Pismo čitateljice!

05.02.2022

Pismo čitateljice!

Pismo čitateljice!

 

U cijelosti  donosimo tekst jedne naše čitateljice

 

Nisam stalna čitateljica Vašeg portala, ali tekst od prije nekoliko dana s naslovom Gdje je nestao čovjek autora Zlatana Varelije ponukalo me  da i Ja napišem nešto na tu temu, s tim više što sam i sama uključena u ovu temu. Prosvjetna sam radnica i jedan od mojih roditelja onkološki  je bolesnik. Prvo zračenja, te kasnije kemoterapija, ne predstavljaju mi teret, već niz malih sitnica koje bi društvo s malo razumijevanja moglo učiniti lakšim život tim nemoćnicima kao i njihovim obiteljima.

 Zamislite mene, koja u isto vrijeme mora održavati nastavu ili odvesti roditelja na kemoterapiju. Da odvesti, jer nema nikakav prijevoz do riječke bolnice. Autobus ne vozi, a roditelj mi nije sposoban voziti automobil nakon kemoterapije. Ništa drugo nego sam krenuti! Ujedno netko od mojih kolega mora me zamjeniti na nastavi, ili ono što je najžalosnije uopće ne održati nastavu.

Postavljam  pitanje:  Nekoliko puta sam slala   zahtjeve za rješavanje ovih i sličnih pitanja. Ne samo za vlastiti slučaj, već i za mnoge druge slične slučajeve? Ali uzalud!

Kome? Osjećam se nemoćno, jer ovaj grad i gradske službe dužne su izaći i naći rješenje na obostrano zadovoljstvo. Nije li to dio njihova posla!

U Gradu u ovo pandemično vrijeme postoje prijevozna sredstva ne samo privatnih poduzetnika već i gradskih službi, kako bi se navedeni prijevozi do bolnica mogli i trebali održavati. Ali ono što je najžalosnije Nikog nije briga!

 

Adresa i autorica poznate redakciji.