Povijesni vremeplov: Jugoslavenska OZNA - pogled iznutra povjesinčara Williama Klingera

18.11.2020

Povijesni vremeplov: Jugoslavenska OZNA -  pogled iznutra povjesinčara Williama Klingera

William Klinger: Uno storico di razza

„Mislite na onog povjesničara koji je ubijen u Americi“, odgovorio je na moje pitanje slučajni prolaznik na groblju u Gradisca D'Isonzo i pokazao mi kolumbarijski zid sa urnama, prošlog petka, kada sam se uputio da posjetim posljednje počivalište Williama Klingera.
Susret s Klingerom kroz knjige novinara Panse
O povjesničaru Klingeru, rodom iz Rijeke, nisam znao ništa sve do onog dana, u proljeće 2015., kada sam pročitao knjigu „I vinti non dimenticano“ talijanskog povijesnog „revizioniste“ Giampaola Panse.
Nakupilo se tih talijanskih autora i njihovih knjiga u posljednjih 20-tak godina koje su me u potpunosti zbunile. Nešto sasvim suprotno od onoga što su nas učili u školi i što smo slušali na raznim antifašističkim skupovima. S vremenom sam došao do zaključka, da tu „nešto ne štima“ i odlučio potražiti istinu ili barem pokušati. Postavio sam sebi cilj, dublje shvatiti neke povijesne događaje i vrijeme u kojem su se odvijali.
Novinar Giampaolo Pansa (umro u siječnju ove godine) sa svojom suradnicom Livijom Bianchi, bibliotekarkom nacionalne biblioteke u Firenzi, putovao je za života Italijom, u potrazi za „povijesnom istinom“ i napisao više knjiga na temu fašizma, antifašizma, partizanskog pokreta i građanskog rata u Italiji, o fojbama, stradavanju talijanskih civila pod bombama saveznika prilikom oslobađanja Italije od nacifašizma i drugo. Moram kazati, u knjigama Panse, odmah sam uočio neku vrstu „ lepršavosti“ u njegovim tekstovima a nakon što sam otišao i fizički provjeriti neke njegove tvrdnje na mjesto događaja, poput Villa „Segre'“ u Trstu, djelomično sam se „ohladio“ i odlučio biti oprezniji prilikom stvaranja nekog svog suda „na prvu ruku“ o raznim povijesnim događajima.
No međutim, ime Williama Klingera kojeg Pansa posebno ističe kao povjesničara koji je detaljno istraživao nastanak i djelovanje jugoslavenske OZNE, nisam mogao nikako zaobići. Kada sam na internetskoj tražilici upisao njegovo ime, ostao sam neugodno iznenađen. Klingera više nije bilo među živima i to me jako ražalostilo. Nakon što sam pročitao njegovu knjigu, „OZNA-Il terrore del popolo -storia della polizia politica di Tito“, da je bio živ, dao bih si truda da ga upoznam što ne bi bilo niti teško, jer je bio srdačna i susretljiva osoba.
Nažalost, sve što mi je preostalo, posjet je njegovu vječnom počivalištu na groblju u Gradisca D'Isonzo. Na izletničku stazu koja je dobila ime u čast Klingeru, dodjeljeno od strane općine Gradisca, još nisam išao, vjerovatno će to biti uskoro.

Tko je bio William Klinger ?

