Povijesni vremeplov: Kolonatski odnosi na Bujštini

15.01.2021

Povijesni vremeplov: Kolonatski odnosi na Bujštini

I sedamdeset godina poslije obnavlja se moderan kolonat

Govoriti o životu Bujštine a ne poznavati kolonat i kolonatske odnose je izlišno. On je značajno zaustavio razvoj sela i imao za posljedicu društvene odnose koji su se kroz različite vidove zadržali do današnjih dana. Što je to kolonat? To je ugovorni odnos između zemljoposjednika i siromašnog seljaka bezemljaša a javio se još u rimsko doba a u različitim formama zadržao se na ovim prostorima do konca Drugog svjetskog rata. Za vrijeme talijanske vladavine bio je dominantni oblik agrarne proizvodnje na ovom prostoru. To je bilo razdoblje kada se nemilosrdno iskorištavalo selo i seljaci nametanjem pretjeranih državnih nameta te dovodilo do sve većeg raslojavanja sela kao i sve više osiromašenjem ionako osiromašenog seljaka. Da bi podmirivali svoje obveze seljaci su bili primorani zaduživati se kod bogatih pojedinaca bankara, činovnika, advokata jednom riječju zelenaša. Kako nisu bili u mogućnosti da na vrijeme vrate dugove oduzimalo bi im se imanje. Bezemljašima se nametalo dva rješenja iseljenje u prekomorske zemlje ili pristajanje na kolonat i srodnih polufeudalnih odnosa. O broju iseljenja ne postoje konkretni podaci i o njima se šuti, ali iz popisa stanovništva iz 1921. i 1931 g. može se zaključiti da je ono bilo značajno. Tako 1921. g. Bujština broji 29 409 stanovnika a 1931. g 30 007 stanovnika ili 798 stanovnika više. U doba kada je natalitetni bum na ovim prostorima bio značajan znakovito je da se stanovništvo povećalo za 798 žitelja. Pretpostavlja se da se u to vrijeme sa ovih prostora iselilo oko 5 000 – 7 000 žitelja. Seljaci koji su ostajali bili su prisiljeni stupiti u kolonatske odnose. Potpisivali su ugovore o obvezama i pravima. Ustvari kolonatske obitelji obavljale su sve ratarske, stočarske, voćarske, vinogradarske i ostale agrarne poslove za svog gospodara, a pod budnom paskom «fattora» gospodarevog postavljenog predradnika. Čitava proizvodnja pripadala je gospodaru. Kolon je dobivao dio ljetine, dakle plaću u naturi jedva dostatnu za preživljavanje. Pored toga imao je pravo na ograničenu okućnicu na kojoj je mogao uzgajati povrće, uzgoj određenih broja kokoši, svinja po koje grlo stoke, kako je bilo određeno kolonatskim ugovorom. U nekim ugovorima seljak nije smio napuštati posjed, odlaziti u grad, govoriti samo talijanski tako da su mnogi koloni zaboravili svoj materinji jezik. U nemogućnosti komunikacijskih odnosa koloni su često sklapali i rodbinske porodične veze sve u cilju zadovoljenja gospodarevih želja i svojih obveza. I u ovakvim prilikama nije bilo lako postati kolon. Natjecatelja je uvijek bilo više nego li kolonatskih parcela. Oni pak koji su jednom postali kolonima grčevito su se držali stečene zemlje i činili sve što mogu da ostanu na njoj Nije stoga čudno da su se za održavanje svog kolonatskog položaja borile i porodice koje su se sastojale od staraca, ili one sa premalo radne snage. Da bi ispunile obveze prema gospodaru morale su sklapati ugovore sa drugim porodicama koje su mogle i željele obrađivati zemlju, ali je nisu imali niti mogli dobiti za obradu. Za porodice u direktnom kolonatskom odnosu značilo je to lišiti se jednog dijela ionako skromnih prihoda ali i to je bilo bolje nego zbog nedovoljne ili zakašnjele obrade zemlje biti istjerani s posjeda, što je obično značilo; ekonomsku i moralnu propast čitave porodice.

