Povijesni vremeplov: Feldmaršal Svetozar Borojević – „Lav od Soče“

27.09.2020

Povijesni vremeplov: Feldmaršal Svetozar Borojević – „Lav od Soče“

Sjećanje na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti

Neki dan objavljen je tekst autora V. Ivančića o Erwinu Rommelu na stranicama Portala. Malo je poznato, ali Erwin Rommel divio se jednom zapovjedniku, Hrvatu, poznatom i po nadimku „Lav sa Soče“, Svetozaru Borojeviću. Djelom su zajedno ratovali na frontu na rijeci Soči, a upoznali su se 1917. g u čuvenoj bitci na rijeci Piave. Ovo je kratki tekst o hrvatskom junaku Prvog svjetskog rata nažalost danas zaboravljenog. Danas smo svjedoci mnogobrojnih povijesnih ožiljaka u hrvatskoj povijesti. Jedan od tih ožiljaka je i feldmaršal Borojević. Sto godina je od njegove smrti i u nastavku teksta prenosim dio pisma koje je pročitano na grobu povodom stogodišnjice smrti (20.5.2020.) „Feldmaršal Svetozar Borojević imao je s Leontinom von Rosner sina jedinca Friedricha, koji je u dobi od 17 godina poginuo nesretnim slučajem u Mariboru 1918. g. Moja sestra Jasna, brat Davor i ja praunuci smo feldmaršalove sinovice Milke Borojević, ud. Maraković. Ona je, dakle, bila kći feldmaršalova bratića Mile Borojevića. Njihovi očevi Adam i Johan, bili su braća. Od njezinog brata Ljubomira nema više živih potomaka. Prabaka Milka bila je uvjerena Hrvatica, i, kao i cijelo pleme Borojevića, bila je pravoslavne vjere. Pokopana je ovdje na Mirogoju, u neposrednoj blizini pravoslavne kapelice. Feldmaršal je u svojoj vojničkoj karijeri u Hrvatskoj duže boravio jedino u Zagrebu od 1907.-1912. kao zapovjednik Zagrebačkog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva. U to vrijeme obitelj moje prabake već je bila u Zagrebu. O njegovom drugovanju s njom ne znamo mnogo. Prigodom premještaja u Košice 1912 g. poklonio joj je barokni namještaj koji se sastojao od pisaćeg stola i salona s ovalnim stolom i tri naslonjača koji su još uvijek u našem posjedu. Milka Borojević umrla je 1.7.1913. u dobi od 55 g. od izljeva krvi u mozak. Nakon odlaska u Košice Borojević se više nikada nije vratio u Hrvatsku. Umro je 23.5.1920. u egzilu u Celovcu, također od izljeva krvi u mozak“.

