Posjet napuštenom planinskom naselju Uccea –Učja u Friulima

24.10.2020

Posjet napuštenom planinskom naselju Uccea –Učja u Friulima

Povezane sudbine

Negdje ljeti 1970.god. jedna četrnaestogodišnjakinja iz Goriških brda u Sloveniji, jednom tjedno, pedalirala je biciklom na dionici Vipožje-Capriva del Friuli-Mariano del Friuli-Romans D'Isonzo, ukupne dužine 18 km u jednom pravcu i odlazila raditi kod jedne imućne talijanske obitelji veleposjednika grofovskog porijekla. Za razliku od današnjih dana kada su Goriška brda poznata po čuvenim vinima i razvijenom agroturizmu, u ono vrijeme, mnogi mladi, da bi financijski pomogli svojoj obitelji, već nakon osnovne škole, ulazili su u svijet rada i često puta je to bilo preko granice u Italiji, nadomak mjesta stanovanja. Goriška brda su tada bila „izolirana od svijeta“, s onu stranu rijeke Soče, a da bi lokalno stanovništvo moglo do Nove Gorice ili npr. bolnice u Šempetru morali su ili kraćim putem preko talijanskog teritorija sa dva granična prelaza ili dužim putem (30 km) preko slovenskog državnog teritorija i graničnog prijelaza Plave kod Anhova. Tek 1984. god. talijansko-jugoslavenskim sporazumom, izgrađena je tzv.Osimska cesta koja znatno skraćuje put od Goriških brda do Nove Gorice, iako dio ceste (oko 1,5 km) prelazi preko talijanskog državnog teritorija.

Jedan kraj, a dvije države

Goriška brda u Sloveniji i Collio u Italiji, jedan kraj, isti ljudi, isto podneblje, zemlja i vinogradi, dvije države, Jugoslavija i Italija. Granica je bila utvrđena Pariškim mirovnim sporazumom iz 1947. ali tamo su se ljudi oduvijek poznavali, družili, vjenčavali i umirali. Skupa su se radovali i tugovali. Puno je nacionalno mješovitih obitelji, Talijana i Slovenaca. Ima slučajeva gdje je više pokoljenja zaredom, majka bila Slovenka a otac Talijan. Talijanski dečki, rado su prelazili tu „tvrdu“ granicu između dva svijeta, kapitalističkog i komunističkog, odlazili na zabave u „Jugu“ da bi susreli ili upoznali neku zgodnu Slovenku. Bile su one radišne, navikle na svakodnevnu muku preživljavanja, za familiju, pa je vrijedilo ih ženiti i osnovati obitelj. Naravno da to domaćim dečkima nije bilo drago, bili su i ljubomorni jer su „Talijancini“ dolazili s novim automobilima i modno odjeveni i „otimali“ „njihove“ djevojke.

Giulia i Marinella

No, da se vratim na četrnaestogodišnjakinju s početka priče koju su iz milja zvali „Giulia“. Stara „grofica-contessa“ kako su je oslovljavali, zavoljela je tu curicu i uzela je kod sebe u svoju kuću na stanovanje. Bilo je i drugih mladih koji su radili u toj dobrostojećoj obitelji, ali nisu imali istu sreću pa su stanovali u iznajmljenoj kući u naselju Romans D'Isonzo, ipak skromnije uređenoj od grofičine. Između Giulie i jedne također mlađe djevojke, po imenu Marinella, nastalo je lijepo prijateljstvo, pa su se njih dvije družile u slobodno vrijeme a njima se znao pridružiti i Marinellin, dvije-tri godine stariji brat. Marinella i njezin brat Giordano, bili su porijeklom iz jednog planinskog sela Uccea-Učja koje je bilo smješteno na 700 metara nadmorske visine u Friulima, oko 25 km od Tarcenta, blizu same slovenske granice tadašnje Jugoslavije, na samo nekoliko kilometara zračne udaljenosti od Bovca.

