Povijesni vremeplov: Porzus i Bosco Romagno – mjesta partizanskih zločina nad partizanima

13.02.2021

Povijesni vremeplov: Porzus i Bosco Romagno – mjesta partizanskih zločina nad partizanima

„ Sve će to prekriti snjegovi, ružmarin i šaš“

Bila je 1945. godina, 7. veljače. Posljednja faza Drugog svjetskog rata. Crvena Armija je prodrla u Poljsku i oslobodila Auschwitz i napreduje sve dublje na teritorij Njemačke prema Berlinu.
U Italiji, na području Topli Uorch kod Cividale del Friuli, grupa od 80-tak partizana komunista iz brigade Garibaldi Natisone, koje vodi Mario Toffanin Giacca, grabi uzbrdo prema malgi Porzus, gdje su se u kamenitoj, pastirskoj kući sklonili partizani, pripadnici brigade Osoppo. Njih 20-tak.
Jedni i drugi, pripadnici su talijanskog oslobodilačkog pokreta CNL (Comitato nazionale di liberazione) ali duboko ideološko podijeljeni sa različitim političkim ciljevima i namjerama.
Partizani iz brigade Osoppo, su katolici i laici, a već ranije njihovi zapovjednici i komesari, nisu prihvatili prijedlog da se u završnim operacijama na području Friuli ujedine sa borcima IX. Korpusa slovenske oslobodilačke vojske. Oni žele osloboditi Italiju od nacifašizma i žele slobodni talijanski teritorij. Za razliku od njih, partizani komunisti iz brigade Garibaldi Natisone, prihvatili su poziv iz IX. Korpusa da zajednički borbeno djeluju protiv njemačkog okupatora u ime „proleterskog internacionalizma“.
Ništa ne sluteći, partizanska straža propustila je „garibaldine“ u dvorište kuće obzirom da su djelovali kao nenaoružana vojska u povlačenju pred neprijateljem.
Odjednom, Giacca je dao znak i „garibaldini“ su ispod kaputa izvukli oružje i uperili ga u svoje domaćine partizane. Došlo je do puškaranja u kojem su na licu mjesta poginuli komandant Francesco de Gregori Bolla (stric talijanskog kantautora Francesco de Gregori ), politički komesar Gastone Valente Enea, Giovanni Comin Gruaro i jedna djevojka po imenu Elda Turchetti (nepravedno ranije optužena u Udinama kao njemački špijun).
Ostali partizani, njih 13, su zarobljeni i odvedeni prema lokaciji Bosco Romagno gdje je ubijen ostatak grupe partizana među kojima i Guido Pasolini Ermes, mlađi brat čuvenog talijanskog pisca i režisera, Pier Paola Pasolinija.

Ideološka podijeljenost

Ono što želim ovdje naglasiti su riječi koje je 19-godišnji Guido Pasolini, napisao u jednom pismu upućenom 27. studenog 1944. bratu Paolu. U tom pismu je Guido između ostalog napisao slijedeće:
„ Dragi Pier Paolo, želim ti prezentirati aktualnu situaciju na današnji dan.......nakon što je utemeljena zajednička brigada Garibaldi-Osoppo, potpisan je pakt o prijateljstvu sa Slovencima, koji su nepravedno započeli sa propagandom na teritoriju kojeg smo mi osvojili. U tim danima došla je jedna slovenska delegacija koju je poslao Tito sa prijedlogom pripajanja naše divizije u slovensku armiju. Dali su nam na znanje, ako se budemo pridružili slovenskoj armiji, nećemo biti razoružani. Naši komandanti su to odbili a Slovenci su otišli nezadovoljni. S vremenom je došlo i do nesporazuma između nas i „garibaldina“ na ideološkoj osnovi, poput za koga se mi borimo ? Za Italiju ili za „rusku krpu“ ? Slovenci su iskoristili naše međusobne talijanske prijepore, udaljili komandanta Bollu i započeli pregovore sa zapovjedništvom „garibaldina“.
U nastavku pisma, Guido informira svog brata kako većina pripadnika partizanske formacije Garibaldi-Natisone nije bila za zamjenu kapa na kojima je bila talijanska trobojnica sa crvenom zvijezdom. Odluku o pridruživanju IX. Korpusu donijeli su pojedinci, komandati brigade Garibaldi-Natisone protiv želje većine partizana od kojih su mnogi plakali od muke i pridružili se drugoj brigadi Osoppo.
Nakon podjele talijanskih partizana na one koji su za pridruživanje slovenskoj narodnooslobodilačkoj vojsci i onih koji su se željeli boriti za Italiju, komandant Bolla (Francesco de Gregori) otišao je sa svojom jedinicom na područje prema Porzusu. Njima je u Porzus upućen politički komesar Vanni (garibaldino) koji je tražio od Bolle da njegovi partizani napuste područje jer ono pripada zoni utjecaja slovenske vojske osim ako se ne žele njima pridružiti.
Pri kraju pisma, Guido se pita kako će cijela stvar završiti, sluteći da se događaji ne odvijaju u pozitivnom pravcu. Moli brata da napiše pokoji članak i neku poeziju koja bi išla u prilog njihovoj borbi za talijanski teritorij jer su komandanti „garibaldini“ upravo objavili da namjeravaju stvoriti Sovjetsku (oružanu) republiku u Friulima.

