Povijesni vremeplov: Giornata del ricordo – Pogled s druge strane

13.02.2021

Povijesni vremeplov: Giornata del ricordo – Pogled s druge strane

Ono što nam nisu rekli

Na jučerašnji dan, 10. veljače, sve talijanske radio i TV postaje, bez izuzetka, barem s jednom ili dvije rečenice, osvrnule su se na Dan sjećanja koji se u Italiji službeno obilježava od 2004. godine u spomen tisuća Talijana koji su tokom Drugog svjetskog rata, nakon 1943. ali i nakon završetka rata iselili iz Istre, Rijeke i Dalmacije u Italiju, Kanadu, Australiju i drugdje.
Tokom čitavog jučerašnjeg dana i večeri, fojbe i brutalno istjerivanje talijanskog stanovništva sa „vjekovnog ognjišta“ od strane jugokomunističke vlasti bile su na dnevnom redu.
Sve do par godina unazad, moram priznati, izbjegavao sam na Dan sjećanja gledati talijanske TV programe jer nije bilo ugodno slušati svu silu optužbi za genocidno ponašanje nekadašnje komunističke vlasti na ovim prostorima.
U posljednje vrijeme, moj odnos prema fojbama i stradanju Talijana samo zato „što su bili Talijani“ sasvim se promijenio. Dan 10. veljače, sebi sam rezervirao sa praćenje većine TV emisija na temu: infoibamento - bacanje u fojbe i brutalno iseljavanje Talijana iz Istre.

Svatko oplakuje samo svoje žrtve

U jednoj emisiji na RAI1 bilo je govora o knjizi s naslovom BORA koju su napisale dvije spisateljice, Anna Maria Mori, koja je kao dijete otišla sa roditeljima iz Pule u Italiju i Nelida Milani, koja je sa svojom obitelji ostala živjeti u Puli. Obje žene bez obzira što žive jedna u Rimu a druga u Puli, u svojoj zajedničkoj knjizi žale za nekadašnjim životom u Puli, u vrijeme kada je na ovim prostorima vladao fašizam.
Kako živi i što osjeća onaj koji je iskorijenjen sa svoje zemlje i udaljen od svojih ljudi ? A onaj koji iako ostao na svojoj zemlji bio odvojen od ljudi s kojima je rastao i koji je lišen jezika na kojem je naučio govoriti, čitati ,komunicirati ?
Ono što primjećujem u svim tim mnogobrojnim svjedočenjima Talijana koji su svojom ili tuđom voljom iselili iz Istre, je žal, za onim prošlim vremenima, žal za prijateljima i susjedima s kojima su se razišli, žal za načinom života kojeg su imali sve do 8.rujna 1943. Njihova golgota započinje ustvari nakon kapitulacije Italije a gotovo nitko ne spominje strahote dvadesetogodišnje fašističke vlasti i konstantni teror nad hrvatskim i slovenskim življem. Od nasilne promjene imena i prezimena, obaveznog govora na talijanskom jeziku, ukidanje hrvatskih i slovenskih škola do batinjanja i davanja ricinusa. O zatvaranju i dugogodišnjim robijama te strijeljanjima „nepoćudnih“ da i ne govorim.

Norma Cossetto

U Italiji, obilježavanje Dana sjećanja ne može se zamisliti bez spominjanja „partizanske žrtve“ i simbola stradanja Talijana u fojbama, Norme Cossetto. Da potsjetim, talijanski izvori tvrde da je Norma sa još 20-tak svojih sunarodnjaka bačena u fojbu Šurani kod Tinjana u noći između 4. i 5. listopada 1943. Nikada dosad nisam imao prilike slušati na talijanskoj TV ili čitati u njihovim knjigama da je tog istog 4. listopada teško bombardiran Pazin koji je od Tinjana udaljen zračno svega 8 km. Toga istog dana u Pazin su ušle SS njemačke jedinice koje su strijeljale preko stotinu ljudi i ostavili rasute leševe na ulicama. SS-ovci vođeni lokalnim fašistima ulazili su u sela i ubijali svakoga na koga su naišli, starce ,žene i djecu. Mladića za vojsku u tim selima nije bilo obzirom da su ih fašisti u više navrata, od 1941. pa dalje silom ukrcavali u kamione i odvozili u razne vojne garnizone na području čitave Italije. Ono malo mladih što je ostalo do rujna 1943. otišli su u partizane. Prema tome, Nijemci i fašisti Talijani ubijali su nevino stanovništvo i palili čitava sela. O tome se baš i ne može čitati u talijanskim povijesnim izvorima.
Dakle, 4. ili 5. listopada ali isto tako i nekoliko dana ranije, Istra je bila u totalnom ratnom kaosu sa njemačkim jedinicama koje su poubijale u tom prvom valu oko 4.000 ljudi. Do dandanas ostalo je nepoznato, tko je mučio, silovao i bacio u fojbu Normu Cossetto, neke njene članove obitelji i sunarodnjake ? Ovo pitanje zaslužuje daleko veću pažnju znanstvenika i bilo bi najbolje kada bi se na tome angažirala neka mješovita hrvatsko-talijanska radna grupa povjesničara da se utvrdi istina ako je ikako moguće.