Rastanak

Ako se uzme u obzir da je naselje Uccea bilo smješteno dosta visoko i gdje je zimi znalo zapasti i do dva metra snijega pa su stanovnici često bili cestovno blokirani u periodu od konca studenog do početka travnja, 600 stanovnika tog naselja nije bilo malo. Uccea je imalo svoju osnovnu školu, narodni dom, mljekaru, dvije prodavaonice mješovitom robom, crkvu i groblje, mjesnu ambulantu i određeni broj karabinjera i financijera koji su bili smješteni u graničnom pojasu i pazili da netko sa jugoslavenske strane ne uđe u talijanski teritorij. Za razliku od međudržavne granice niže kod Cormonsa i Gorizie, tamo gore kod Bovca, prelasci su bili rijetki i gorštaci s obje strane granice se nisu međusobno poznavali ni družili.
Prijateljstvo Giulie i Marinelle trajalo je svega nekoliko mjeseci te 1970. jer kako to često biva u životu, njihovi se životni putevi razilaze, mlada Slovenka je otišla je svojoj tetki, maminoj sestri, u Milano, gdje je živjela nekoliko godina pa se kontakt sa prijateljicom i njezinim bratom izgubio. Prolazile su godine, Giulia već odrasla djevojka, vratila se živjeti u područje Cormonsa, tu se i udala za jednog „zamejca“ i zajedničkim radom, postali su vinari, proizvođači visoko kvalitetnih vina, međunarodno nagrađivanih, nadaleko poznatih. Svih tih godina Giulia se često u mislima vraćala na dane mladosti i lijepe uspomene svog prvog „zaposlenja“ kod stare grofice koja je vrlo brzo nakon njenog odlaska umrla i pokopana je na mjesnom groblju. O svojoj nekadašnjoj prijateljici i njezinom bratu nije uspjela saznati ništa u Romans D'Isonzu gdje se u više navrata raspitivala. Sve što je zapamtila, bio je naziv planinskog sela Uccea-Učja.

Odluka da se krene u Ucceu - Učju

Prošle nedelje 18.listopada, odlučio sam se provozati područjem soške fronte, na kojem su se u 12 bitki od lipnja 2015. do studenog 2017. vodile teške borbe između Talijanske i Austro-Ugarske vojske. Nije mi nepoznato to područje, često sam odlazio u Bovec na planinarenje, ali ipak, ne poznajem neke mikrolokacije u općini Kobarid i dalje, uzvodno rijekom Sočom i dolinom Trente prema Vršiću.
No srećom, imao sam dobrog vodiča koji mi je pomogao u mojim terenskim istraživanjima povijesti prvog svjetskog rata, gospođu Giuliu, rođenu „briškinju“ i dobrog poznavatelja tih krajeva.Te nedelje, sam prvi puta čuo za naselje Uccea-Učja i to je zagolicalo moju znatiželju pa sam inzistirao i predložio svojoj vodičkinji da na par sati skrenemo s teme prvog svjetskog rata i soške fronte te posjetimo navedeno planinsko selo.

Kako se stiže do Učja-Uccea ?

