Povijesni vremeplov: Erwin Rommel, njemački feldmaršal i vojskovođa, i/ili zločinac ?

21.09.2020

Povijesni vremeplov: Erwin Rommel, njemački feldmaršal i vojskovođa, i/ili zločinac ?

Nepoznato iz života jednog od najljućih ratnih zločinaca u Istri u Drugom svjetskom ratu

Tko od nas nije čuo za proslavljenog njemačkog vojskovođu, feldmaršala Erwina Rommela? Često puta se spominje, uz također slavnog britanskog generala Montogomerya ? Sjećam se u školi, na satovima povijesti, barem sam tako ja doživljavao, Njemačka i Velika Britanija, imala su svoja dva čuvena generala-vojskovođe, Rommela i Montogomerya, kao što su i SAD imale svog slavnog generala Pattona. Moglo bi se skoro kazati, barem tako djeluje, da su sva trojica bili „pozitivci“ valjda zbog njihove ratne slave, ali nije baš tako.

Optužbe za sudjelovanje u uroti protiv Hitlera

Za Rommela, službena historiografija tvrdi, da je bio jedan od najcjenjenijih i najsposobnijih njemačkih feldmaršala i da je bio poznat po svom viteštvu prema svojim suparnicima. Njega se dovodi u sumnju da je sudjelovao u uroti protiv Hitlera, 20. srpnja 1944., ali mnogi povjesničari tvrde da možda nije ni znao za urotu. No, bez obzira kako bilo, nakon što je neuspio pokušaj svrgavanja Hitlera atentatom, Rommelovo ime je bilo na spisku onih visokih časnika Wermachta, koji su optuženi, makar i je bio indirektno optužen za sudjelovanje u uroti protiv Führera, iako se tih dana nalazio u bolnici boreći se između života i smrti, nakon jednog savezničkog avionskog mitraljiranja.

Prisiljen popiti otrov

Dana, 7. listopada 1944. Feldmaršal Keitel, vrhovni zapovjednik njemačkih oružanih snaga, pozvao je svoje vojne zapovjednike na hitan sastanak u Berlin, a Rommel se opravdao zdravstvenim razlozima i nije se odazvao jer je shvatio da se vjerovatno više neće vratiti s tog skupa. Sedam dana kasnije, 14. listopada, u njegovu kuću u Herlingenu, stigla su dvojica generala koje je on poznavao i koji su mu jasno dali do znanja slijedeće: “Znamo sve, vi se morate ubiti, znali ste za atentat na Hitlera, morate se ubiti. Ali mi vam garantiramo u ime Führera, u ime Hitlera, da će vaše ime zauvijek služiti na čast Velikoj Njemačkoj. Ako vi odbijete - mi smo vam donijeli otrov, to je otrov koji ne izaziva velike bolove, djeluje u svega dvije ili tri sekunde - ako vi odbijete da se ubijete, bit ćete procesuirani u Berlinu ispred Narodnog suda i sasvim sigurno osuđeni na smrt za veleizdaju“.
Rommel je pozvao svoju suprugu na stranu, imao kraći 15-minutni razgovor u kojem joj je objasnio da mu je Hitler poslao otrov da počini samoubojstvo i ukoliko odbije da će biti procesuiran a njegovo i njeno ime, ime njihovog sina,njegove braće kao i čitave obitelji, biti će osramoćeno i obeščašćeno kao izdajice domovine. Pozdravio je sina i suprugu, sjeo u auto sa dvojicom generala i u pratnji agenata Gestapa krenuo. Nakon 15-tak minuta, supruzi je zazvonio telefon i netko joj saopćio da je „nažalost, putem u automobilu, Feldmaršal doživio ictus i umro“. Tako je Rommel izabrao samoubojstvo i odlazak u legendu.

Rommelove trupe u Istri gazile sve pred sobom

Mi u Istri jako dobro pamtimo Rommela prije svega zbog poznate „Rommelove ofanzive“ početkom listopada 1943. Vojne jedinice koje su bile u sastavu grupe armija B pod zapovjedništvom Rommela, u roku od nekoliko dana doslovce su vojno „zgazile“ Istru u kojoj je tih dana stradalo oko 4.000 ljudi, od toga oko 2000 partizana i 2000 civila.
Istarska povijest nije zabilježila „Rommelovo viteštvo prema suparnicima“. Mi nismo zaboravili zločine koje su nacifašističke postrojbe počinile nad nedužnim stanovništvom, starcima, ženama i djecom. To nije bio rat suprostavljenih i podjednako dobro naoružanih armija i obučenih vojnika. To je bio masovni pokolj, a krv je tekla u potocima na tlu Istre.
Što je osobno Rommel radio dok je Istra krvarila?