Pariški mirovni ugovor

10.veljače 1947. nije bio neki običan dan poput drugih tokom godine. Toga dana u Parizu se potpisivao Mirovni ugovor kojem je prethodila mirovna konferencija u vremenu između 19.07.- 16.10.1946. Na mirovnoj konferenciji su punopravno učestvovale države koje su vojnom suradnjom doprinijele u porazu fašizma i nacizma, SAD, V.Britanija, Francuska, Rusija, Kanada, Kina, Belgija, Grčka Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Indija, Čehoslovačka, Brazil te druge a među njima i Jugoslavija)
Nakon što su prihvaćeni nacrti mirovnih sporazuma isti su potvrđeni na sastanku Vijeća ministara vanjskih poslova u New Yorku te se u veljači 1947. pristupilo potpisivanju istih u Parizu. Mirovnim ugovorima za svaku zemlju su utvrđena teritorijalna odstupanja poraženih država od kojih je Italija vratila dijelove ratnih i drugih stečevina Jugoslaviji (Istra, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo, Palagruža) i Grčkoj (Dodekanez).
Pariškim mirovnim ugovorom je donesena i odluka o osnivanju Slobodne teritorije Trsta –STT i njegova podjela na zonu A (bez Pule) pod angloameričkom i zona B do rijeke Mirne pod jugoslavenskom vojnom upravom.

Atentat na brigadnog generala Roberta de Wintona u Puli

Škotski časnik britanske vojske koji je učestvovao u invaziji saveznika u Normandiji i prošao teške bitke sa Nijemcima na tlu Francuske, nije imao sreće. Tog hladnog, kišnog jutra, 10.veljače, brigadni general De Winton, obavljao je smotru svojih postrojbi u Carrarinoj ulici u centru Pule. Između rijetkih građana koji su se tog trenutka našli u blizini, odvojila se jedna mlađa, sitna žena u crvenom kaputu, približila škotskom časniku i sa udaljenosti od svega nekoliko metara, iz pištolja kojeg je izvukla iz rukava, pucala triput u leđa nesretnom vojnom zapovjedniku Pule. Brigadni general je smrtno pogođen u srce, pao na tlo a najbliži vojnik koji mu je priskočio u pomoć, bio je također ranjen od četvrtog metka kojeg je ispucala atentatorica Maria Pasquinelli.

Maria Pasquinelli: Nisam htjela pogoditi ni čovjeka a niti uniformu već simbol velike četvorke

