Plovidba Mirnom od Svetog Stipana do ušća, četvrti dio

29.05.2021

Plovidba Mirnom od Svetog Stipana do ušća, četvrti dio

Uspomene na hrabre splavare Mirnom

Govoriti o plovnosti rijeke Mirne na ovom području, vrlo je nezahvalno. Naime, nadmorske visine to dopuštaju najdalje do Istarskih toplica, za koje Kandler tvrdi da su bile okružene plovnim objektima. Mjernički podac, po svim istraživanjima, ne mogu s preciznošću odrediti dinamiku i intenzitet uzdizanja doline Mirne. U krajnjoj liniji, plovidba je bila moguća do termalnih izvora, koja su imala značaj manjih pristaništa. Uzvodno od Istarskih toplica, koje se nalaze 20 metara nad razinom mora, nalazio se izvorni tok rijeke Mirne s krškim obalama kanjonskih obilježja. Do Istarskih toplica plovidba se ograničavala na brodove čija je dužina bila od 5 do 10 metara. Riječ je o brodovima čiji gaz nije prelazio 1,5 metara. To su bile veslarke drvene građe, s tek nekoliko članova posade i teretom od nekih desetak amfora keramičkog podrijetla. Pod Motovunom i kod Livada zabilježeni su nalazi keramike koji bi mogli odgovarati ovakvim namjerama, a potvrđuju to i srednjovjekovna svjedočanstva o postojanju ribogojilišta morske ribe podno Motovuna, koje je za potrebe dvora, imao pravo plodo uživati porečki biskup. Stanovništvo je obitavalo od pamtivijeka na izvorima, uz tok rijeke. Tako su pronađeni ostaci života iz najranijeg doba pored Bulaža kod Svetog Stjepana, Batićana, na močvarnim livadama kod Ponte Portona i Slanića. Sve su ovo bile manje lučice za prihvat manjih brodova.
Splavarenje na rijeci Mirni, od grožnjanske luke Baštije do mora ostalo je u živom sjećanju mnogim žiteljima sela uz Mirnu, a osobito žiteljima Kostajnjce (Castagna) sela pokraj nekadašnje Vinske pruge ili ti Parenzane, smještene na blagoj visoravni dva kilometra sjevernije od Ponte Portona Splavarenje je mnogim od njih bio život, premda su zadnje lađe zauvijek usidrene još pred pola stoljeća. Splavar s najdužim stažem splavarenja bio je Antonio Mian iz Kostanjice. On je za života često zaneseno pripovijedao o tome kako je s drugim batelierima gurao nizvodno ili uzvodno vukao goleme drvene splavi i trome lađe prekomjerno natovarene raznom robom. „Za vjetrovitijih dana uz pomoć jedara bilo je lakše“ kazivao je Antonio, „ali kada su vrbe uz rijeklu mirovale za nas bateliere bio je pravi pakao“ Tada su se splavari rasporedili s jedne i s druge strane riječnog korita i konopcima vukli splav poput Burlaka na Volgi. U tom poslu veliku su im pomoć pružali magarci. U Baštiji su ukrcavali vino, ulje, žito, drvo i drvenu građu da bi u Tarskoj vali prekrcali na veća plovila put Pirana, Kopra, Trsta, Venecije. U Tarskoj vali pak se ukrcavao pijesak i ostali građevinski materijal, umjetno gnojivo, namirnice i druga roba namijenjena trgovinama uz Mirnu i onima u Grožnjanu, Oprtlju, Motovunu.. Rijeka Mirna prestala je biti plovna do Ponte Portona još tijekom rata, kada su česte bujice i poplave sasvim devastirale njeno korito a i prostranu plodnu dolinu. Novo vrijeme donijelo je nova prijevozna sredstva koja su prisilila Miana, Kalcinu, Saule, Filiputija i druge da zauvijek usidre svoje drvene barkone u neukusne catare. Ostale su samo lijepe uspomene na te jake i hrabre splavare o kojima i dandanas ovdašnji ljudi prepričavaju dogodovštine.

Tekst: Zlatan Varelija