Povijesni vremeplov Ivo Jardas - „Narodni učitelj i zaslužni etnograf“

21.08.2021

Povijesni vremeplov  Ivo Jardas - „Narodni učitelj i zaslužni etnograf“

Povijesni vremeplov

Ivo Jardas - „Narodni učitelj i zaslužni etnograf“   

Malo je  hrvatskih učitelja, koji su svojim radom i učiteljevanjem na ovim prostorima udarili pečat kao Ivo Jardas. Taj vrijedni starina, barba Zvane, rođen je 15. srpnja 1888. godine u kastavskom selu Marčeljima. Proživljujući djetinjstvo u autohtonoj kastavskoj sredini, osnovnu školu polazi u Sv. Mateju, današnjem Viškovu. Godine 1900. i 1901. je u dvogodišnjoj „Delavskoj školi“ u Kastvu. Izvjesno vrijeme je pastir, a bavi se i ostalim poljodjeljskim poslovima. S ocem odlazi i u šume Čabarske gore na paljenje ugljena. „I on je paler . Paleri jako delaju. Njihov život težak je i mučan“. (Kastavština str 328). Proživljava sve nedaće teškog rada, pa u tim šumama stvara (1905.) odluku o odlasku u Ameriku. S navršenih 17 godina našao se u New Meksiku (SAD). Zaposlio se u ugljenokopu u Ratonu. Bilo je ovdje teško i vrlo opasno. Njega i skupinu rudara od sigurne smrti spašava neki crnac. Zatim je prešao u poduzeće, u kojemu je mnogo putovao. Taj posao bio mu je lakši, ali i na tom poslu, ubrzo se uvjerio, da je život daleko od domovine pun gorčine. Zato se mnogo obradovao kada je pročitao u novinama da se u Kastvu otvara učiteljska škola. I već 1908. g. vraća se kući i upisuje u jednogodišnju "pripravnicu" koju uspješno završava, a poslije toga polazi učiteljsku školu. Maturirao je (1913.) u toj školi u 25. godini života. Poslije mature kanio je završiti i Gospodarsku školu u Klosterneuburgu, misleći da bi mu i gospodarsko obrazovanje moglo poslužiti u učiteljskom zvanju. No upravo kad se trebala ostvariti ta njegova zamisao, sreo je dr. Vjekoslava Spinčića, istarskog narodnog zastupnika i rodoljuba, koji ga je nagovorio da primi učiteljsku službu preko Družbe Svetog Ćirila i Metoda za Istru u upravo otvorenoj školi u Martinčićima kraj Grožnjana. I pošao je u Istru, gdje je (1913.) postao istarski učitelj. "Hrvatski narod na Grožnjanštini bio je od vjekova nacionalno ugnjetavan, kulturno posve zanemaren i gospodarski izrabljivan od talijanske gospode, koja su seljaku otimala najbolje zemlje, a imala u rukama vlast i trgovinu“. (Ivo Jardas Po grožnjaskom krasu - Buje 1971 str 8.). U odnosu na okolne seoske kuće novosagrađena Družbina škola u Martinčićima bila je prava monumentalna građevina, veliko i lijepo zdanje. Ali volja i želja djece i građana Martinčića i okolice za pohađanje škole bila je još veća, i škola nije mogla prihvatiti sve one koji su htjeli učiti se na materinjem jeziku. O tim danima iz sjećanja barba Zvaneta doznajemo Stoga su seljaci objeručke prihvatili svojeg «maeštra». Dobroćudnost seljaka bila je izuzetna. Ponosili su se što im je u kuću došao učitelj. Neki su ga oslovljavali «šior gospodin» neki «šior maeštar». Neki su ga zvali samo «šior» a neki samo gospodin. Veli Jakomo Kraljević-Malin iz Martinčića. zvao je učitelja «gospodin doktor». On je to čuo u Trstu, jer ga je kod neke parnice zastupao odvjetnik iz Trsta dr. Josip Mandić. Učiteljica, koja je do tada službovala u školi naučila je djecu i ostale da ju zovu «milostiva». Stoga je poneki seljan znao  učitelja nazvati i  «Milostivac» a osobito je to činila teta Marija Maculka. Jednom ju je učitelj upitao: «Da li se to