Nakon što je uhapšena i sprovedena u saveznički vojni zatvor u Trst, početkom travnja 1947. započelo je suđenje na sudu u Trstu gdje je Maria Pasquinelli 10.travnja osuđena na smrt. Naknadno, 21.svibnja 1947. zbog političko-oportunističkih razloga sprečavanja „poklanjanja jedne mučenice“ talijanskim nacionalističkim medijima, savezničke su vlasti preinačile smrtnu kaznu na doživotnu robiju. Atentatorica Pasquinelli, započela je svoje doživotno robijanje u zatvoru u Firenci a već nakon 17 godina, 1964. god. pomilovanjem predsjednika Republike Italije Antonia Segni, izašla je iz zatvora i nastanila se u Bergamu odakle je bila porijeklom i gdje je doživjela 100-tu godinu života. (1913-2013).
Dugo godina nakon izlaska iz zatvora, Maria Pasquinelli nije davala nikakve izjave za medije i živjela je povučenim životom. Poznato je, da je među rijetkim prijateljima imala Liciu Cossetto, mlađu sestru Norme Cossetto.
Licia Cossetto umrla je također 2013. god. u 90-toj godini života i to na dan smrti svoje sestre Norme 4. listopada, na autoputu od Milana prema Trstu gdje se bila uputila na obilježavanje 70-godišnjice stradanja svoje sestre.
Posebno uočljivo, bilo je izlaganje same Marie Pasquinelli na vlastitom suđenju u Trstu. Između ostalog, ona je na početku svog izlaganja ovako objasnila razloge svog terorističkog čina: „ Nisam željela pogoditi ni čovjeka a niti uniformu. Engleska uniforma kao i sve druge uniforme predstavlja jednu Domovinu i zato mi je sveta. Htjela sam pogoditi simbol Velike četvorke u znak protesta protiv Mirovnog ugovora. Osjetila sam jednako okrutno sudbinu moje julijanske braće ako je dio njih osuđen na fojbe, na deportaciju, egzil a drugi dio na internacionalizaciju. Proklamirati međunarodnim neki teritorij jednako je okrutna činjenica“ rekla je Pasquinelli.
Mnogo godina kasnije, 2008.godine , rovinjska Talijanka nastanjena u Trstu, spisateljica Rosanna Turcinovich Giuricin uspjela je napraviti duži intervju sa Mariom Pasquineli tada već 95-godišnjakinjom i izdati knjigu koja nosi naslov : „La giustizia secondo Maria“.
O toj knjizi i svjedočenju Marie Pasquinelli pisati ćemo više u nekom novom članku obzirom da ima puno toga interesantnog a tiče se njenog boravka u Splitu 1942-1943, Milanu, Trstu i Puli, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.
Postoji mnogo informacija, podataka i činjenica koje govore da Maria Pasquinelli nije bila samo veliki talijanski patriot već hladnokrvni ubojica i talijanski špijun specijalne mornaričke vojne jedinice Decima Mas. Ono što je posebno intrigantno je, da su ovu ženu fašistkinju duže vremena prije atentata pratile britanske i američke obavještajne službe i da su imale informaciju o njenoj terorističkoj namjeri. Zašto nisu pravovremeno nešto poduzele da spriječe ubistvo generala De Wintona, ostaje decenijama nakon atentata i dalje najveća tajna.

Vojno groblje u Adegliacco-Udine

Brigadni general Robert De Winton pokopan je na vojnom britanskom groblju u mjestu Adegliacco u općini Tavagnacco na svega 6 km udaljenosti od centra Udina. Na tom groblju pokopani su ostaci 415 britanskih vojnika koji su poginuli u borbama protiv nacifašista prilikom oslobađanja Italije 1943-1945.
Robert De Winton pokopan je 1947. godine, skoro dvije godine nakon završetka Drugog svjetskog rata. Nisam nigdje (zasad) pronašao razloge pokopa zapovjednika savezničke vojne uprave u zoni A koji je poginuo na 170 km udaljenosti od tog groblja, u Puli, koja je u tom trenutku pripala Jugoslaviji a general je kod kuće u Škotskoj imao suprugu i sina.
Bila mi je namjera posjetiti njegov grob na dan 10.veljače ove godine ali zbog pandemije nisam bio u mogućnosti. Želio sam se uvjeriti da li je zaista na njegovom grobu naknadno postavljen kameni križić kojeg je godinama kasnije nakon ubistva dala postaviti Maria Pasquinelli. Kao uvjerena katolkinja, neki izvori su zapisali da je redovito plaćala mise za pokojnog. Neki „zločesti“ povjesničar je primijetio da bi bila veća katolkinja da nije počinilo to ubojstvo.

Piše: Veljko Ivančić
Literatura: Darko Dukovski „Atentat na Roberta De Wintona“
Rosanna Turcinovich Giuricin „ La giustizia secondo Maria“
Claudia Cernigoi „ Dossier Maria Pasquinelli“
Lorenzo Salimbeni „ Maria Pasquinelli, una donna nella bufera“