Pier Paolo Pasolini: Ubijeni na barbarski način

Nakon završetka rata i odlaska pripadnika IV. Armije sa tog područja, 21. lipnja 1945. eshumirano je tijelo Guida Pasolinija i preneseno na groblje u Casarsa della Dellizia gdje je pokopan. Na tom groblju su pokopani i majka Susanna Maria Colussi 1981., a prethodno i brat Paolo, nakon što je ubijen 1975.god. u hidroavionskoj bazi Ostia kod Rima.
Prilikom pokopa brata Guida 1945., Pier Paolo Pasolini je napisao i održao posmrtni govor u kojem je između ostalog naglasio slijedeće: „Kolika je bol moje majke, moja i sve ove braće, majki i rodbine, ne mogu u ovom času izraziti. Svakako je prevelika to realnost znati da su mrtvi i da ih mi u našim srcima sadržimo. Ideali zbog kojih je umro zajedno sa svojim herojskim drugovima. Samo mi, rodbina stradalih možemo ih oplakivati ali istovremeno i biti ponosni na žrtvu koju su podnijeli. Mi od društva ne tražimo suze već tražimo pravdu“.
U jednom pismu koje je Pier Paolo Pasolini uputio 21. kolovoza 1945. svome prijatelju Lucianu Serriju rekonstruirao je događaj na slijedeći način: „ kada je bilo traženo od ovih mladih heroja da sudjeluju u redovima slavensko-garibaldinske vojske, oni su to odbili i rekli da se žele boriti za Italiju i slobodu a ne za Tita i komunizam. Zbog toga su svi ubijeni na barbarski način“.

Osuđeni komandant Toffanin prebjegao u Sloveniju

Počinitelji zločina u malgi Porzus i Bosco Romagno bili su privedeni i osuđeni na doživotne ili dugogodišnje robije. Komandant Mario Toffanin, je uspio na vrijeme pobjeći iz Italije i nastaniti se u Škofijama.Tamo je živio sve do svoje smrti 1999. god. i primao talijansku mirovinu. Slovenske i jugoslavenske vlasti pružile su mu sigurno utočište u zemlji „bratsva i jedinstva“.
Bio sam znatiželjan i u studenom 2020. posjetio sam groblje u Kopru. Tražio sam u uredu na groblju gdje se nalazi grob izvjesnog Maria Toffanina. Dežurni službenik groblja nezainteresirano je pogledao u mapu i objasnio poziciju gdje ću pronaći traženi grob. Ime koje sam spomenuo, njemu nije značilo ništa a meni znatiželju da posjetim grob čovjeka koji je u Italiji suđen za ratni zločin, a u Sloveniji zaštićen kao zaslužni partizan.
Na spomeniku piše : Mario Toffanin , Padova 1912- Sežana 1999. Komunist.
Također sam posjetio i Bosco Romagno koje se nalazi nekoliko kilometara od Cividale del Friuli. Odmah na ulazu u to poznato šumsko šetalište smješten je spomenik sa imenima stradalih partizana iz brigade Osoppo. Preporučio bih svakom prolazniku u onom području da svrati i posjeti taj prekrasan šumski park prepun uređenih staza, drvenih klupica i stolova. Treba se samo čuvati i ne ležati na travi jer postoji opasnost da se pokupi neka vrsta krpelji koje ima u izobilju i koja nija baš bezazlena.
Na kraju upotrijebiti ću riječi iz one čuvene pjesme Bijelog dugmeta : „ Sve će to prekriti snjegovi, ružmarin i šaš“. U Bosco Romagno su bespotrebno i bespovratno izgubljeni mladi ljudski životi a u današnje vrijeme ljudi šeću sa svojim četveronožnim ljubimcima i uživaju u svom slobodnom vremenu ne opterećujući se previše sa nečim što se dogodilo u prošlosti kada se krv proljevala u potocima.

Piše: Veljko Ivančič