Povijesni vremeplov:Nekadašnji ribarski propisi

15.12.2020

Povijesni vremeplov:Nekadašnji ribarski propisi

Od izlova do stola

U teškim vremenima srednjega vijeka, uz haranje ratova i epidemija, riba je bila vrlo važna prehrambena namirnica, tim više što je prehrana gradova zadavala posebne poteškoće. Stoga ne začuđuje što su komune kroz svoje statutarne propise nastojale osigurati negdje pravednu, a negdje i povlaštenu raspodjelu ribe kao važne životne namirnice.
Prodaja ribe na ribarnicama Listajući anale i stare gradske statute, iz vremena pred više od pet stotina godina, doznajemo da su postojali strogi uvjeti pri prodaji ribe, čak u nekim segmentima i mnogo napredniji nego danas. Već u Statutu Umaga (1535. god.) regulirana su mnoga značajna pitanja o prodaji ribe. Evo što možemo iščitati iz Statuta: „Riba se mora prodavati samo na zato određenom mjestu, tj. ribarnicama. Svu ribu, ribar mora iznijeti iz čamca i posložiti na zemlju. Tek je tada može prodavati. Dio ribe mogao je odnijeti doma ali samo prije nego što je počeo prodavati. Riba se mogla prodavati samo u gradu na za to određenom mjestu. Za svaku prodanu ribu morao je dati određeni iznos „soldi“ novaca gradskoj komuni“. Slično možemo pročitati i u Statutu Poreča gdje se između ostalog navodi da se sva riba mora prodavat po propisima, tj. da svi prodavači riba u Poreču i njegovom distriktu moraju platiti određenu taksu, kako za svježu tako i za usoljenu ribu. Riba se donosi na „uobičajeno mjesto na obali“. Prodavač mora svu ribu odjednom iznijeti na obalu. Ako prodavač ne može svu količinu ribe iznijeti odjednom na kopno, dužan je onu, koja je za prodaju, držati odvojeno. Riba se ne smije micati dok se ne proda, izuzev kad je ima velika količina i ne može se sve prodati. Nešto slično regulira i Statut Pule s time da između ostalog stoji: ribari su dužni vagati i prodavati ribu svakoj osobi koja ju je prva zatražila; ribari prodaju ribe na libre (po težini), a samo landovinu, divlju ribu, mogu sjeći na komade prilikom prodaje. Ribar ne smije dio ribe slati kući, niti je iznositi nekim drugim načinom, nego je dužan da ovu ribu donese na ribarnicu komune. U Statutu Novigrada svaki ribar zakupnik sezonskog lovišta u Tarskoj vali i ostalim dijelovima Mirne, dužan je u vrijeme korizme „da svu ribu koju je uhvatio donosi na ribarnicu u Novigradu i samo je tu prodaje. Ribe mora biti dovoljno za sve stanovnike Novigrada. Zabranom prodaje ribe izvan ribarnice u gradovima, sprječavala se samovoljna prodaja i preprodaja ribe mimo propisanih cijena, mogućnost soljenja i sušenja ribe za daljnju preprodaju i izbjegavanja plaćanja taksi. Ovakvi propisi osobito su udarali na prekupce i preprodavače riba, jer u statutima su bile određene visoke novčane kazne, kako za prodavače tako i za prekupce.

