Povijesni vremeplov: Djelovanje jugoslavenske i slovenske OZNE u Italiji i Trstu (1945-1946), drugi dio

08.05.2021

Nestanak i povratak izgubljene arhive

Preporučio bih svima, onima koje ta tema zanima,da pročitaju knjigu Williama Klingera OZNA-il terrore del popolo-storia della polizia politica di Tito.Knjiga je objavljena i na hrvatskom jeziku pod naslovom „Teror narodu. Povijest OZNE, Titove političke policije“.
Svidio mi se komentar talijanskog izdavača o toj knjizi i Klingeru: „ Bio je vrhunski povjesničar.Imao je sve karakteristike osobe koja se poviješću bavi ozbiljno.Nije se ograničavao samo na skupljanje podataka (a bio je majstor u tome) i objašnjavanju činjenica.Njegov posao je uvijek bio finaliziran shvaćanjem onoga što se dogodilo i stimuliranjem svog čitatelja da si postavlja određena pitanja i dođe do određenih odgovora“.
O njegovom tragičnom stradanju (ubistvo) u New Yorku 2015. već sam pisao i objavio na Tiramoli.
Prije knjige Williama Klingera, pojma nisam imao koliko je aktivnost jugoslavenske OZNE bila raširena u Italiji tokom 2.Svjetskog rata i nakon njega.Mislio sam da je ta uloga namjenjena velikim tajnim službama Velike Britanije,SAD i Sovjetskog saveza.Klinger nas upoznaje da i jugoslavenska OZNA nije bila „mačji kašalj“.
Na stranici 185. knjige, Klinger je stavio podnaslov, „Neka druga Jugoslavija-OZNA u Italiji (1945-1946).
Ukratko rečeno,početkom 1945. Jugoslaveni su od svojih saveznika vrlo jasno zatražili dio okupacijske zone u Austriji i Italiji. Saveznici su odbili zahtjev Jugoslavena pa je Tito odlučio „riješiti otvoreno pitanje na svoj način“.
Najviše podataka i informacija o operacijama OZNE u Julijskoj pokrajini potječju od Alberta Svetine, autora knjige „Od osvobodilnega boja do banditizma“,izdanje 2011.Nije mi poznato da li postoji izdanje na hrvatskom jeziku.
Najveći problem za Jugoslavene predstavljala je britanska obavještajna služba, dobro opremljena i kadrovski ekipirana.Englezi su dobro znali da je u Italiji još od 1943. postojala jedna sistematska obavještajna aktivnost Jugoslavena sa špijunskim centrima ne samo u Trstu i Udinama, već i u Milanu;Bologni i Rimu.
Jugoslavenski agenti bili su plaćeni od 8.000 do 16.000 lira a dvostruki agenti i do 20.000 lira a bili su nagrađivani prema kvaliteti informacija koje su donosili.Mjesta sastajanja bile su gostionice,posebno u Gorici i Trstu.
Pojedini sektori OZNE bili su prikriveni putem raznih trgovačkih poduzeća za uvoz-izvoz sa sjedištem u Trstu. Angloamerikanci su procjenjivali da među 20.000 komunista u Trstu ima oko 1400 „fiducijara“ OZNE. Prema jednom izvješću američke obavještajne službe,Jugoslaveni su djelovali i preko albanske i čehoslovačke vojne misije. Aparat OZNE je u Italiji bio podijeljen na tri dijela, sjeverni, srednji i južni dio. Službeno, prisustvo OZNE na talijanskom poluotoku pravdalo se potrebom kontrole nad protivnicima komunističkog režima koji su se nalazili u internacijskim logorima. U stvarnosti, infiltracijom svojih agenata u izbjegličkim kampovima, OZNA nije samo kontrolirala svoje građane u egzilu već je razvijala i mrežu agenata na talijanskom teritoriju koji su operirali u čvrstom savezu sa savezničkim oficirima.
U Napulju je doslovce djelovala neka vrsta tajnog jugoslavenskog konzulata s kojim je upravljala OZNA za područje Juga na kojem su se koncentrirali mnogobrojni četnici i ustaše.Agenti OZNE bili su infiltrirani i u prognaničkim julijansko-dalmatinskim kampovima.u Bariju su mnogobrojni jugoslavenski oficiri ostali i nakon 1945.
Puno informacija o djelovanju OZNE u Italiji pružio je izvjesni Mihel, agent OZNE, što se može pročitati u izvješću arhiviranom u National Archives.Bio je uhapšen od strane talijanskih agenata u vlaku kod gradića Sacile (Treviso) 17.rujna 1945.Prilikom ispitivanja priznao je da je bio komandant partizanskog bataljona u Titovim jedinicama 1943-1944. a zatim angažiran na zadacima špijunaže i propagande na području Trst-Ljubljana. U Trstu je imao više funkcija i zadataka u omladinskom pokretu a bio je neko vrijeme i komandant „Narodne milice“.
Saveznici su iz ispitivanja tog jugoslavenskog agenta saznali puno toga o djelovanju OZNE i KNOJ-a, o načinu regrutiranja njihovih pripadnika i o cjelokupnoj mreži jugoslavenskog „Odjela za zaštitu naroda“. On je također ispričao da su u Trstu agenti OZNE išli od vrata do vrata i skupljali potpise za aneksiju grada Trsta Jugoslaviji, prisilom, često prijeteći oružjem.U slučaju da je Trst postao međunarodna slobodna luka, Jugoslaveni bi krenuli u intenzivnu propagandnu kampanju i sabotažnim akcijama. Tito nije bio spreman „samo tako“ prepustiti Trst Italiji.