Zbog toga sam namjerno u naslovu istakao da je Rommel bio zločinac, po zapovjednoj odgovornosti, kako se to kaže u novije vrijeme. O pojedinostima Rommelove ofanzive biti će prilike čitati idućih dana na ovom portalu. Mene je u stvari znatiželja usmjerila u pravcu istraživanja, gdje se Rommel nalazio onih dana kada je Istra krvarila na sve strane ? Čime se bavio, kakve je naredbe izdavao i kako je „provodio slobodno vrijeme“ ako ga je imao ?
U jesen 1943. Rommel je proveo oko 3 mjeseca na Lago di Garda, u Villa dei Cedri di Colà di Lazise. Nije bio na odmoru već se tamo nalazio kao povratnik u ratnu zbilju, bio je imenovan zapovjednikom Grupa armija B u Sjevernoj Italiji. Jedan veliki novinar, kako ističu talijanski izvori, Jean Pierre Jouvet (pravo ime Elia Paganella) umro 2015.god., zabilježio je, da je Rommel u Lago di Garda stigao u drugoj polovici rujna 1943. Nije sasvim jasno iz dokumentacije, da li je to bio 19. ili 23. rujna. U to vrijeme, Rommel se već bio udaljio od nacizma („ prese le distanze dal nazismo ed ebbe contatti con gli ideatori del fallito attentato ad Hitler“) ? Tako je barem zabilježio novinar Elia Paganella.

Nepoznati podaci iz privatnog života feldmaršala

Rommel je u Lago di Garda, ističe Paganella, stigao kao poražen čovjek, bivši zapovjednik Afričkog korpusa. Bio je jako ogorčen za ono što se dogodilo u El Alamein, gdje je poražen od britanskog generala Montgomerya i morao se sa ostatkom vojske dati u bijeg, a 30.000 njemačkih i talijanskih vojnika se predalo ili je zarobljeno.
Rommel je tokom boravka na Lago di Garda, bio „ tužan čovjek, jako zamišljen i pun unutarnjeg bola“. Tih dana, Rommel nije imao direktnih operativnih zaduženja zapovjednika Grupe armija, osim što je potpisivao naredbe zapovjednicima na bojnom polju i „pustinjska lisica“, nadimak kojeg je dobio nakon velikih ratnih pobjeda do sredine 1942. u Sjevernoj Africi, je razmišljala o onome što se dogodilo u Kirenaiki (istočna libijska regija) i kasnije u Tunisu.
„Usamljen“, pisao je svakog dana po jedno pismo svojoj ženi, pisma puna gorčine koju je nosio u sebi i nikad nije pronašao svoj unutarnji mir. Svakog jutra, točno u 6 sati, to mu je bila navika, ustajao je iz kreveta i dolazio na terasu Villa dei Cedri a zatim i u park gdje bi dolazio sam, uz prisutnost tjelohranitelja na diskretnoj udaljenosti. Znao bi ostati 20-tak ili 30-tak minuta, slušati jutarnji pjev ptica od kojih su neke bile rijetke, gledao panoramu, promatrao stabla, s kojima je kažu, razgovarao, vodio računa o njihovu „zdravlju“, da li se dobro održavaju i ako su dovoljno zaštićena.
Oko sebe je imao puno časnika, puno generala, čak i svog načelnika Štaba Armije iz Afrike, generala Gause, koji mu se divio, ali on je uvijek ostajao sam. Bio je gubitnik, njemačke i talijanske trupe su bile zarobljene i jedino što mu je sada ovdje u Italiji preostalo, hapsiti „jadne talijanske vojnike koji su pobjegli iz kasarni nakon 8.rujna i kapitulacije Italije“.
Nakon povratka iz parka, jedina aktivnost Rommela bila je, pisanje pisma svojoj voljenoj ženi koja je u to vrijeme živjela blizu Beča. Očajan, “ranjen u duši“, u ovom mjestu u provinciji Verone, Rommel počinje imati svoje trenutke krize u odnosu na osjećaje prema nacizmu.