Dajla

Najznačajniji posjed sa preko 500 hektara obradivih površina pripadali su fratarskom samostanu u Dajli. To je mjesto sa starim feudalnim dvorcem koje su sagradili venecijanski grofovi Grizoni. Oni su u ove krajeve doselili prije više od četiri stotine godina, i za svoje zasluge dobili velike komplekse zemlje na kojoj su sunarodnjaci Velog Jože i Galiota radili i stvarali bogatstvo za svoje gospodare, a za to primali mizernu plaću obično u naturi. Uz to su bili i prisilno odnarođivan. Mnogi su htjeli ili nehtjeli zaboravili svoj materinji jezik kao podrumari Dobrilovići. Posljednji grof Grisoni čiji je jedini sin poginuo u dvoboju, darovao je pred više od stotinu godina ovo imanje fratrima, s time da se imanje ne smije smanjiti, već samo povećavati. Fratri su zemlju davali u zakup («afit») na ime zakupnine od 60 do 120 lira po jednom jutru godišnje. Uz takve polufeudalne uvjete dalo se preživljavati. Dolaskom Kraljevine Italije i izmjenom sistema gospodarenja kao i uvođenja kolonatskih odnosa na fratarskom imanju zbivaju se promjene. Fratri nisu posjedovali stoku, već je ona bila u vlasništvu «fitovala» zakupaca. Nekako u to vrijeme smjenjuje se i upravitelj imanja don Mariano Cukoli zatvara se u kućni pritvor i proglašava ga se ludim. Na njegovo mjesto dolazi Konstantino Banicelli kome je pripala čast da uvede kolonat. Fitovali koji su po starom sistemu obrađivali zemlju ukoliko su je i dalje htjeli obrađivati a drugog izbora nije ni bilo morali su kod sklapanja kolonatskog ugovora prodati polovinu svoje stoke fratrima. Naravno da im stoka nije bila odmah plaćena već se cijena stoke obračunavala u toku godine prebijanjem prihoda. Normalno je da je kolon za stoku uvijek bio dužan. Svoju pak polovinu stoke koji nije prodao fratrima kao i pomladak stoke nije smio prodavati nego je to za njega kolona uvijek činio don Konstantino Banicelli. Tako su se fratri na zgodan način domogli besplatno čitavog stočnog fonda bivših «fitovala». Novonastali kolon mogao je jedino žmigati očima i čuditi se toj fratarskoj učenosti koja ga je na potpuno moderan način oslobodila i posljednjeg njegova vlasništva, njegove stoke a on to nije ni sam opazio. Stari Grizoni su na svom imanju izgradili magazine, a fratri su tjerali novonastale kolone da sav urod unose u magazine. Kolonima su za njih i njihove porodice davali iz skladišta tek toliko da isti mogu preživjeti. Nekih naročitih akontacija u toku godine koloni nisu mogli dobivati, a ionako su po računima don Konstantina uvijek bili dužni. Kolon se nije smio buniti jer i tako na vratima magazina stajo je natpis „fratri su glava a koloni ruke“. Bilo tko da se pobunio kao Josip Cunjac iz Murina ili Prodan iz Petrovije bili su istjerani sa fratarskog imanja. Don Konstantino našao je smrt u valovima nedaleko Savudrije kada je sa kolonskim novcem bježao parobrodom iz Umaga u Trst, kojom je prilikom brod bio bombardiran i potonuo.

