Povijesni vremeplov: Milovan Gilas i njegova „nova klasa“ (prvi dio)

14.04.2021

Povijesni vremeplov: Milovan Gilas i njegova „nova klasa“ (prvi dio)

Nepoznati život Milovana Đilasa
Tko je bio Milovan Đilas – Đido ? Zašto je postao najpoznatiji „dobrovoljni“ svjetski politički disident ? Zašto je odrobijao devet godina U Sremskoj Mitrovici ? Zašto je njegova knjiga „Nova klasa“ prevedena na 60-tak svjetskih jezika a njegove knjige štampane u preko 3 milijuna primjeraka u inozemstvu ?
Još u mladosti, zaintrigirao me, „lik i djelo“ Milovana Đilasa ali nažalost, osim službene verzije da je riječ o čovjeku-izdajici i neprijatelju jugoslavenskog socijalizma, nije bilo uvjeta saznati puno više.
Knjiga „Nova klasa“ u Jugoslaviji je bila zabranjena a da si kojim slučajem tu knjigu nabavio u inozemstvu i pokušao prenijeti preko granice, mogao si ozbiljno nastradati i završiti u zatvoru.
Kada sam nedavno bio u Bujama, u uredu za katastar, službenica koja me primila, znatiželjno me upitala, koju to knjigu držim u ruci ? Knjigu sam bio ponio sobom da sebi prikratim vrijeme čekanja, onako, kao što su Rusi imali naviku čitati knjige u dugačkim redovima pred trgovinama ili u moskovskom metrou.
Službenici u katastru odgovorio sam da je to knjiga Milovana Đilasa za kojeg ona nije nikad čula a na moje objašnjenje da je riječ o djelu, političkoj analizi nastanka „nove klase“ u nekadašnjoj Jugoslaviji, nezainteresirano je odmahnula rukom i „procijedila“, ah... komunizam.
Knjigu sam podigao u našoj umaškoj gradskoj knjižnici i držim je kod sebe već preko 3 mjeseca a na moj upit dežurnoj bibliotekarki da li je mogu još zadržati, obzirom da detaljno analiziram svaku izrečenu tvrdnju Đilasa,odgovor je bio, slobodno možete još koristiti jer i tako, vi ste jedina osoba, čitatelj u Umagu, koga ta knjiga zanima. Dugo je stajala,“prašnjava“ u podrumskom skladištu biblioteke.
Davne, 1983. godine, u srpnju mjesecu, vozio sam svoju „pelegrinsku susjedu“ drugaricu Lidiju Šentjurc u Savudriju, na političku tribinu „sat povijesti“, koja se održavala u omladinskom odmaralištu „Borozija“, za brigadire SORA „Bujština 83“.
Drugarica Lidija Šentjurc, rođena u Hrastniku kod Trbovlja 1911.godine, bila je narodni heroj, član savjeta Federacije i supruga, u onim vremenima, 1981-1982., jednogodišnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Sergeja Kraighera. Često je dolazila tokom ljeta u svoju vikendicu u Pelegrin, gdje je radila na nekim materijalima o Titovom djetinstvu u selu Podsreda na slovenskoj strani rijeke Sutle i time pomagala Vladimiru Dedijeru u pripremi njegove knjige Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita.
Tko je bio Milovan Đilas?
Nisam mogao odoliti svojoj znatiželji a da drugaricu Lidiju ne upitam, kakav je bio čovjek Milovan Đilas ? Ona mu je bila „desna ruka“ u jugoslavenskom AGITPROP-u i poznavala je mnoge tajne nekadašnje jugo-federacije.
Kod drugarice Lidije znao sam otići na kavu sa jednom drugom mojoj susjedom, slovenskom partizankom i poznatom kulturnom javnom djelatnicom.
Lidija je znala da mene 28-godišnjaka, zanimaju mnogi događaji iz povijesti KPJ i NOB-a ali ipak, ostala je iznenađena mojim pitanjem. Milovan Đilas, 1983.godine, bio je još uvijek, tabu tema.
Odgovorila mi je kratko i rezolutno, rekla je.....bio je p.....a od čovjeka, nepouzdan, sklon mijenjanju političkih stavova.
Dugo godina nakon toga, nisam više „razmišljao“ o Đilasu, imao sam neki odbojan stav prema tom „izdajici“ jugoslavenske „klasne borbe i težnje za nacionalnu jednakost i ravnopravnost svih naroda i narodnosti te pravedno društvo“ u FNRJ odnosno SFRJ.
Godine prolaze, vremena se mijenjaju, država Jugoslavija propala a iz bivših republika i pokrajina, nastale su nove „državice“. U međuvremenu je komunizam kao ideologija, odlukama EU instanci, svrstan „rame uz rame“ sa druga dva svjetska povijesna zla, fašizmom i nacizmom.
Jugoslavija je bila kontroverzna država, slavili su je porobljeni narodi u čitavom svijetu kao lučonošu novog društvenog poretka a kod kuće, pucalo se u narodnog heroja usred bijela dana na ulicama Ljubljane a revolucionari i partizanski prvoborci su se skrivečki sastajali u Beogradu. Jugoslavija je bila i država koja je Koču Popovića, legendarnog ratnog komandanta Prve proleterske udarne divizije, čovjeka koji je na Sutjesci imao ključnu ulogu u spašavanju žive glave članova Vrhovnog štaba i Tita, izvukavši ih iz neprijateljskog obruča, pratila (UDBA) kao opasnog čovjeka za režim. A bio je na funkciji ministra vanjskih poslova. Sve se to događalo zbog nastojanja da se svim sredstvima i bez milosti, sačuva vlast i neprikosnovena moć jednog čovjeka, Josipa Broza Tita.
