Povijesni vremeplov: Iz svakog džepa ponešto crtica iz neposredne umaške povijesti

17.01.2021

Povijesni vremeplov: Iz svakog džepa ponešto crtica iz neposredne umaške povijesti

Odmazde i sekvestrirane imovine nakon Drugog svjetskog rata

U nekoliko nastavaka želio bih prikazati dijelove umaške povijesti u razdoblju od 1945. do početka pedesetih. Koristio sam arhivsku dokumentaciju, izvore iz novina koje su izlazile u Zoni A i B Hrvatski glas i Ill Grido dell Istria
Neposredne borbe za oslobođenje Istre, započele su 20. travnja 1945. kada je 3. Istarska brigada uz 5 bataljun započela udar za oslobođenje Istre kroz linije 97 armijskog korpusa, a 6. svibnja 1 bataljun Operativnog sektora za Istru uz pomoć 2 bataljuna brigade 9 divizije zauzele Savudriju jedno od posljednjih Njemačkih uporišta. Jedan rat je završio ali je započeo jedan drugi rat mnogo ne vidljiviji isto također s žrtvama. Između ostalog započeo je rat protiv narodnog neprijatelja. I on je odnio žrtve ponekad nevine, a ponekad stvarne. Mnogi su fašisti stradali zbog svojih grijeha prema narodu u vrijeme dolaska fašizma na vlast 1922. i prije. Narod nije zaboravio paljenja škola, mučenja, čaša i čaša ricinusa. Naplatio je dugove često pravedno ali ponekad i ne. Pretjerivanja je bilo u odmjeravanju kazni često ne razlikujući kategorije: „narodne neprijatelje“ i „ratne zločince“
Sekvestracija dokazanog neprijatelje naroda učestale je bila osuda. Tako i poput Casare Roma rođenog 1905 u Senigali. A nakon toga se doselio u Umag. Sa sedamnaest godina sudjeluje u Maršu na Rim, a od 1936. g obnašao je dužnost političkog sekretara fašija Umag i dužnost Comissaria prefettizia. Nakon kapitulacije Italije prišao je Mussolinijevoj Socijalnoj Republici i postao satnik fašističke milicije, a kasnije i vojske. Ratovao u Africi i Španjolskoj i surađivao sa SS postrojbama. 1945 godine bježi iz Umaga i gubi mu se svaki trag. Njegova imovina je oduzeta i dodijeljena na Upravu UND (Uprava narodnih dobara) koji je zemlju i kuću dodjelo onima kojima su kuće bile popaljene i koji su izgubili hranitelja u ratu. Imovina osuđenih i streljanih fašista također se našla na popisu sekvestracije kao imovina Lenarduzzi Giordana, ali zbog toga što je njegova žena nastavila živjeti u Umagu vlasti su joj ostavile dio prostora u kojem je mogla živjeti. Postojale su neke granice koje se nisu prelazile i u slučaju narodnih neprijatelja. U pravilu ostavljen im je životni minimum u nekretninama. Posebice se to odnosilo na supruge i djecu. Tako žena talijaniziranog Hrvata Vozila Antona koji je u međuvremenu postao član fašističke stranke, a nakon pada Italije i osnivač Partito Fascista Repubblicano i član Republikanske garde imala je pravo na polovicu imanja, iako je dokazano da je njen muž počinio zločin ubojstva listopada 1943. u Novoj Vasi sumještanina Calzina Umberta i sudjelovao u zločinu ubojstva 19 ljudi kod crkve u Novoj Vasi istog dana. Uhvaćen od strane partizana 1945. i pogubljen. Sličnu sudbinu doživio je i Anton Zborovac iz Nove Vasi, član fašističke stranke. Ratovao je na strani fašista u Španjolskoj, Albaniji i Africi. Nakon kapitulacije Italije kada se vratio kući surađuje s Nijemcima. Te su ga partizani ujesen 1944. ustrijelili i bacili u Mirnu.
U nesigurno vrijeme poraća nije bilo teško proglasiti suradnikom okupatora posebno ako je dotični imao atraktivnu nekretninu i zemlju koja bi zapela za oko nekome sa vlasti. Tako su oduzete nekretnine nekih njemačkih državljana zbog nazovi njihovog izdajničkog ponašanja. Hering Umberto bio je trgovac i posjedovao veliku vilu i kuću u Umagu. U okolici je imao zemlju i stoku i gospodarske zgrade s desetak kolona. Kako nije ništa učinio što bi ga moglo kompromitirati optužen je za suradnju sa SS-om a potom da je surađivao i bio član Gestapa. Takve diskvalifikacije su ponekad bile dovoljne da im se oduzme imovina. Drugi njemački državljanin bio je Renkel Karlo tumač za talijanski jezik zaposlen u njemačkoj ratnoj mornarici što se odmah povezalo s njegovom mogućom špijunskoj djelatnost, treći Leder Mario inače židovskog porijekla koji se skrivao pred nacistima ali je do 1943. bio časnik u Mussolinijevoj fašističkoj vojsci. Posjedovao je veliku kuću i zemlju na kojoj su radili koloni. Nekoliko puta je bio uhićen od OZNA-e i svaki put pušten kući. Kako su ga stalno uznemiravali i plašili pobjegao je u Trst.
Nadzor nad imućnijim Talijanima vršila je OZNA koja je svoje doušnike imala među mještanima. Njihov cilj bio je ući u društvo izbjeglica i optanata, ali i u stanovništvo kako bi bilježili što govore o jugoslavenskim vlastima. Druga zadaća bila je pronalaženje ratnih zločinaca njihovo uhićenje i likvidacija. Nažalost z današnjeg historijskog kuta gledanja niz likvidacija nije imalo uporište u dokazima već u većini slučajeva osobna netrpeljivost ili osobna imovinska korist.
Mnoge sekvestrirane imovine nikada nisu vraćene stvarnim vlasnicima. A tko u njima živi?
Piše: Zlatan Varelija