Seget

Seget je naselje udaljeno oko 3 kilometra od Umaga. U njemu su grofovi De Franceschi imali još iz davnine stambene zgrade, koje su omogućavale nastanjivanje radne snage i smještaj plodova s imanja. Usred naselja nalazi se dominantni dvorac: zgrada gospodara, a unaokolo stambene zgrade sluga-fitovala, kasnije kolona, te potrebne gospodarske zgrade kao što su velike staje, šupe, magazini. Gospodari su Segeta davali jedan dio zemlje na obrađivanje afitantima (zakupcima) iz dijela, a drugi dio zemlje zadržavali su za sebe da je obrade za svoj račun. Tu su zemlju ostavljenu za sebe obrađivali pomoću radne snage onih seljaka kojima su kao zakupcima davali dio zemlje na obrađivanje iz dijela. De Franceschi su naime davali onaj prvi dio zemlje svojim „podložnicima“ uz plaćanje u radu, davanjem određenog broja radnih dana godišnje, za svaku uslugu. Ugovoreni broj dana mogli su seljaci-zakupci davati u ono vrijeme kada su to gospodari tražili. To je ono vrijeme kada je najviše odgovaralo gospodaru, a najnezgodnije zakupoprimcu koji da bi svoju obvezu odradio morao zapustiti rad na svojim vlastitim usjevima. Zakupnici su bili obvezni raditi na gospodarevom imanju za što su dobivali poziv preko njegovih nadzornika da taj dan dođu na posao na određeni dio gospodareva imanja. Ipak između zainteresiranih seljaka vodila se uvijek velika borba za zakup komada zemlje u Segetu i potrebne kuće za stanovanje, jer je trebalo raditi da bi se moglo živjeti, ili pak napustiti zemlju gdje si se rodio i odseliti nekamo daleko u krajeve «imperije» ili čak u vanevropske zemlje. Stoga je zakupnina ugovarana u radnim danima neprekidno rasla. Pred početak Drugog svjetskog rata morali su zakupoprimci davati grofovima De Franceschi kao godišnju zakupninu za svakih 5000 m oranice po 16 do 20 dana rada na obradi i njezi kultura gospodara. Dani rada, jasno je trajali su od izlaza do zalaza sunca, a ne određen broj sati kao u industriji. Ovaj opis feudalnih odnosa koji su vladali na imanju De Franceschi može se upotpuniti primjerom Poceko Omera i njegovih roditelja koji su radili na zemlji grofova. Poceko Omero je imao 2 ha zemlje na kojoj su bile zasađene masline. Za ovo zemljište na kojem je zakupoprimac sijao ono što je bilo volja i za svoj račun morao je gospodaru odraditi godišnje 72 radna dana i to u vrijeme kada je to gospodaru najviše odgovaralo. Radilo se od izlaza do zalaza sunca. Ugovor je bio na godinu dana, tako da je Poceko bio pod stalnim pritiskom da radi intenzivnije, kako ne bi dao povoda gospodaru da razriješi ugovor ili uskrati produljenje istog. Osim te oranice gdje su bile zasađene masline, imao je Poceko i ½ livade na polovinu. Ta mu je livada bila potreban da prehrani jednu kravu i dva magarca kako bi od njih dobio nešto stajskog gnoja za gojenje onih 2 ha zemlje. Za masline koje su zasađene na onih 2 ha gospodar nije imao nikakvih troškova, ali troškovi prerade dijelili su se na pola u gospodarevoj uljari. Proizvod se opet dijelio na pola. Za kuću i staju i dio dvorišta (koje je svima kolonima bilo zajedničko) plaćalo se 60 dana rada, a i više već prema tome u kojim je godinama pred rat to bilo.
Agrarnom reformom na ostalom djelu Istre kolonat je ukinut 1945 godine dok je na području Bujštine ( tadašnja Zona B Stt-a) ukinut 1947. godine.
Danas, niti sedamdeset godina nakon ukidanja ovih u povijesti davno zaboravljenih feudalno robovlasničkih odnosa, ponovno se bude neki od ovih zaboravljenih odnosa. Rasprodaja zemljišta u bescjenje; napoličarstvo i nadničarstvo na posjedima bogatih posjednika opet se obnavlja. Sa tranzicijom bezemljaša i nadničara na područjima Bujštine svakog je dana sve više.
Piše: Zlatan Varelija