izržaja njezina skromnost, jer je u više navrata zamolila da ne stavljamo njezinu osobnost u prvi plan, već novigradsku skladnu zajednicu na čelu sa gradskom vlasti koja najviše potiče razvoj solidarnosti kod ljudi omogućivši joj tako da živi božji blagoslov u svojim djelima. Mirjana volontira u Gradskoj knjižnici Novigrad, volontira u udruzi Zdravi Novigrad, asistira glavnoj domaćici Mariji Krebel u župnoj crkvi Sv. Pelagija, pjeva u Župnom pjevačkom zboru pod ravananjem vjeroučitelja Darija Bassnesea i amaterskom mješovitom pjevačkom zboru Lavanda pod umjetničkim vodstvom maestra Branislava Ostojića.

Astrološki zapisana kao volonterka

-Po horoskopu sam riba, u podznaku rak, a mjesec mi je u škorpionu tako da moj astro portret govori o osobi koja u sebi sublimira najdublje emocije od domoljublja, ljubavi prema obitelji, čovjeku...osobi sa snažnim strastima...U pomaganju ljudima sam najvještija i tu sam doma dok mi je praktičan život ona lošija strana. Međutim, ne želim se eksponirati u svojim djelima jer sebe stavljam u službu drugih zato što me to ispunjava i čini presretnom osobom, sa širokim osmijehom priča Mirjana. Razgovaramo o tom humaniratnom radu i malim dobrim djelima koja su potrebitima tako velika.
-Rođena sam u Puli i živjela sam u starom gradu okružena sa tri crkve. Bili smo velika obitelj s četvero djece, a s nama su živjei još baka i djed. Iako je majka bila vjernica koja je primila sve sakramente do vjenčanja, otac je bio član SK pa kao djeca nismo primili svete sakramente jer je to bilo nespojivo. No svejedno nas je majka vjerski odgajala pod kućnim krovom. Već tada kao dijete noge su me vukle u crkvu iz koje su me sa zidova gledale slike svetaca. Njihova su lica bila realistična i izražavala su sve emocije radi kojih sam osjećala skrušenost pred njihovom svetinjom, ali ljubav i zaštitu u tom božjem domu, priča s poštovanjem Mirjana nastavljajući iznositi fragmente o svom odrastanju i napuštanju rodnog grada.

Put volontiranja otkrila kroz biblijske večeri

-Kada sam stigla u Novigrad zaposlila sam se kao odgajteljica, a taj je poziv bio moja životna ljubav. Ušla sam u vrijednu radnu sredinu i kolektiv pun entuzijasta gdje sam se od početka osjećala kao da mi je ovdje dom. Predanost poslu i odgoju kćeri Eme zaokupljao me godinama pa nisam imala vremena razmišljati o svom vjerničkom životu i poslanju. Shvativši da moje suosjećanje ne znači i da sam vjernica, odlučila sam svoj život dovesti u red i uključila se aktivnije u život naše crkve.Krenula sam na biblijske večeri koje vodi đakon Ivan Kisegi rodom iz Vinkovaca i uvidjela sam da mi to obogaćuje život i da ispunjena Božjom prisutnošću postajem radosnija kao osoba. Svete sakramente primila sam 2013. godine. No vjera nije samo stvar osjećaja i potrebe za širenjem dobrote, ona duhovno ojača svakog čovjeka i osnažuje vjernički život iskrenih vjernika, zaključuje Mirjana.
-Ali nisam htjela ostati samo u vjeri, osjećala sam u sebi i potrebu da doprinesem zajednici u humanitarnom radu, pa mi se otvorio put prema udruzi Zdravi Novigrad gdje se neprestano organiziraju kraće ili dugoročnije humanitarne akcije s ciljem unapređenja kvalitete života u gradu vezane uz zdravlje i općenito zdraviji život, kazuje Mirjana.
-Zatim mi je kao članici Gradske knjižnice prije četiri godine prišla Morena Moferdin ravanteljica tog predivnog i poduzetnog kolektiva knjižnice koja se doima poput velikog dnevnog boravka za sve generacije Novigrada u kojem se ljudi susreću i druže, a mlade zaposlenice svojski trude kod djece i mladih razvijati kulturu čitanja knjiga. Čula je da želim volontirati i pitala da li bih nosila knjige na posudbu slabije pokretnim štićenicima Doma za starije i nemoćne osobe u Novigradu. Moja je motivacija uvijek bila učiniti nešto korisno potrebitima pa sam prihvatila prijedlog i postala, kako u šali kažu, njihova „pokretna knjižnica“. Svakih 15 dana nosim knjige i časopise čitateljicama u domsku knjižnicu ili u direktno u njihove sobe. Razgovaramo o njihovim životima i interesima, žanrovima knjiga koje vole, komentiramo naslove knjiga ili tekstove iz časopisa. Sve su one živog duha. Vole naše susrete, a osobito kada im uđem u sobu gdje me žele ugostiti kao u vlastitom stanu. Na velikom sam dobitku s njima jer sam konačno shvatila značenje sintagme :“Blago kući koja ima djecu i bolesne“ Naime, kada čovjek izgubi dostojanstvo i sposobnost brige o sebi i mora se prepustiti drugima to u nam stvara požrtvovnost i odricanje te predanost toj osobi kao maloj djeci. Zahtijeva puno truda da postanemo emaptični i razvijamo se kao ljudi, a onda to postaje hrana za našu dušu. Biti human znači biti u pravom dodiru sa samim sobom. Čak i kada teško podnosimo neke osobe valja nam ustrajati jer taj odnos otkriva i naše mane pa si postavljamo pitanje je li ta osoba možda takva i zbog mene i to nas onda potakne da se mijenjamo, mišljenja je Mirjana i dodaje da moramo puno raditi na sebi da bi naša humanost bila živa jer najviše i najmanje što možemo dati su dobra djela.
Razgovor navodimo i na materijalna davanja jer sve prisutniji je jaz između bogatih i siromašnih. Čini se da ljudi s više novaca teže odriješuju kesu.