Na Lago di Garda proslavio svoj 52. rođendan

Osim „tužnih“ vojničkih dana na Lago di Garda, Rommel je u Villa dei Cedri , 15. studenog proslavio i svoj 52. rođendan. Pored mnogih nacističkih glavešina, slavlju se pridružio i Benito Mussolini. Bilo je veselo toga dana, a mnogi su se „takmičili“ tko će slavnom feldmaršalu više „podilaziti i laskati“. To je bio posljednji Rommelov rođendan jer slijedeći, 15. studenog 1944. nije doživio.Bio je već mrtvi njemački „heroj nacije“.
Čitavo područje i obala oko Lago di Garda obilovalo je mnogim velikim, prekrasnim vilama i jezero je ujesen 1943. postalo omiljena lokacija za smještaj većine štabova njemačke okupacijske sile. Tu, na jezeru sa strane Brescie, smjestili su se štabovi i mnogi zapovjednici i generali Wermachta, SS, Gestapo, Mornarice i drugi. Tu su bila i razna veleposlanstva među kojima i japansko, ali je tu bila i rezidencija članova obitelji Mussolinija. Na drugoj strani prema sjeveru, bila je smještena Mussolinijeva ljubavnica Claretta Petacci. Nešto dalje od jezera, oko tri kilometra, u pravcu Verone bio je zapovjedni štab Rommela i njegove Grupe armija B i Luftwaffe. General Harstner, desna ruka Himlera i zapovjednik sigurnosne policije, bio je smješten u Veroni.
Mussolini nije volio Lago di Garda jer je govorio da „nije ni more ni rijeka“, pa je zahtjevao i dobio novi smještaj“ u Valeggio sul Mincio, u smjeru Peschiera del Garda.

Jedna od najvećih drama talijanske vojske

Ovdje se postavlja jedno vrlo važno pitanje. Zbog kojeg razloga je ovaj slavni njemački feldmaršal bio upućen u Italiju, rujna 1943. gdje se zadržao do konca studenog iste godine ? Kako kažu talijanski izvori, ovdje se dogodila jedna od najvećih drama talijanske vojske. U Cole di Lazise, 15 kilometara od Verone, u tim sobama palače Villa dei Cedri, čuveni feldmaršal, povratnik s afričke fronte, radio je na totalnoj eliminaciji talijanske vojske. Po naredbi Hitlera, Rommel je imao zadatak zarobiti i poslati sa postaja u Veroni, Padovi, Piacenzi, Milanu i Torinu u zarobljeništvo, dobar dio talijanske vojske od koje su se samo rijetki vojnici vratili da bi se priključili Republici Salo'.
Napominje se , da eto, ni sam Rommel nije bio previše „suglasan“ s tom naredbom Hitlera koji je bijesan zbog „izdaje“ vlade Badoglia bio odlučio drastično kazniti Talijane. Činjenice govore da je Rommel u svega dva tjedna, iz svog generalštaba u Villa dei Cedri, zarobio, razoružao i deportirao u Njemačku preko 400.000 vojnika, tisuće časnika i 82 generala. Nisu svi završili u lagere ali od onih koje je Rommel zarobio, njih 40.000 se više nije vratilo.
Rommel, veliki ratnik i vojskovođa, uvijek na prvoj crti bojišnice, ranjen 4 do 5 puta, sveo se na običnog tamničara talijanske vojske. Jako tužno, zaključuju talijanski izvori.

Rommelova Vila Cedri skriva tajnu

Ima jedna zanimljivost koja se veže za događanja u Villa dei Cedri. Ova palača čije je pročelje 40 metara dugo (danas u sastavu termalnog parka), bila je podijeljena u dva dijela.U lijevom dijelu bili su smješteni Nijemci s uredima i spavaonicom, a u desnom, vlasnici, grofovska obitelj Barbaro čija supruga je bila njemačka grofica Elsa Naumann. Grofica je bila stara prijateljica Rommela i njegove supruge, još iz davnih dana, jer su grofica ali i obitelj Rommel bili porijeklom iz Wurttemberga. Rommel je često dolazio na večeru kod grofice Naumann i nije ni slutio da su u potkrovlju palače pronašli smještaj i sklonište, tri-četiri partizanske vođe među kojima je bio i odvjetnik Carlo Caldera, koji je nakon rata postao senator u Talijanskom parlamentu. Elsa Nauman je imala dva sina blizanca, koji su bili talijanski domoljubi i članovi pokreta otpora, znala je za njihovu aktivnost i podržavala ih. Očigledno da je majčinska ljubav prema sinovima bila jača od dugogodišnjeg prijateljstva i lokal patriotizma sa Rommelovom obitelji.