Imao sam običaj, godinama unazad izlaziti s autoceste Trst-Venezia kod naplatnih kućica Villesse –Gorizia, kod trgovačkog centra Ikea.
Sasvim je moguće, da mi je korištenje autoceste, barem jednom, naplatio čovjek, koji je bio poliglota, govorio nekoliko jezika (engleski, njemački, ruski, talijanski, mađarski, slovenski i hrvatski) i bio doktor povijesnih znanosti, povremeni predavač povijesti na američkim sveučilištima.
William Klinger je bio vjerovatno najobrazovaniji blagajnik na talijanskim autocestama a možda i šire. Kako je tamo dospio ? Zahvaljujući hrvatskoj sveučilišnoj kadrovskoj politici, Klingeru nakon isteka ugovora kao predavaču na Odsjeku za povijest Sveučilišta u Rijeci, isti nije produžen i Klinger u namjeri da svojoj familiji osigura redovan prihod, bio je prinuđen pronaći sebi novi posao. Radio je na naplatnim kućicama autoceste, izlazak Villesse –Gorizia. To njega i nije previše brinulo, znanje koje je posjedovao, nije mu nitko mogao oduzeti, nekakvim ne produžavanjem ugovora o radu.
Klinger je bio i suradnik i koautor zagrebačkog pisca i publiciste Denisa Kuljiša (umro u kolovozu 2019.) Zajedno su 2013. napisali knjigu „Tito-neispričane priče“. Klinger je bio i suradnik „Istituto di ricerche storiche di Rovigno“, a surađivao je sa mnogim slovenskim, talijanskim, mađarskim, ruskim i drugim povjesničarima. Zahvaljujući znanju više stranih jezika, Klinger je posjećivao povijesne arhive raznih država i skupljao građu za svoje knjige. Prilikom boravka u Beogradu, ispričao je njegov cimer, šibenski novinar Ivan Živković, Klinger je, „za razliku od većine povjesničara pizduna, bio pravi radnik i istraživač, koji nije robovao dogmi nego je stalno kopao po prašnjavim arhivima i tražio dokaze za svoje teze“. Strast i upornost u traženju povijesne istine temeljene na originalnoj dokumentaciji, nadilazi uobičajenu volju i energiju prosječnog povjesničara. Klinger nije nikad odustajao i svaku svoju napisanu riječ, tvrdnju ili podatak, „debelo“ je dokumentirao i citirao izvor. Vjerovatno zbog toga, nitko dosad, čak i nakon njegove smrti, nije ga demantirao nekom protutvrdnjom ili optužio za iznesenu neistinu o jugoslavenskoj OZNI i komunističkom pokretu bivše države. Klingera rado citiraju talijanski novinari, pisci, istraživači. I ne samo, oni ga i svojataju i drže ga za svoga talijanskog povjesničara. Ništa lošeg u tome ako usput „priznaju“ da je bio i hrvatski povjesničar sa dvije putovnice, hrvatskom i talijanskom. Vrsni povjesničar, „uno storico di razza“ kako su ga Talijani nazvali a imao je puno toga pred sobom da još napiše. Nažalost, nasilna smrt i pucanj u potiljak u New Yorku, naprasno je prekinula jednu blistavu karijeru povjesničara, istraživača i čovjeka, oca dvaju sinova i supruge, talijanske državljanke.

Iz životopisa

William Klinger se rodio u Rijeci, 24.rujna 1972.godine.Njegov otac je bio rodom iz Pakraca a majka iz okolice Kastva. Kuljiš je bio svojevremeno izjavio da je Klinger bio Hrvat, a neobično ime William, dali su mu roditelji, koji, kao da su slutili, da će njihov sin postati osoba internacionalnog značaja, pa je stoga bilo „nužno“ dati mu neko prepoznatljivo internacionalno ime.
Školovao se u Rijeci gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju na talijanskom jeziku. Nakon završene gimnazije, Klinger odlazi na studij povijesti u Trst gdje diplomira 1997. Zahvaljujući stipendiji koje su mu dodjelile austrijske vlasti, nastavlja specijalistički studij u Klagenfurtu i Budimpešti gdje magistrira a potom odlazi u Firencu gdje doktorira povijesne znanosti.
Klinger je zbog posla, ali i obiteljskih razloga dosta putovao i boravio u raznim državama a nakon osnivanja obitelji nastanio se u Gradisca D'Isonzo. Lijep je to gradić uz rijeku Soču ali „preuzak“ za povjesničara Klingerovog kalibra. Stoga ne čudi njegova želja i namjera da se sa obitelji preseli u SAD gdje je namjeravao predavati na američkim sveučilištima što je već ranije i povremeno činio.
Nažalost, u New Yorku je upoznao jednog čovjeka porijeklom iz Rijeke koji se predstavljao kao „kolega“ povjesničar i koji je od Klingera uzeo nekih 85.000 dolara za kupnju stana (novac od prodaje naslijeđene kuće svojih roditelja u Rijeci) u koju će se Klinger useliti sa svojom obitelji po dolasku u SAD.
Klinger je iz Italije u više navrata zvao tog Alexandera Bonicha i tražio informaciju u kojoj se fazi nalazi kupnja stana. Shvatio je da nešto nije u redu i odletio preko Atlantika da se uvjeri na licu mjesta u čemu je problem. Nije imao sreće jer je novac dao pogrešnoj osobi, varalici, i to je Klinger shvatio, pa je između njih dvojice nastala svađa. U jednom trenutku, kada se Klinger okrenuo leđima i uputio da policiji prijavi prijevaru, Bonich je izvukao revolver i pucao mu u potiljak te pobjegao. Kako to često biva, genijalni umovi u koje je sasvim sigurno spadao i Klinger, nisu „dorasli“ zlim umovima raznih kriminalaca i prevaranata.
Zahvaljujući pravovremenoj i kvalitetnoj istrazi njujorške policije te nadzornim kamerama, ubojica je vrlo brzo otkriven i sproveden u zatvor. Na suđenju se dokazao pravi razlog, ubojstvo iz koristoljublja te je ubojica osuđen na 25 godina do doživotnog zatvora. Time su eliminirane razne insinuacije da su Klingera ubili nekadašnji agenti Udbe, zloglasne jugoslavenske tajne službe, nasljednice OZNE, kao osvetu za napisano historiografsko djelo o nastanku i djelovanju Odjeljenja za zaštitu naroda –OZNE.