Treba davati od onoga što imaš, a ne od viška

-Da, čini se jer su opsesivno vezani za materijalna bogatstva koja su danas postala imperativ. Treba davati ne od viška, nego od onoga što imaš. Treba podijeliti, kako u evanđelju piše, pa čak i ako ti je zadnje jer trebamo se pobrinuti jedni za druge, a Bog će se pobrinuti za naše sutra. Danas nam nažalost ,materijalne interese stalno stavljaju ispred duhovnih. Gledam u vrtiću kako je roditeljima teško odgajati djecu. Svi bi htjeli da su im djeca iskrena, savjesna, odgovorna i pošteni ljudi, ali kao da se negdje izgubila ona crvena nit ili moralna vertikala koja nas određuje i vodi k tomu. Iako su univerzalane vrijednosti zapisane u ljudskom karakteru i one su univerzalne vrijednosti u praksi, danas, kao da se više ne cijene. Materijalna stvarnost otežava roditeljima odgoj djece, a djeci odrastanje, zabrinuto će Mirjana koja naglašava da su djeca najveća radost i dobrota i da to njihovo prirodno stanje treba razvijati bez presedana.Vraćamo se na razgovor o volontiranju.
- Pjevam još u MPZ Lavanda i cilj nam je uveseljavati sebe i donositi radost slušateljima. Njegujemo široki repertoar skladbi za dobro raspoložnje. Sudjelujemo na susretima koji nam čine zadovoljstvo i obogaćuju nas kulturno i duhovno. Pjevamo za svoju dušu i onu naših slušatelja, a to je rezultiralo i nagradom Grada Novigrada ove godine za deset godina aktivnog rada zbora, ,kazuje Mirijana i nastvalja o župnom pjevačkom zboru gdje je također aktivana.
Impresionirani njezinom entuzijazmom, altruizmom i nastojanjima da još više učini za potrebite pitamo je za kraj što bi u ovo božićno i milosrdno vrijeme poručila našim čitateljima.
-Moramo biti tu jedni za druge. Moramo biti na dar jedni drugima, a to možemo samo ukoliko se upali iskra dobrote u nama i postanemo dio božje svjetlosti. I kada pružimo ono najbolje od sebe ne očekujmo da nam itko bude zahvalan na tome jer dobro djelo je samo po sebi najveća hvala, a dobro se uvijek vraća dobrim. Sve drugo je u Božjim rukama. On je vodio i moj put i jako sam mu zahvalna na svemu.
S. Bosnić
Izvor: Glas Istre, arhiva 2018.