Naređuje: „Uništiti slavensko-komunistički ustanak…“

Nažalost, Rommel nije imao samo zadatak razoružavati i zarobljavati talijansku vojsku. Talijanski izvori ne ističu da je početkom listopada 1943. pred sam početak Rommelove ofanzive u Istri, taj „očajan, tužan i slomljen čovjek koji počinje sumnjati u ispravnost nacističke politike „čišćenja“ svega što nije „arijevskog porijekla“ izdao je svojim vojnim zapovjednicima na terenu slijedeću naredbu: „Uništiti slavensko-komunistički ustanak bez milosti koristeći se svim potrebnim sredstvima, strijeljati sve koji se budu opirali bili oni Slaveni ili Talijani“.
Talijanski izvori naglašavaju da je Rommel 23. rujna 1943. , svojim zapovjednicima divizija raštrkanih po čitavoj Italiji i čak u Istri i Jugoslaviji, uputio slijedeću naredbu: „Talijani su izgubili svako pravo na popustljiv tretman, i s njima se mora postupati oštro kao što zaslužuju izdajice“. Talijanski izvori ovdje ne spominju i Slavene kao metu nacističke odmazde.
Povijesne činjenice govore da je došlo do podjele među Talijanima u odnosu prema Nijemcima. Oni Talijani koji su zajedno sa Slavenima uzeli oružje da se bore protiv njemačke okupacijske sile, bili su tretirani jednako kao i „slavo-komunisti“. Dio Talijana, barem kada je riječ o Istri, postali su kolaboracionisti ili denuncijatori partizana i njihovih simpatizera, pa nisu trpjeli „oštar njemački tretman“. Bilo je naravno i Talijana, koji su ni krivi ni dužni, nastradali kao i ostalo netalijansko stanovništvo.

Zapaljeni svi žitelji sela Kresini blizu Žminja

Kao tragičan primjer revnosnog izvršavanja gore istaknute Rommelove naredbe, možemo spomenuti pokolj kojeg su nacifašističke snage izvršile u selu Kresini blizu Žminja, 7. listopada 1943. Zapalili su čitavo selo, strijeljali i ubili, u tom trenutku, sve zatečene muškarce, žene i djecu, ukupno 58 seljana. Od tih 58 stanovnika sela Kresini, njih 18 ili 31% (svaki treći), bila su djeca mlađa od 10 godina. Nacifašisti su pojedinu djecu doslovce bacili u živu vatru a drugu djecu zapalili u njihovim kućama sa članovima obitelji.
Ponavljamo, „sve one koji se budu opirali“ napisao je Rommel u svojoj naredbi. Takvih masovnih zločina na tlu Istre bilo je na pretek.

Povjerio obitelji uz božićnu jelku za nacističke zločine 

Koncem studenog 1943. kada je Rommel napuštao svoje sjedište u Villa dei Cedri da bi krenuo u Dansku i Francusku na nove zadatke, napisao je „bolno“ pismo svojoj supruzi i rekao: „natrag u rat“. U parku Villa dei Cedri nisu kružili tenkovi, bilo je egzotičnih ptica i prekrasna flora. „Razumljivo“ je, da je on rat doživljavao samo kad je u njemu osobno učestvovao, a kada je izdavao naredbe o „uništenju slavensko-komunističkog ustanka bez milosti i svim potrebnim sredstvima“ to je za njega, izgleda, bilo nešto drugo a ne rat.
Na Božić 1943. uz božićnu jelku, svojoj se obitelji „povjerio da je saznao“ o nacističkim zločinima. Nije poznato da li se svojoj obitelji povjerio i rekao im o posljedicama vlastitih naredbi njemačkim trupama koje su okupirale Istru i zločinima koje su počinile nad nedužnim stanovništvom.
Pet mjeseci nakon velikog sprovoda organiziranog u spomen i čast „heroja nacije“ Feldmaršala Rommela, negdje početkom proljeća 1945., iskazana je neviđena hipokrizija njemačkog nacističkog režima. Rommelova supruga primila je pismo sa slijedećim sadržajem: „Gospođo, Führer bi htio posvetiti jedan spomenik figuri velikog Feldmaršala Rommela u gradu Ulm“.
Gospođa je uzela pismo i potrgala ga je ispred sina Manfreda i prokomentirala: „Pustite me na miru“.

Piše: Veljko Ivančić
Izvor: Cornelio Galas, Televignole, Trentino Alto Adige 2015.
Giacomo Scotti, Krik iz fojbe, 2008.