Hrabrim bitkama stekao najveće vojne zasluge i nadimak „Lav od Soče“

Rodio se 13. prosinca 1856. g u pravoslavnoj graničarskoj obitelji na Banovini u Umetićima kraj Petrinje. Već s deset godina morao je otići od kuće prvo u vojnu školu u Kamenicu kraj Novog Sada, a zatim u ostale vojne škole. U svim vojnim školama bio je najbolji kadet. Kao dvadesetogodišnjak započinje vojnu karijeru. Posebno se istakao u borbama za Sarajevo za što je bio odlikovan. 1884. završava „Generalstožernu školu“. Njegova vojna karijera strelovito napreduje, a 1912. g postaje zapovjednikom VI korpusa u Košicama. Od prvih dana Prvog svjetskog rata na bojišnicama je na prvim crtama. U bitkama u Galiciji istakao se kod Komarowa i Tomaszowa da bi već 5. rujna zamijenio nesposobnog zapovjednika III. Armije Brundemanna i oslobodio Przemysl i držao položaje u Karpatima spriječivši prodor Rusa na Dunav. Slovio je kao vatreni branitelj karpatskih prijelaza. Nakon talijanskih uspjeha na jugozapadnoj bojišnici bitke na Soči imenovan je zapovjednikom V. Armije. Ne samo što je uspješno organizirao obranu već je protunapadom razbio talijanske postrojbe potisnuvši ih duboko na zapad.
Otvaranjem talijanske bojišnice u svibnju 1915. već spomenuti general Conrad von Hötzendorf ovako je procjenjivao stanje (Rauchensteiner, 355): „... uz brojčanu premoć Talijana i veliku djelotvornost njihovoga vrlo suvremenog topništva ... mora se računati s time da će razrušiti naše utvrde i upasti u naše područje.“ I dalje: „... za 5 tjedana Talijani će biti u Beču. Dakle, možemo samo nastojati da im to što više otežamo.“
U takvoj je situaciji Borojević u svibnju 1915. hitno premješten na jugozapadno bojište i tu je tijekom 12 bitaka na Soči stekao najveće vojne zasluge i nadimak „Lav od Soče“, te na kraju pobjedom na Piavi ušao u vojnu povijest - citat: „12. bitka na Soči, poznata u nas kao „bitka na Piavi“, po Rauchensteineru (714) tekla je ovako: „A onda je počeo napad pješaštva. U tjesnacu kod Žage c. i kr. I. korpus pod zapovjedništvom njemačke 14. Armije probio je mrežu talijanskih rovova ... Drugoga dana ... ofenzivi su se pridružile i dvije armije iz Borojevićeve skupine, prodirući prema jadranskoj obali…..“ Promaknut je u čin feldmaršala (vojskovođe) 1.2.1918. Dok su talijanske snage brojile od 400-700.000, Borojević nikada, pa niti u vrijeme pobjedničke ofenzive na Piavi, nije imao na raspolaganju više od 350.000 vojnika. Zapovijedanje na Soči bilo je od početka otežano trzavicama između Borojevića na terenu, i „salonskog“ zapovjedništva koje se s obiteljima smjestilo najprije u Petrovaradinu, a zatim ipak malo bliže, u Mariboru. Nadvojvoda Eugen i podmaršal Krauß kritički su popovali iz udaljenih naslonjača, što je prilično nerviralo Borojevića i nagnalo ga na povremene „prave verbalne ispade“. (Rauchensteiner, 361). Prijepor se naposljetku pretvorio u osobni sukob s podmaršalom Alfredom Kraußom. Rauchensteiner to ovako opisuje (361): „Borojević, uporni Hrvat pravoslavne vjere, žestoko se obrušio na Karußa. ...“ . U pismima koja je slao Vrhovnom vojnom zapovjedništvu Borojević je Kraußa zbog velikih zalistaka i profesorskog izgleda nazivao „učenim pudlom“. Na kraju se morao umiješati i sam car i kralj FJ, ali vrlo obazrivo prema samom Borojeviću kojeg očito nije htio izgubiti.
Austrofilski historiografi (npr. Rauchensteiner) vole prešutjeti dobro referenciranu povijesnu činjenicu da se Borojević odlučno suprotstavio ideji austrijskog dijela generaliteta da se obrana postavi na Savi, granici nekadašnjih napoleonskih „Ilirskih provincija“. Time bi većina hrvatskih i slovenskih zemalja bile bez otpora ostavljene Talijanima u nadi da će to zadovoljiti njihove teritorijalne apetite i ohladiti žar za daljnjom borbom. Međutim, Borojević je zaprijetio ostavkom, i na kraju je u njegovu korist presudio sam Car Franjo Josip.

