Povijesni vremeplov: Na današnji dan slavio se Dan mladosti. O toj mladosti…, 1. dio

28.05.2021

Povijesni vremeplov: Na današnji dan slavio se Dan mladosti. O toj mladosti…, 1. dio

Godine koje su pojele jednu mladost
Književnik Borislav Pekić osamdesetih godina prošloga stoljeća napisao je autobiografsku knjigu naslova: ”Godine koje su pojeli skakavci” o svojim čemernim godinama između 1948. do 1954. provedenim u zatvoru. Naziv knjige i vrijeme publiciranja potaknulo me na pisanje teksta “O godinama koje su pojele jednu mladost”. A to se zbilo negdje u vrijeme tiskanja Pekićeva romana. Njegovi sićušni, proždrljivi skakavci iskočili su iz knjige tih godina i počeli nagrizati bivšu državu Jugoslaviju, te jednu mladost koja je bila na pragu zrelosti u ono doba. Mladost zastrtu idealima i plemenitim idejama, dok su u zraku neki iskusni Partijici već osjećali palež SFRJ. Mi, omladinci još nismo ništa slutili, iako je u valovima izbijalo na površinu neki novi društveno-politički kontekst. Dan, 25. svibnja, je dan kada se u Jugoslaviji do pred trideset godina, slavio Dan mladosti i Titov rođendan. Prošlost jest iza nas, ali uspomene na te dane još su prisutne među bivšim omladincima i danas nakon raskola jedne države, prisjećajući se toga dana pišem malu epopeju tek u čast onog mladalačkog zanosa koji je nestao u vihoru neslućenog, krvavog rata.
Kako je živjela omladina u Jugoslaviji?
Omladina, tako se nekad nazivala današnja mladež, bila je okupljena oko niza aktivnosti koje su se organizirano provodile kroz brojne omladinske organizacije na cijelom području bivše države. U 14-oj godini mladi su stupali u omladinsku organizaciju i mogli se uključiti u programski rad, koji se bazirao na idejnoj platformi omladinske organizacije Jugoslavije –SSOJ. Omladinci su mogli od svoje 14 godine zasnivati radni odnos kroz omladinske zadruge i zaraditi si svoje prve dinare. Čak bi bilo sramotno ne zaposliti se tijekom ljetnih mjeseci, dok bi drugi vršnjaci rintali po recepcijama hotela, skladištima trgovina, u pogonima tvornica, kuhinjama hotela i odmarališta… Bile su organizirane u ljetnim mjesecima i omladinske radne akcije saveznog i republičkog karaktera (SORA i RORA), gdje su omladinske brigade iz svih krajeva države sudjelovale u radovima na raznim gradilištima, poljoprivrednim radovima i drugima na komunalnoj infrastrukturi. Brigade iz svih krajeva Juge dolazile su prekrcane na radne akcije koje su bile organizirane na Jadranu. Recimo na Otoku mladosti i Bujštini.
Sviranje hrvatske himne zabranila Udba i CK
Na našoj Bujštini u Savudriji, od 1983. bila je aktualna jedna od najprivlačnijih radnih akcija - SORA “Bujština”. Za dolazak na more, na našu radnu akciju lomila su se koplja u saveznoj omladinskoj organizaciji. Pamtim tragikomične susrete s brigadirima koji do tog dolaska u Savudriju nisu nikad u životu ugledali more. Tako su jednom neki od brigadira iz bosanskog gradića Čelinac, po dolasku u brigadirsko naselje pohrlili su more i netremice stajali kao ukopani ispred veličanstvene morske površine gledajući zbunjeno horizont ponavljajući naglas: “A jest velko ovo more!”. Onda su prstom probijali more i kušali je li slano. A bilo je i razbijenih glava kad bi na povratku s trase, onako oznojeni poskakali u more u doba oseke, ne znajući kad je plima, a kad oseka i raskrvavljeni se pitali: ”A đe je nestalo more?!” Prve naznake napuknuća države i prve “skakavce” donijeli su brigadiri iz studentske brigade “11. april” iz Beograda, 1986. godine. Na samom svečanom dočeku svih brigada, odsvirali smo iz brigadirskog štaba, već uobičajeno i protokolarno himne. Saveznu, “ Hej Slaveni” i republičku “Lijepa naša domovino”. Kad su krenuli prvi taktovi hrvatske himne, beogradski brigadiri napustili su ravnjak i potom nas optužili za provokaciju i nacionalističke pobude. Danima su pristizali iz UDBE ispitivati razloge sviranja hrvatske himne. Odlazila sam na saslušanja u milicijsku stanicu, kao odgovorna voditeljica programa na SORI i objašnjavala Ustav RH, članak 138. gdje je pisalo u kojim se slučajevima izvodi hrvatska himna te da nam je namjera bila počastiti goste u svom domu. No, na intervenciju iz Centralnog komiteta SFRJ i naše savezne omladinske organizacije (SSOJ) u Beogradu na kraju smo degradirani. Oduzet je „Bujštini“ status savezne radne akcije i dobili smo status republičkog karaktera (RORA) na kojoj su mogle sudjelovati samo hrvatske brigade. Tako su „skakavci“ gricnuli našu radnu akciju, ali smo mogli nastaviti sa sviranjem “Lijepe naše” koliko nas volja.

S.Bosnić (arhiva Glasa Istre, 2020.)

U nastavku čitajte o Kongresu omladine i zadnjem sletu