O historiografskom djelu „OZNA-il terrore del popolo“

Mi iz starijih generacija, imali smo prilike dosta učiti i „naučiti“ o događajima u Drugom svjetskom ratu i narodnooslobodilačkoj borbi naroda Jugoslavije protiv nacifašističkog okupatora. Nas Istrane, također su, kao i sve druge učenike, učili o neprijateljskim ofanzivama i teškim bitkama partizana protiv mnogostruko brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja. Odlazili smo na razne đačke ekskurzije putevima revolucije da se još bolje upoznamo sa NOB-om. Tko od nas nije bio na Sutjesci ili Neretvi, Jajcu ili Bihaću, na Ozrenu gdje je Tito bio ranjen, na Tjendištu gdje je poginuo Sava Kovačević ili na Jabuci gdje je poginuo Boško Buha ? Ipak, po mom mišljenju, nas u Istri nisu dovoljno učili o nekadašnjoj talijanskoj pokrajini Venezia Giulia i što se sve u njoj događalo od Rapalskog ugovora 1920. god. kada je Istra uz druge krajeve pripala Italiji pa sve do oslobođenja zemlje u svibnju 1945. i nekoliko mjeseci nakon toga.
Klinger je u svojoj knjizi o OZNA, skinuo puno „paučine“ sa te zloglasne jugoslavenske službe „za zaštitu naroda“. Vrlo detaljno, objasnio je i ulogu i djelovanje jednica KNOJ-a, koje su po naredbi OZNE, fizički eliminirale sve „narodne neprijatelje“, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, Talijane, Hrvate, Slovence i druge. Svi koji su na bilo koji način mogli predstavljati nekakvu prepreku oslobodilačkom pokretu i poslijeratnom uspostavljanju narodne vlasti, bili su nemilosrdno „maknuti s puta“. U svojoj knjizi, Klinger često citira Alberta Svetinu i njegovu knjigu „Od osvobodilnega boja do banditizma“.

Tko je Albert Svetina?

Zanimalo me tko je Albert Svetina ? Sa puno truda, nakon što sam prošao „sve“ knjižare u Kopru i Novoj Gorici, uspio sam nabaviti njegovu knjigu u Ljubljani. I tu se „otvorio jedan čitav novi svijet“ koji objašnjava „praktično“ djelovanje OZNE u Trstu, nakon 1.svibnja 1945. kada su jedinice 4. Armije ušle u Trst a nekoliko dana kasnije i u Ljubljanu. Svetina, kao pomoćnik Ivana Mačeka Matije , načelnika OZNE za Sloveniju, između ostalog, bio je zadužen da pronađe „odgovarajući“ smještaj u Ljubljani, za generala Petra Drapšina i ostale partizanske komandante i buduće čelnike „narodne vlasti“. O detaljima iz knjige „Od osvobodilnega boja do banditizma“ uskoro u jednom od slijedećih članaka.
Također, detaljnije, što se dešavalo nakon teških borbi partizana protiv Nijemaca i talijanskih fašista na prilazima Trstu te „oslobođenja“ ovog glavnog grada Julijske krajine, biti će također govora u nekom od slijedećih nastavaka.
Klingeru, posmrtno,možemo odati priznanje, da je napisao historiografsko djelo bez presedana, bez dogmi, znanstveno neutralno i objektivno, temeljeno na izvornim dokumentima i ideološki neobojeno. U tome se sastoji njegova veličina kao povjesničara koji je novim generacijama (starije i tako vjeruju samo u jednu verziju), pružio hvale vrijedno svjedočanstvo povijesti nastanka OZNE u Drvaru, 13.svibnja 1944. pa sve do njenog formalnog ukidanja u siječnju 1946. kada ju je zamjenila ništa manje zloglasna UDBA.

Piše: Veljko Ivančić