Na nekih 8 kilometara ispred Bovca, nalazi se na glavnoj cesti selo Žaga. U jednom zavoju s lijeve strane stoji putokaz s natpisom Učja-Uccea. Nisu naznačeni kilometri udaljenosti. Krenuli smo vijugavom brdskom cestom u nepoznato, očekujući iza svakog zavoja traženo naselje. Negdje na polovici puta ugledali smo automobil pored ceste i čovjeka koji je sa nekom vrstom teleskopa promatrao neki proplanak tamo visoko u gori. Zaustavio sam vozilo i znatiželjno upitao tog neznanca što to promatra? Odgovor nas je nemalo začudio. Promatrao je krdo jelena kako slobodno pase na čistini. Ne divokoze ili neku manju planinsku životinju već jelene, onako krupne sa velikim rogovima. Na cca 1600 metara nadmorske visine, u današnje vrijeme kada su vukovi u tom planinskom području skoro nestali a medvjedi za njih nisu opasni jer su sporiji dok zimi spavaju svoj „zimski san“, jeleni slobodno pasu. I što je još zanimljivije, taj čovjek nam je rekao, da ih promatra i zimi kada su planine pod snijegom i gleda ih kako se probijaju kroz snježne zapuhe tražeći hranu, razno korijenje i drugo.
Uskoro, nakon nekoliko kilometara stigli smo do jednog mosta ispod kojeg teče neka planinska rječica a to je granica koja dijeli talijansko-slovenski teritorij. Vrlo blizu granice smješteno je naselje Uccea-Učja. Čim se približiš naselju, odmah imaš neki čudan osjećaj. Vidiš stare kuće, ali ima i dosta obnovljenih a nigdje nikoga. Ni ljudi ni automobila a još manje šumskih ili poljoprivrednih strojeva. Naselje djeluje pusto i sablasno.
Šetajući tako naseljem, ipak smo naišli na jednu osobu, starijeg muškarca koji je nešto radio u dvorištu kuće. Pitali smo ga kako to da nema nigdje nikoga danas u nedelju na što je odgovorio da je Uccea uvijek pusta jer je nenastanjena. I on dolazi povremeno na svoju starinu, živi u Tarcentu, 23 kilometara udaljenog i tu gore, vuče ga nostalgija za rodnim krajem pa dolazi s vremena na vrijeme.

Marinela nije više među živima

Na upit, poznaje li Marinellu i Giordana, odgovor je Giuliu rastužio. Njih više nema, umrli su prije nekoliko godina, sa tek navršenih 60 godina starosti. I ne samo oni, već i ostali članovi obitelji tako da se u Uccea ne može sresti nikoga od njihovog roda. Marinella je pokopana na groblju u Corno di Rosazzo kod Cormonsa gdje je bila udata i živjela sa jednim „finanzierijom“ kojeg je bila upoznala kao djevojka ovdje gore na talijansko-slovenskoj granici, a Giordano je bio neženja i želja mu je bila da ga pokopaju ovdje na groblju Uccea iako je živio u Udinama.
Nakon te tužne informacije nije nam preostalo drugo već potražiti grob Giordana. Naselje Uccea ima malo groblje sa svega stotinjak grobova, ali su većinom obiteljski, pa jedno grobno mjesto sadrži više pokopanih članova obitelji. Ono što je primjetno, groblje je lijepo uređeno i održavano, djeluje kao da ga svakodnevno posjećuju ljudi iz naselja kojih nema jer tu ne žive. Ima nešto drugo što nas je najviše začudilo. Jedno prezime koje se stalno ponavlja na svim spomen obilježjima. Od tih par stotina imena i prezimena koja se mogu pročitati, ima pet-šest različitih prezimena a od toga, barem 80-tak posto, prevladava jedno prezime. Naravno da u svakom kraju, na mjesnim grobljima, postoje prezimena koja se ponavljaju i koja su karakteristična za to područje. Međutim, u naselju Uccea to je puno više izraženo, ša djeluje neuobičajeno.

Legenda o pastirici

Na povratku u selo, ponovo smo zastali kod našeg prijašnjeg sugovornika i pitali ga o tom čestom prezimenu na groblju. Ispričao nam je jednu legenda o selu koja se usmeno prenosila iz generacije na generaciju opisujući nastanak i početak izgradnje ovog naselja u nekom prethodnom stoljeću. Ovo planinsko područje puno je dobrih ljetnih pašnjaka i tu su dolazili mladi pastiri iz najbližeg mjesta Ricea koje je danas sjedište njihove općine. Mladi su tu provodili oko pet mjeseci godišnje i družili se. Jedna mlada djevojka ostala je trudna i od sramote nije se željela vratiti doma svojim roditeljima. Dio ekipe tih mladih pastira i pastirica, iz solidarnosti s njom, ostali su i preko zime, organizirali život i dopremanje hrane, počeli stvarati uvjete za cjelogodišnje stanovanje u planini. I tako je s vremenom nastalo ovo naselje Uccea. Kako nije bilo puno izbora za životnog partnera, mladi su stvarali nove obitelji i ženili se međusobno iako su često bili u nekoj rodbinskoj vezi. Na taj način jedno prezime postalo je dominantno.