Cijene ribe 

Strogo su se utvrđivale cijene ribe. Cijene su se kontrolirale i najčešće se nisu mijenjale tijekom godine. Neki statuti su propisivali dvovrsne cijene ribe, jedne povišene koje su vrijedile za vrijeme korizme, kada je bilo mnogo posnih dana, pa je potražnja za ribom bila velika, i druge niže, za ostalo doba. Sa utanačenim stalnim cijenama postizavala se pravednija i ravnomjernija raspodjela ribe. Više statuta istarskih komuna propisuju visinu prodajne cijene ribe, ali izuzev statuta Pule, svi ostali statuti donose cijene za vrlo mali broj ribe. Tako Statut Umaga propisuje cijene za tri vrste riba: iglice, gire i gavune. Statut Poreča također donosi cijene samo za gire, girice, gavune. Statut Pule u svojoj četvrtoj knjizi propisuje opsežnu listu prodajne ribe. Cijene ribe svrstane su u četiri klase, a glavonošci i neke manje ribe postavljene su izvan klasa. Klasifikacija ribe provedena je vrlo solidno i u mnogočemu se podudara sa današnjom klasifikacijom. Tako u prvoj grupi nalazimo: trilju, lubina, ugora, komarču, zubaca, cipla, lista, kovača, škrpinu, (koji su se prodavali za libar 12, a u doba korizme po 16 denara) dok su u drugoj klasifikacijskoj grupi: kavali, šnjuri, polande, skuše, lumbraci, fratri, arbuni, ušate, iglice (po stalnoj cijeni 12, a u doba korizme po 14 denara za libar), u trećoj klasifikacijskoj grupi nalazimo kantara, salpu, plavicu, kostelja, morskog psa, ražu ( po cijeni od 10 i 12 denara za libar) dok su u četvrtu klasifikacijsku grupu svrstane raže, mačke, sklat, pas volonja, (koje su se prodavale po 6 i 8 denara za libar) a izvan klase su se prodavale sipe, lignje, hobotnica, gavun, gira. Zanimljivo je da u pregledu svih cijena ribe ne nalazimo srdelu, glavnu jadransku lovinu. Nje tada nema jer se nije niti lovila. Jedini izuzetak je statut komune Novigrada koji dopušta slobodne cijene riba ali ih svrstava prema veličini ribe po kojoj se određivala cijena. U doba korizme, cijena ribe bila je također određena da ne bi došlo do nekontroliranog podizanja cijena. Kazne su bile oštre i iznosile su ili plaćanjem novčane kazne ili oduzimanje cjelokupnog ulova.

O sanitarnim uvjetima prodaje ribe strogo se vodila kontrola. Manje je poznato da tragovi sanitarnih mjera vuku podrijetlo iz romansko bizantske kulture i već u mletačkim propisima nalazimo na sanitarne inspekcije, koje su osobito bile zadužene na prodaji ribe. Propise o sanitarnim mjerama pri prodaji ribe na ribarnicama donose svi istarski statuti. Tako statut komune Novigrada propisuje „da pri prodaji male ribe bude odstranjena sva nečist i morska trava“. U statutu Umaga možemo pročitati „da se ne smije prodavati usmrđena ili pokvarena riba. Kaznu od 20 soldi, uz bačenu ribu u more, platit će svaki onaj tko prodaje pokvarenu ili usmrdjelu ribu. Riba je morala biti očišćena od svih trava i pijeska“. Morala se prodavati u natkritom dijelu ribarnice, kako bi bila zaštićena od vremenskih nepogoda i utjecaja sunca. Pulski statut između ostalog navodi „da je na tržnicu domaći ili strani ribar mogao donijeti samo onoliko ribe koliko je smatrao da može prodati, jer se smatralo da drugog dana riba više nije za prodaju. Jedna zanimljivost koja je također navedena u svim statutima je “ da se riba ne smije prodavati sjedeći već samo stojeći“. Neobjašnjivo je danas zašto je bila propisana takva neudobnost pri prodaji. Ali iz zapisa jednog od kroničara toga vremena možemo zaključiti da je ovakvo šikaniranje imalo za cilj prisiliti ribara da čim prije proda ribu i po nižim cijenama. 