Odlazak načelnika slovenske OZNE iz Trsta

Načelnik Ivan Maček Matija nakon nekoliko dana boravka u Trstu krenuo je sa svojom zapovjednom ekipom u Postojnu.U Trstu su ostali oznovci „starosjedioci“ koji su bili dobili sva potrebna uputstva o „načinu rada“. Zašto je Postojna bila važna za Mačeka i „ekipu“ ?
Može se kazati da je Postojna bila početak procesa kojeg je Albert Svetina nazvao „Od osvobodilnega boja do banditizma“. Da, banditizam ili sveopća krađa tuđe imovine zaostale nakon odlaska odnosno bijega „glavom bez obzira“ određenih imućnih ljudi, stanovnika Postojne.
Prema kazivanju Svetine, njega je Maček odmah, nakon jedne prespavane noći u Trstu, poslao u Postojnu gdje se već bila naselila oznovska intendanca koja je stigla direktno iz Gorskog kotara.Na seljačkim kolima s konjima, prevažala se sva oznovska oprema i arhiva iz Bele krajine.Maček je Svetinu zadužio da uredi svu intendantsku ekonomiju i po običaju mu zaprijetio fizičkom eliminacijom „ako nešto ne bude dobro obavljeno“.
Maček je bio zao čovjek, prema svojim glavnim ljudima, makar mu bili pomoćnici, odhodio se nasilnički i prijeteći. Kako se tek ponašao prema drugima, koji mu nisu bili bliski suradnici,zaključite sami.
Nakon glavnog vala hapšenja u Trstu, Maček se obreo u Postojni, jer ipak, glavni cilj aktivnosti OZNE nije bio Trst već Ljubljana. Ali se nije moglo „samo tako“ proći pored Postojne a da se ne zastane u gradu u kojem je OZNA pokupila puno „blaga“.
Svetina podsjeća i na jedan zanimljiv detalj, kada su se Maček i Bojan Polak –Stjenka, komandant 1.divizije KNOJ-a, napili do te mjere da je Mačkova tajnica došla po noći tražiti Svetinu da joj pomogne „mrtvo pijanog“ načelnika izvući van iz kupaonice.Maček inače nije pio pa je valjda imao neke svoje razloge da proslavi i napije na „mrtvo“. Možda „bogatstvo“ koje su odnijeli iz Postojne ?
Oko 8.svibnja 1945. Maček je skupa sa Bravničarom (načelnik ljubljanske OZNE ) krenuo autom
za Ljubljanu. U auto su imali arhivu i datoteke osoba koje je OZNA pripremila za hapšenje. Na putu su naletjeli na domobrane pa je došlo do oružanog sukoba u kojem je učestvovala njihova oružana pratnja. Maček i Bravničar morali su napustiti auto sa svom arhivom i pobjeći. Auto s arhivom je dospio u ruke domobranaca ali nekim slučajem nisu otvorili prtljažnik i otkrili datoteke ljudi koji će kasnije biti uhapšeni. Maček je bio prinuđen Rankoviću i Sovjetima poručiti da su izgubili arhivu sa datotekom. Nekim „čudom“ kasnije, pred hotel Slavija u kojem je bio smješten glavni štab slovenske OZNE i sovjetskih savjetnika, pojavio se netaknut , Mačekov auto sa kompletnom arhivom.
Rekao bih šteta zbog pronađene arhive, jer pretpostavljam da je na spiskovima, kao što je bilo uobičajeno, bilo i nevinih ljudi koji su stradali od oznovske „čvrste ruke“.
Puno toga zanimljivog napisao je Albert Svetina u svojoj knjizi, o dolasku IV Armije u Ljubljanu i njenom ponašanju kao da su okupacijska vlast (barem tako su je Slovenci doživjeli) ali i o tome, kako su Oznovci na prijevaru da će platiti,praznili stalaže trgovina privatnih vlasnika i odvozili kamionima u svoja skladišta. Nisu samo praznili trgovine već su i otimali najbolje vile od Ljubljančana, za potrebe svojih „glavešina“.
Važno je svjedočenje Svetine i o fojbama na tršćanskom krasu pa će o svim tim događajima još biti riječi na portalu Tiramola u slijedećem razdoblju.

Piše: Veljko Ivančić
Izvori podataka: William Klinger-OZNA il terrore del popolo,2015.
Albert Svetina-Od osvobodilnega boja do banditizma, 2011.