Povijesni vremeplov: Vajont, 9. listopada1963. ili kako se konstruira jedna katastrofa ? (I.dio)

10.10.2020

Povijesni vremeplov: Vajont, 9. listopada1963. ili kako se konstruira jedna katastrofa ? (I.dio)

Sjećanje na katastrofu uzrokovanu ljudskom pohlepom

Longarone,gradić smješten na rijeci Piave, između Belluna i Cortine D'ampezzo. Bio je 9. listopada 1963.g. U ono vrijeme nisu svi imali TV kod kuće pa su se mnogi ljubitelji nogometa okupili u lokalnoj gostionici u mjestu Longarone gledati utakmicu između Real Madrida i Glasgow Rangersa. Spuštali su se u Longarone i mnogi mladi iz planinskih sela, u ovaj gradić kojeg su iz milja nazivali „piccola Milano“, jer si mogao doći na sladoled, družiti se s prijateljima, zabavljati se u ondašnjim lokalima, susresti mladu djevojku...Bila je to prilika za druženje mještana i razonodu. Mnogi su se međusobno poznavali pa su komentari o utakmici i nogometu bili još življi, sočniji....utakmica je završila pobjedom Reala, ali ljudi iz Longarona nisu imali priliku vidjeti završetak jer, odjednom se dogodilo....Bilo je 22,39 sati…
„Un sasso è caduto in un bicchiere colmo d’acqua e l’acqua è traboccata sulla tovaglia. Tutto qui. Solo che il bicchiere era alto centinaia di metri e il sasso era grande come una montagna e di sotto, sulla tovaglia, stavano migliaia di creature umane che non potevano difendersi“ napisao je novinar Dino Buzzati, sutradan nakon tragedije na digi Vajont, u Corriere della Sera, listu za koji pisao.

Moj susret s Vajontom

Digu Vajont, vidio sam prvi puta tamo negdje u jesen 1999. Išao sam nekim poslom u Longarone, u njihovu industrijsku zonu koja se nalazi u dolini rijeke Piave, 18 km udaljeno od Belluna. Na digu me upozorio kolega iz Pordenona koji je putovao samnom i rekao mi : „Vidiš tamo gore onu digu, to je Vajont, gdje se 1963. dogodila tragedija sa skoro dvije tisuće mrtvih (1917 žrtava). Prije toga, o Vajontu sam samo nešto bio načuo ali nisam znao pojedinosti. Danas znam puno toga jer sam godinama posjećivao Erto i Casso, naselja iznad brane koja te večeri 9.listopada, samo pukom slučajnošću nisu izbrisana sa lica zemlje iako su bila znatno oštećena, posebice Erto koje se nalazi niže, bliže nekadašnjem akumulacijskom jezeru.

Visoka stijena spasila Erto i Casso

U godinama mojeg posjećivanja Vajontu, imao sam prilike upoznati se i razgovarati s ljudima koji su pukom srećom preživjeli taj trenutak, kada se oko 260.000.000 kubika kamenja i zemlje sa Monte Toc sručilo u jezero puno vode, stvorio plimni val od 50.000.000 m3 vode, visok 200 m koji udario u suprotnu stranu jezera na kojoj su se nalazili Erto i Casso. Iako znatno oštećeni, naselje Erto je spasilo to što je dio plimnog vala prošao pored naselja a Erto je spasila visoka stijena u koju je val udario i preletio ga te se vratio na suprotnu stranu prema Tocu a zatim brzinom od 80 km na sat, 25.000.000 m3 vode prešlo iznad dige i sručilo se u dolinu u kojoj je bilo smješteno naselje Longarone. Diga je ostala čitava i dandanas svjedoči ogromnoj katastrofi kojoj je glavni uzrok bila pohlepa za dobiti kompanije SADE (Societa' Adriatica di elettricita') iz Venezie.

Preživjeli zvonik, nijemi svjedok katastrofe

„Longarone non c'è più“, objavili su slijedećeg jutra na radiju.Uz Longarone, potpuno su nestala i naselja Pirago, Rivalta, Codisago i Fae. A desilo se nešto nevjerojatno. Usred mjesečeve pustoši koja je nastala u dolini rijeke Piave, ostao je samo jedan objekat „na nogama“, lokalni zvonik, kao nijemi svjedog katastrofe koja se dogodila.
Te večeri u Longarone, najprije je nestala struja pa su ljudi bili pomalo ljuti, jer nisu mogli nastaviti gledati utakmicu do kraja zatim se krenuli bljeskovi kratkog spoja tamo gore na Vajontu, koji su razdanili dolinu Piave, a zatim je stigao olujni vjetar. Snaga zračnog udara bila je ekvivalentna dvjema atomskim bombama bačenim na Hirošimu. Ljudima koji su izašli iz svojih kuća i lokala da vide što se događa, snaga vjetra je otkidala odjeću, kožu, došlo je do raspadanja tijela do te mjere da su se slijedećih dana u mrtvačke sanduke stavljali komadi ljudskog tijela. Dolazilo je i do neželjenih situacija, kada su se preživjeli stanovnici svađali čiji je komad ljudskog tijela pripadao nekom njihovom članu obitelji u očajničkoj želji da nešto pokopaju.