rugate s njime kada ga tako nazivate»,  na što mu je ona odgovorila: «Ma, ne, ne rugamo se, ne. Maještra, kera je bila tote, vero je rekla da ju moramo zvati milostiva i si čisti mi drugi zvali smo ju navik milostiva. Alora, ako je maještra po naši milostiva, maještro je oni bot, milostivac». Poslije sveg učitelja su jednostavno zvali «maeštar» ili barba Zvane I s tim je narodom Jardas vrlo brzo srastao u pravu rodoljubnu zajednicu, pa im je postao ne samo učitelj, nego i svestrani savjetnik. U školu se upisalo 120 obveznika, od toga 110 redovnih polaznika i 25 polaznika večernje škole, koji su također željeli naučiti hrvatski. Radnici, koji su radili na željeznici, zatražili su od učitelja Jardasa da ih nauči «malo tudeški» jer se to izuzetno cijeni na željeznici. Polazak škole bio je vanredno dobar. Mariji Maculovoj, koja je već bila odrasla djevojčica sakrila je baki knjigu, da ne ide u školu, nego da pase ovce. Marija je bila dobra učenica i još bolja pjevačica. Više puta je pobjegla baki i došla u školu bez knjiga. Viktor Škrbčev, koji je bio  bez majke i morao je čuvati manju braću, no da ne ostane doma, doveo je braću sa sobom u školu. Takvih slučajeva bilo je više. Djeca su bila socijalna: za vrijeme odmora podijelila bi kruh, sir, orahe, mendule i drugo, s onima koji nisu imali. Djeca su vrlo rado pjevala. Uvijek su tražila: «Pjevajmo, i otvorimo prozore da nas Grožnjanci čuju». Škola je imala šivaći stroj, te su odraslije učenice i djevojke učile šivati, krpati, krojiti, te plesti čarape i vesti. Svakog četvrtka iz družbine škole u Svetoj Luciji dolazila je učiteljica, Zagrepčanka, Hermina Begović da podučava djecu šivanju i ručnom radu. Šivaći stroj i materijal za ručni rad kupila je Družba. Jednog dana, došle su tri majke Talijanke s odraslim kćerima i zamolile da se tim kćerima omogući da polaze školu ručnog rada. Učenice su primljene, i u znak zahvalnosti, svaka Talijanka darovala je po dvadeset kruna za Družbu. Jedna od tih djevojčica prezivala se Miani. Međutim, kada su gospoda iz Grožnjana doznala za «sramotnu izdaju», oštro su napali roditelje i zabranili djevojčicama da polaze ovaj tečaj. Vjeronauk u školi je podučavao župnik iz Grožnjana. Znao je nešto malo slovenski. Bio je iz okolice Kopra, i prezivao se Vizintin. Djeca ga nisu voljela i mnogi su bježali sa vjeronauka. Evo, što piše u svojim sjećanjima učitelj Jardas: «Jednog dana, kada sam došao u razred, nađem potpunu tamu u školi, jer su djeca čvrsto zatvorila rebernice. Čudim se zašto su zatvorili rebrenice. Djeca odgovore: «Velečasni će misliti da nema nikoga u školi, pa će se vratiti natrag». Tako je i bilo. Župnik je već ispod željezničke postaje vidio zatvorene rebrenice pa je mislio da nema nastave i vratio se natrag. Ja sam tu tamu iskoristio. Upalio sam svijeću, te sam globusom predočavao noć i dan i kretanje zemlje oko sunca. Učenici su bili veseli, što im je uspio taj podvig. Odmah iza toga, na sljedećem satu vjeronauka, nastane neka buka. Izašao sam iz stana, kad tamo izletila djeca van, a najveći učenik, Tone Altin viče: «Mi nećemo ni talijanske ni latinske molitve. Štrajk, štrajk, štrajk». Na to je nastala opća vika : «Mi smo Hrvati, hoćemo hrvatske molitve, Mi smo Hrvati!!» Župnik je otišao natrag u Grožnjan i uopće više nije dolazio na vjeronauk. Kasnije su vjeronauk podučavali župnici Josip Mandić iz Završja i Šime Červar iz Zrenja.