Genetske bolesti?

Pogledao sam malo statistiku i vidio da su se nekad u nekim državama i u većoj mjeri nego danas, mladi ženili i među rodbinom. Zanimalo me, da li se posljedično vezuju i neke nasljedne, genetske bolesti, za taj običaj. Statistika bilježi da se neke genetske nasljedne bolesti kod ljudi koji nisu u rodu javljaju u oko 3% slučajeva, a kod ljudi u krvnom srodstvu oko 6% slučajeva. Iako je riječ o relativno malom postotku, porast od 3% na 6% pokazuje da krvno srodstvo udvostručuje rizik za genetski nasljeđenu bolest . Možda i u tome treba tražiti odgovor zašto su ljudi u tom kraju često umirali mladi a poboljevali su od nekih vrsta karcinoma. Ili možda je riječ o nekom drugom, potpuno nepoznatom razlogu?
U svakom slučaju, naselje Uccea je opustjelo nakon potresa u Friulima 1976.godine. Prilikom potresa bilo je oštećeno dosta kuća a talijanska država i regija Friuli Venezia Giulia, umjesto da direktno financiraju obnovu oštećenih objekata isplatila je stanovnicima određene novčane iznose. Pretvoreno u sadašnju vrijednost, svaki potresom oštećeni pojedinac dobio je 390.000 eura, iako je osnovno geslo bilo: „ Najprije izgraditi tvornice, zatim domove i na kraju crkve“. S time se složio u to vrijeme i udinski nadbiskup Alfredo Battisti. Pohvalno, zar ne? (Rotore u ono vrijeme nisu još gradili pa nisu po uzoru na umašku gradsku vlast došli u iskušenje da njima daju prednost u izgradnji!).
Potresom pogođeni stanovnici Uccea nisu bili u obvezi utrošiti novac u popravak svojih kuća u naselju pa su se mnogi odlučili kupiti građevinsko zemljište dolje, u nizini i izgraditi svoje nove domove. To je bio osnovni razlog zbog kojeg se Uccea počela prazniti. Oni koji su se s vremenom financijski oporavili, svoje ušteđevine počeli su koristiti za obnovu svojih nekadašnjih kuća gore u planini i tamo stvorili svoje vikend naselje. No s godinama, stariji su umirali, a mladi odlaze dalje u veće gradske centre te nemaju više vremena a ni želje ili nostalgije da se makar i vikendom vraćaju na ognjišta svojih predaka.

Ujak Narciso, anitifašist
Bliži se dan kada posjećujemo grobove naših članova obitelji, prijatelja i poznanika. Sasvim sigurno, posjetiti ćemo i grobove „stare grofice“ u Romans D'Isonzu, Marinellin grob u Corno di Rosazzo a tamo sasvim blizu, na groblju u Sant'Andrat del Judrio, pokopan je i moj ujak, mamin brat Narciso. Rodom iz Žminja,kojega je na silu, protiv njegove volje, poput mnogih mladih Istrana, planski, fašistička vlast pokupila s praga kuće, prije pada Italije 1943., udaljila iz Istre i odvela u vojne garnizone u Trst i drugdje po Italiji. Ujak je poginuo u proljeće 1945. u međusobnim obračunima talijanskih partizana „garibaldina“ i onih drugih, partizana nekomunista, nakon što je prešao u njihove redove. Bilo je to tragično razdoblje talijanskih partizana antifašista i njihovih međusobnih obračuna u kojima je svoje prste „umiješala“ i jugoslavenska (slovenska) OZNA koja je djelovalja u sklopu IX slovenskog korpusa o kojem ćemo podrobnije pisati u nekom budućem članku.

Piše: Veljko Ivančić