Detitoizacija
Nakon Titove smrti, započeo je proces detitoizacije ali još gotovo deset godina kasnije,Partija a na kraju 80-tih i početkom 90-tih, vrh JNA, nastojali su zadržati „status quo“ u državi.
Milovan Đilas i njegov svjetski „bestseler“ knjiga „Nova klasa“, publicirani su u Srbiji 1990.god.Đilas je ukupno napisao 15-tak knjiga među kojima su najpoznatije „Besudna zemlja“, „Razgovori sa Staljinom“, „Vlast i pobuna“ i dr.
Konačno je došla prilika da o Đidu više saznam iz knjiga memoara (objavljenih tek 2012. i 2013.god.) legendarnog dalmatinskog revolucionara, partizanskog komandanta, partijskog sekretara KPH za Dalmaciju, ministra unutrašnjih poslova RH, člana savezne vlade i dr., Vicka Krstulovića.
Visko Krstulović je bio rođen 1905. godine u Splitu a umro je 1988. godine u svom rodnom gradu, u bolnici, nakon relativno lakog zahvata na koljenu, pod sumnjivim okolnostima. Član KPJ od 1922.god. (prije Tita) slavljen od dalmatinskog naroda u 2. Svjetskom ratu i poslije rata a osporavan od Vrhovnog štaba i Tita tokom NOB-a i kasnije u poslijeratnom razdoblju. Prvi je javno ukazao na teške Titove greške i propuste tokom 4. neprijateljske ofenzive na Neretvi, 5. ofenzive na Sutjesci i prilikom desanta na Drvar,kada je bespotrebno poginulo na tisuće ljudi. Tito mu to nije nikad oprostio i zaboravio. O tome puno opširnije u nekom od slijedećih članaka.
Ono što mi je posebno ostalo u pamćenju je ocjena Vicka Krstulovića o članovima Vrhovnog štaba, Aleksandru Rankoviću i Milovanu Đilasu, koji su se prema njemu, ali i ostalim partizanskim komandantima odnosili „s visoka“, kao prema potčinjenima, gdje nije bilo mjesta za drugarski odnos, među ljudima, koji su nosili ogromnu odgovornost za borbu koju su vodili s neprijateljem a zapovjedali tisućama partizanskih boraca. Ništa bolje, drugovi Marko i Đido (Ranković i Đilas) nisu se odnosili prema najboljim partizanskim komandantima Koči Popoviću i Peki Dapčeviću. Izuzetak je bio član Vrhovnog štaba Ivo Lola Ribar, najmlađi,najobrazovaniji i najsposobniji među njima, koji je nažalost,koncem studenog 1943. god. poginuo na Glamočkom polju od njemačkog avionskog mitraljeskog rafala prilikom ukrcaja u avion koji je trebao poletjeti i Lolu zajedno sa članovima britanske vojne misije prebaciti u Kairo u vojnu misiju za Srednji istok.
Povlašteni komunisti
O tome kako su se ponašali nekadašnji čelni ljudi jugoslavenske Partije i Države možda najbolje opisuje događaj u Beogradu, na parkingu ispred Savezne Skupštine, negdje 1952.godine.
Vicko Krstulović je krenuo sa službenim automobilom i šoferom iz Zagreba za Beograd. Ne poznavajući „prilike s parkingom“ u Beogradu, Vickov šofer je iz neznanja parkirao na „Đilasov parking prostor“.
Bijesni Đilasov šofer, ljut zbog „drskosti“ tog „neovlaštenog“ šofera uzeo je korbač (bič) i njime ga snažno ošinuo po glavi nakon čega je nesretnom Vickovom šoferu ostala trajna brazgotina duga od obrva preko obraza do brade kao „doživotna uspomena“ na „drsko preuzeti parking prostor“.
Treba napomenuti da je bilo i pozitivnih događaja u vezi ponašanja Milovana Đilasa. Uglavnom se to svodilo na njegovu odlučnost da brani svoje stavove o potrebi demokratizacije vlasti i političkog pluralizma. U Đilasu je proces sazrijevanja i shvaćanja da Titova neprikosnovena vlast neće dobro završiti za jugoslavenske narode bio postupan ,korak po korak. I kada je bio osuđen na dugogodišnju zatvorsku kaznu i robovao u poznatoj komunističkoj kaznionici u Sremskoj Mitrovici, Đilas nije odustao od svojih stavova iako mu je Tito nudio opciju „da se pokaje i javno prizna grešku“ pa će biti oslobođen. Đilas je tu pokazao nevjerovatnu upornost i dosljednost te radije ostao u zatvoru nego odustao od svojih uvjerenja da treba otvoriti proces demokratizacije jugoslavenskog društva i stvoriti uvjete za demokratski parlamentarni višestranački pluralizam. O tome više u narednom članku.

Piše: Veljko Ivančić

Literatura: Milovan Đilas , Nova Klasa,izdanje 1990.
Milovan Đilas, Vlast i pobuna,izdanje 1991.
Milovan Đilas, Tamnica i ideja,izdanje 1989.
Vicko Krstulović.....Memoari jugoslavenskog
revolucionara, I,II i III knjiga,2013.
Klinger i Kuljiš,Tito-neispričane priče,izdanje 2013.
V.Dedijer: Novi prilozi za biografiju J.B.Tita,III tom,1983.