Podučavao je čak i na pašnjacima, hrvatskoj pismenosti djecu iz susjednih sela, koja još nisu imala hrvatske škole. Sudjelovao je u političkoj borbi sa šarenjacima (potalijančenim Hrvatima). Uz ovaj prilično svestran rad i veće iskustvo, Jardas je počeo još iste (1913.) sakupljati i narodni folklor. "Ja sam počeo sakupljati na Bujštini još 1913. i 1914. godine narodne priče, pjesme i običaje, a na poticaj dr. Matka Laginje koji je i sam sakupljao narodno blago Pisao mi je iz Beča: „ Samo marljivo bilježite, jer se bojim da će tamo brzo svega nestati. A upravo narodnim običajima dokazujemo da smo tu od pradavnih vremena.“ (Po grožnjanskom krasu str 4.). Poslušao je savjet zaslužnog istarskog rodoljuba, pa se vrlo uspjelim sakupljanjem folklora razvio u jednog od naših najvrjednijih etnografa. Da je Družbina škola za svega nekoliko godina djelovanja pustila tako dubok korijen u narodu Gornje Bujštine, treba zahvaliti mladom hrvatskom učitelju Jardasu.

Pored sakupljanja narodnog blaga Jardas se nije sustezao ni od jačih rodoljubnih manifestacija, kako bi narod što više okupio oko škole i u njemu ojačao hrvatsku svijest. U buđenju narodne svijesti u Istri pridružio se i on brojnim hrvatskim istarskim narodnim učiteljima. Jedna takva manifestacija bila je podizanje hrvatske zastave na hrvatskoj školi pred sam rat 1914. godine. Taj čin stajao ga je službe. Strpali su ga u pržun (zatvor). Nakon objave rata bio je u tršćanskom zatvoru. Odatle ga prebacuju u Rovinj, pa u Buje i konačno u Gelesdorf kod Beča. U zatvoru ga je posjetio istarski rodoljub i narodni zastupnik dr. Matko Laginja. U mjesecu travnju 1917. godine bio je amnestiran i dobio je učiteljsko mjesto na Kantridi (Rijeka).

Vrlo vrijedan plod toga zanosnog i nesebičnog rada bila je i sakupljena etnografska građa s Grožnjanštine. Tu je građu pripremio za štampu 1963. godine, a objavljena je u knjižici "Po grožnjanskom krasu, ljudi, običaji, folklor" (52 stranice) istom 1971. godine.

Jardas je u očima stanovnika Gornje Bujštine koji su ga sjećali iz mladih dana i poslije Drugog svjetskog rata ostao u predivnom sjećanju. Zbog svih njegovih zasluga baš na poticaj mjesne zajednice Grožnjan (1971.) Skupština općine Buje dodjeljuje mu povelju zaslužnog građanina, nagradu od 2.000 dinara, koju je on razdijelio: 100 dinara najboljem učeniku hrvatske gimnazije, 100 dinara najboljem učeniku talijanske gimnazije, 100 dinara za hrvatsku školsku knjižnicu u Bujama, 100 dinara za školsku knjižnicu u Grožnjanu, 100 dinara za školsku knjižnicu u Oprtlju i 500 dinara kao zajam za tunel Učku. Želio je da se jedan trg u Grožnjanu imenuje imenom Ivana Matetića Ronjgova, jedan trg u Bujama imenom Mate Balote, a cesta ispred svake Družbine škole neka nosi ime Viktora Cara Emina.

Umro je u Zagrebu 1978. godine.

Tekst: Zlatan Varelija