Komadi leševa unaokolo

Mladi vojnici koji su sudjelovali u akciji ne spašavanja već skupljanja komada stotina leševa, radili su i plakali. Mnogi nisu pronađeni a blizu Longarone, na lokaciji San Martino u mjestu Fortogna postoji spomen groblje a na spomen pločama imena osoba i čitavih obitelji stradalih tog nesretnog dana. Savjetovao bih svakome tko prolazi onim područjem da skrene s ceste i posjeti monumentalno groblje u spomen žrtvama Vajonta. (Cimitero delle vittime del Vajont).
Bilo je potrebno svega 4 minute od trenutka kada se veliki odron sa Monte Toc sručio u akumulacijsko jezero do trenutka kada je ogromna količina vode došla u dolinu i zbrisala Longarone i ostala naselja sa lica zemlje.

Ideja gradnje dige datira iz 1929. godine

Rasprave u vezi gradnje brane Vajont i dileme oko eventualnog klizišta sa Monte Toc vodile su se godinama prije tragedije. Ideja o gradnji najviše dige na svijetu rodila se još u vrijeme fašizma u Italiji, a prva geološka istraživanja započela su 1929. god.
Prvi obilazak i posjetu lokaciji buduće brane učinili su ing.Carlo Semenza i geolog Giorgio Delpiaz u ime SADE. U ono vrijeme, jedna vrlo utjecajna ličnost, Giuseppe Volpi, ministar u vladi Mussolinija, uspio je u namjeri da se donese zakon o 50%-tnom financiranju „a fondo perduto“ (bespovratno) talijanske države za nove projekte tj.postrojenja električne energije. U to vrijeme na rijeci Piave bilo je već u funkciji 7 postrojenja,hidrocentrala, sa akumulacijskim jezerima od ukupno 65.000.000 m3 vode. Brana Vajont i njeno akumulacijsko jezero trebalo je zadržavati planiranih 58.000.000 m3 vode.

Tina Merlin protivila se izgradnji brane

Opisujući aktivnosti i događanja u svezi izgradnje dige Vajont čiji su radovi krenuli 1956.god. neizostavno se mora spomenuti ime jedne hrabre žene iz Belluna, lokalne novinarke milanskog lista komunističke orijentacije L'Unità, koja se jedina suprostavila izgradnji brane, tvrdeći da će zbog njene veličine doći do katastofe za čitavo područje u kojem su ugroženi mnogi ljudski životi.Ta žena se zvala Tina Merlin, partizanka, kurirka u pokretu otpora i savjesni novinar. Pokrenula je svoju životnu borbu za jedan pravedan cilj. Optužiti moćnike koji jedno planinsko područje i dolinu rijeke Piave vode u katastrofu. Protiv nje se vodio i sudski proces u Milanu kada je optužena od vlasnika kompanije SADE i političkih moćnika, da širi lažne vijesti. Bila je oslobođena optužbi. Nešto me podsjeća na današnju situaciju kod nas u Umagu, ali o tom potom!
Rođena je 1926. god. u Trichiani, provincija Belluno, a umrla 1991. Pokopana na groblju u Bellunu. Njena knjiga „Sulla pelle viva. Come si costruisce una catastrofe. Il caso del Vajont“, konačno je izdana 1983.god. nakon što se godinama tražio zainteresirani izdavač.Knjiga rekonstruira sva događanja u vezi izgradnje projekta najviše brane na svijetu.
2017.godine, prolazeći kroz provinciju Belluno, nisam mogao a da ne posjetim njeno rodno mjesto Trichiana i razgledam salu u „Museo delle zoche e della tarsia“ u San Gregorio nelle Alpi, posvećenu njoj u čast.

Mauro Corona pisac brojnih knjiga o Vajontu

Kada se govori o Vajontu još jedno ime se ne može zaobići. Mauro Corona, alpinist i pisac, čovjek kojeg se moglo i može vidjeti svakog utorka nakon 21 sat na RAI 3 u emisiji Biance Berlinguer „Carta Bianca“. Napisao je dosta knjiga o Vajontu i okolnim planinama, o prirodi, šumama, životinjama i drveću, o puno čemu. Njegove su knjige zanimljive, lake za čitanje, razumljive i poučne. U naselju Erto, pored lokalne gostionice ima svoju, kako on naziva „tanu“, u kojoj puno vremena boravi i teše razne skulpture u drvu. Neke se mogu kupiti a neke druge, Corona radi za svoju dušu. U vrijeme tragedije na Vajontu, Corona nije imao stradalih u obitelji a odmah zatim skupa s bratom je otišao na školovanje u Collegio Don Bosco u Pordenone. Tamo je zavolio knjigu da bi pobjegao od mučne svakodnevnice među svećenstvom, kako kaže Corona.
Detaljnije o kronologiji događaja vezano za izgradnju dige Vajont u sutrašnjem nastavku.

Piše: Veljko Ivančić