Hrvatskoj kao matici domovini moraju biti pripojene Istra, Dalmacija i otoci

Zanimljivo je da je Borojević uvijek isticao odanost domovini i caru. U njegovu stožeru govorilo se najčišćim hrvatskim jezikom, a njemački časnik je mogao biti samo onaj ako je dovoljno znao hrvatski jezik da ga vojnici mogu razumjeti. Njegov pobočnik (ađutant) bio je i Slavko Kvaternik. Na bojišnici hrvatski i slovenski vojnici često su pjevali nacionalne budnice i svirali koračnice. Sam Borojević živio je asketski, a vojnici su ga poštovali. Bio je vrstan planinar i konjanik te odličan mačevalac. Svoju tjelesnu snagu održavao je hodanjem. Iako iz pravoslavne obitelji nikada za sebe nije rekao da je Srbin. To se može objasniti i činjenicom da je zarana otišao u vojne škole kada još nije bila učinkovita srpska promidžba: „sve što je pravoslavno je srpsko“. Još za vrijeme ratovanja na Soči i Piavi često su ga posjećivali najugledniji hrvatski političari i nagovarali da prijeđe na stranu Antante. Ne samo što je bio odan caru već je tada kao vojnik upozoravao da bi to bilo pogubno za Hrvate, jer bi tada Italija bila za tjedan dana pred Zagrebom. Kao vrsni strateg objašnjavao je da će Italija presjeći liniju Zagreb-Ljubljana pa i Zagreb – Mađarska. U tome je on nalazio svoj smisao zašto je on na ovim crtama bojišnice. Po nekim saznanjima i uvidima u strane pismohrane došlo je do sastanka visokih predstavnika Antante i Trumbića i Borojevića. Tražili su da prijeđe na njihovu stranu s vojskom kojom je zapovijedao a to su bile tri Armije s oko 800.000 vojnika. Borojević je postavio uvjete da granica ne smije ići na štetu Hrvata i Slovenaca, Hrvatskoj kao matici domovini moraju biti pripojene Istra, Dalmacija i otoci. Naravno da to saveznici nisu prihvatili jer su ti krajevi bili obećani Kraljevini Italiji.
Bitkama na Soči i Piavi Borojević je osjećao kao i tisuće Hrvata kojima je zapovijedao kao obranu Domovine. Nakon kapitulacije Austro- Ugarske njegove postrojbe kojima je zapovijedao bile su u dobrom stanju nasuprot mnogobrojnim jedinicama koje su bile u rasulu. Nastupila su vremena u kojim se varalo i najbliže suradnike. Vremenu u kojima je velikosrpska ideja u ime jugoslavenstva zagospodarila ovim prostorima. Borojevićeva organizirana vojska zasigurno bi osigurala red i dala Hrvatskoj povoljnije uvjete južnoslavenskog ujedinjenja ( ako je to bio uvjet, a s druge strane osigurala etničke granice spram nadolazećeg talijanskog iredentizma. Kao i mnogoput dosada prevladalo je Hrvatsko nejedinstvo.
Sto godina je prošlo a „Lav sa Soče“ nije dobio zaslužno mjesto u hrvatskoj povijesti. Snage koje su odredile način sjedinjenja u državu SHS 1918. nisu mogle dopustiti mogućnost odanosti hrvatskog pravoslavnog stanovništva Hrvatskoj kao njihovoj domovini. Za njih su bili značajni samo oni koji su proizlazili iz južnoslavenskog jedinstva. Slična sudbina čekala ga je nakon Drugog svjetskog rata jer nije bio radničko-seljačka veličina. Sve što nije služilo jugoslavenskoj ideji i socijalističkom pokretu bilo je za ropotarnicu. Niti danas trideset godina nakon osamostaljenja ovaj svijetli lik nema svoje mjesto, kao što ga nije imao niti godinu dvije nakon završetka Prvog svjetskog rata. Nije bio poželjan niti Zagrebu niti Ljubljani (oduzeti su mu statusi počasnog građanina).

Istrani na bojišnici na Soči

U Istri i Slovenskom primorju formirana je 97 pukovnija i 20 lovački bataljun sa sjedištem u Trstu. U Puli su imale sjedište 5 domobranska pukovnija i 5 pukovnija pučkog ustanka. 4. bataljun 97 pukovnije bori se od 1916. na Soči, peta domobranske pukovnija također sudjeluje u borbama na Soči. U sastavu 97 pukovnije svaki četvrti vojnik bio je Hrvat, a svaki peti Talijan, a 127 pješačku puk sastavljen je Tršćana, Slovenaca i Istrana na bojište dolazi krajem 1916. godine. Prema austrijskim izvorima u bitkama na talijanskoj granici poginulo je 170 000 austrougarskih vojnika dok je Italija imala 680 000 mrtvih. U bitkama na Soči 1915. g za usmrćivanje jednog vojnika trebalo je ispaliti oko 700 puščanih metaka ili 27 topovskih projektila.

Pri pisanju ovog teksta koristio sam literaturu, Tatić, Danijel. „Feldmaršal Svetozar Borojević“, Despot infinitus d.o.o Rauchensteiner, Manfried. „Prvi svjetski rad i kraj Habsburške monarhije“. Zagreb: 2019. Matica hrvatska, „Zbornik Bujština 2001“, MH ogranak Umag


Piše: Zlatan Varelija