Potkazivači ribarskih prekršaja 

Pojava potkazivanja, odnosno doušništva, bila je poznata još u starom Rimu, a osobito su je razvili Mlečani. I u Duždevoj palači se nalazila kutija u raljama brončanog lava, u koju su potkazivači bacali svoja pisma namijenjena vlastima. Zato su doušnici svoja mjesta našli u mnogobrojnim statutima gradova na istočnoj obali Jadrana. Našli su široko polje rada o prekršajima statutarnih propisa ribara i prodavača riba. Bili su aktivni, osobito na mjestima izvan domašaja ribarnica: povišenje cijene riba preprodavačima i prekupcima, ometanje ribolovnog reda i tome slično. U statutu Poreča nalazimo dvovrsne potkazivače: legitimne i anonimne. Pobirač taksi na ribarnici bio je ovlašten da tuži prekršitelja ribarskih propisa. Za to je dobivao nagradu od polovine utjerane kazne i njegovom se iskazu vjerovalo. Anonimni tužitelj-prokazivač je mogao je tužiti nabijače prodajne cijene ribe. Polovica od te utjerane kazne pripadala je komuni, a polovica tužitelju. Njegovo ime držalo se u strogoj tajnosti. U novigradskoj komuni nalazimo drugačiju raspodjelu od utjerane kazne. Trećina ide načelniku, trećina komuni, a trećina prokazivaču. Kazne su bivale visoke čak i po 100 soldi što je bilo polovina zlatnog dukata. Stoga nije bilo gradskoj vlasti teško pronaći potkazivače.
Izvoz i prerada ribe Poznato je da se svježa riba izvozila osobito iz zapadne obale Istre u Veneciju, odakle je zbog blizine mogla stići u svježem stanju. Do početka lova srdela, na ovim prostorima (17. st.) soljenje ribe se vršilo u skromnom opsegu, većim dijelom za osobnu prehranu ribara, a tek manjim djelom za tržište. I sušenje ribe najčešće je u domeni kućne radinosti, većinom za vlastitu uporabu. U nekim statutima nalazimo odredbe kojima se dvije trećine ribe moraju otpremiti u Veneciju. Međutim, ta prisilna odredba ne bi se trebala smatrati posebnim izvozom. To je razdoblje dok se nisu lovile srdele. U doba donošenja ovih propisa za otpremom svježe ribe u obzir su dolazile uglavnom ribe iz mreža stajačica (plosnatice i landovina) lovljena na otvorenom moru kao i cipli izlovljeni u plitkim obalnim uvalama. Iz statuta Pule možemo doznati da ribar koji prodaje ribu, dužan je i mora ostaviti za opskrbu građana trećinu, a ostala dva dijela mora izlučiti i prevesti u Veneciju. Ako to ne učini prijetila mu je kazna deset malih libara kao i izlučenje sve ribe. Sličan propis nalazimo i u statutu komune Rovinj. 

Nameti i povlastice 

Privilegije i povlastice koje se javljaju u feudalnom društvenom uređenju, javljaju se i u ribarstvu, pa je sukladno tome donose i statuti. Susrećemo se s obvezama ribara i prodavača riba prema knezovima, načelnicima, rektorima, sucima, crkvenim osobama. Ti su propisi upravljačima osiguravali besplatno primanje određene količine ribe i ujedno omogućavali prvenstvo u odabiranju najbolje ribe ili kupovanje ribe po povlaštenim cijenama. Te su onorance kasnije prerasle u regalije – obvezne darove koje je uvela mletačka uprava. Skoro svi statuti donose propise o ubiranju nameta za ulovljenu i prodanu ribu. Ti su propisi više manje ujednačeni. Iz statuta Umaga možemo pročitati da svaki stanovnik ili građanin koji bude gdjekod ulovio ribu i bilo gdje je prodao, mora platiti komuni Umaga jedan denar od svakog solida ribe. U Poreču se namet plaćao u iznosu od dva denara, dok su u statutu komune Rovinja ribari plaćali pobiraču taksi osminu vrijednosti lovine, ako je riba potjecala sa slobodnih lovišta. Ribari Rovinja dugo su se sporili s komunalnim vlastima o visini ovoga nameta ali su tek 1749. godine uspjeli sniziti dadžbinu na jednu dvadesetinu od vrijednosti prodane ribe. Naredba komisije mletačke vlade od konca 14. stoljeća, uzima u zaštitu istarske ribare u pogledu slobodne prodaje ribe. U njoj se naređuje načelnicima istarskih komuna i gradova da ne smiju ribare ili prodavače riba prisiljavati da im prodaju ribu, ili da im je nose kući, niti dozvoliti da se ribare prisiljava na nešto takvoga, već im treba omogućiti slobodnu prodaju ribe. Ova naredba, čini se da je bila temelj na koju su se čitava dva stoljeća oslanjali istarski ribari da bi se zaštitili od lokalnih mletačkih činovnika.

Piše : Zlatan Varelija
Fotografije: arhiva autora