Plovidba Mirnom, treći dio

27.05.2021

Plovidba Mirnom, treći dio

Stanovništvo
Vjerojatno je ovo područje jedno od prvih obitavališta čovjeka na prostorima Istre, a i šire. Povoljna klima i plodna polja te obilje vode, utjecali su da se na ovim prostorima već sredinom brončanog doba javljaju prve gradnje naselja tzv. gradine. Gradine su bile smještene na uzvisinama iznad rijeke, a životni prostor ograđivan je sustavom bedema izgrađenim tehnikom suhozida. Primjerice na desnoj obali rijeke, pri samom se ušću redaju gradine i pećine kao : Sv Duh, Gromača, Sv. Jurij, Pećina kod Srbani, Sv. Dioniz, Smerga i Sv. Pelagij. Posebnost je u tome da su većina ovih naselja imale svetačka imena. Gradnja crkava ukazuje na kontinuitet života na ovim prostorima koja su imala određenog značaja za lokalnu zajednicu. Osim na gradinama prapovijesni čovjek kao mjesto svog boravka koristio je i prirodne zaklone u pećinama i špiljama iznad Mirne. Pećina kod Srbani i pećina na Borštu jedne su od najznačajnijih lokaliteta života tog vremena. Tu se on sklanjao od vremenskih nepogoda, napada životinja, ali i od napada drugih ljudskih zajednica. Tako je na području Sv. Dioniza otkriveno 76 žarnih grobova, s žarama ukrašenih pseudo vrpčastim ili urezanim geometrijskim motivima i plastičnim aplikama. Među nalazima posebno se ističe urna na ramenu ukrašena nizom jelena u reljefu.
Stanovnici sjeverne (s desne strane rijeke) i južne (lijeve) strane Mirne, od početka željeznih vrata nedaleko Toplica Svetog Stjepana, gdje kameni fratar sjedi pognut i piše knjigu grijeha prolaznika dolinom rijeke, predstavljaju u međusobnim odnosima dva zasebna svijeta. Žitelji sjeverne strane ponad doline Mirne bili su upućeni na korištenje prirodnih dobara po padinama obronaka i prometa rijekom. Naprotiv žitelji s južne strane rijeke, ako isključimo Motovun, nisu marili za privrednu granu doline, osim dovoza drva i drugih produkata svog poljoprivrednog rada, zatim i korištenja mlinova i košnje livada u dolini s južne strane rijeke.
Ove su se dvije strane odbojno odnosile. Stanovnici sjeverne strane su starosjedioci iz prve seobe Hrvata u Istru ( 7. st.). Najznakovitije se to prepoznaje u govoru. Hrvatsko narječje u ovim krajevima spada u grupu čakavsko-kajkavskih-štokavskih govora poznatijih kao «bujski govor». Suglasnički skup «čr» javlja se samo u čakavštini i buzetskoj kajkavštini, pa tako na ovom području nalazimo toponime Črni Vrh (Brtonigla), Črnci, prezimena Črnac, Černac i slično. Najznačajniji pisani dokument je «Momjanski primjerak Istarskog razvoda», u kojem nalazimo staroslavenske toponime: Krbotun, Košlun, Srbar, Topolac, kao i župane od Kaštelbona, Ivan i Mohor, župan Andrei i Martin, gospodin Filip Macić i niz drugih jasno ukazuju na staroslavenske korijene. Na ovom području još se govori ne samo «ča» već i u nekim krajevima «ca». Tu i tamo je doselio i poneki Talijan iz Furlanije i Karnije, a bilo je i Slovenaca. S vremenom je ovo stanovništvo sve više prihvaćalo talijanski jezik, najprije pod utjecajem Mlečana zbog poslovnih veza s brojnim kupcima a zatim pod utjecajem iredentizma. Mlečani su stanovništvo nazivali Schiavonima. Južnu su pak stranu Mirne, od Toplica do ušća, nazivali Alla Morlaca a njene žitelje Morlachi i to po doseljenim Hrvatima iz druge seobe (15. – 16. st.) koji su bježali pred Turcima iz Ravnih kotara (u pozadini Zadra). To su područje Mlečani nazvali Morlachia, kao Podvelebitski kanal po doseljenim Vlasima iz unutrašnjosti balkanskog područja. Ovaj bi se naziv s podrugljivim prizvukom razlijegao dolinom Mirne kada su lađari ranim jutrom niz tok rijeke Mirne vozili svoje lađe i uz njih privezane splavi pune drva. Poslijepodne su lađari bili vrlo tihi, budući da su bili povezani konopima (lančano) uz grudi i pognuti do crne zemlje na sjevernoj strani rijeke povlačeći uzvodno poput čuveni ruskih burlaka svoje brodove. Brodove su nazivali batele, koje su bile spuštenih, obično crvenih jedara. Tada bi sa uzvisina odjekivalo «Tri goba», «Tri goba». Batele su pretežno vozila samo tri lađara.
S desne strane rijeke, naselja se nižu jedna za drugim, po obroncima brda. Nastala su na ostacima gradina. Sva ova naselja: Ipši, Benčani, Golubići, Krajići, San Silvester, Antonci, Zubini, Kostanjica i Sveti Pelagij, nastala su na uzvisinama daleko iznad riječnog korita, što govori da je hirovita Mirna znala često iznenaditi stanovništvo ovih krajeva, plavljenjem. Naselja uz tok rijeke kao Gradinje i Livade, nastale su mnogo kasnije, u vremenima kada se rijeka primirila. Livade, ubavo mjesto tik uz Mirnu, dobilo je svoje ime po livadama, smješteno u podnožju dva stoljetna neprijatelja Oprtlja i Motovuna. Smješteno u srcu Motovunske šume, naselje je nastalo vjerojatno tek pred nekoliko stotima godina. O mladosti mjesta govori i podatak da šuma koja se nalazi uz mjesto, ne nosi ime Livadska šuma već Motovunska, po gradu koji je udaljen i više kilometra od iste. Naselje se počinje graditi sredinom 19. st., nakon što je 1826. godine predana prometu poštanska, tzv. Motovunska cesta, koja je spajala Kopar, preko Gradine, Oprtlja. Livada, Motovunma, Trviža, Berma s tada, glavnim gradom Istre, Pazinom. Dodatni poticaji dolaze i gradnjom ceste prema Buzetu 1846. godine, a nedugo zatim i 1874. prema Ponte Portonu. Poznato je da već 1848. godine u Pišmanjku radi ciglana čiji je vlasnik izvjesni Arrigoni. Kao trgovinsko sjedište, Livade se naglo počinju razvijati 1902. godine, puštanjem u promet uskotračne pruge Trst-Buje-Poreč, tzv. «Vinske pruge». Tada započinje i gradnja naselja. Održavaju se stočni sajmovi, a prva autobusna linija puštena je u promet 1921. godine. Već 1928. godine mjesto dobiva električnu energiju a slijedeće godine otkriven je i prvi tartuf (vrsta visoko cijenjene gljive), što će u mnogočemu promijeniti život ovog mjesta i danas mu dati poseban značaj.

Tekst Zlatan Varelija

Fotografija na naslovnici Život uz Mirnu snimljena 1912. godine
Sve fotografije vlasništvo su autora teksta