Povijesni vremeplov: VAJONT, tragovima katastrofe (II.dio)

10.10.2020

Povijesni vremeplov: VAJONT, tragovima katastrofe (II.dio)

I nakon 57. godina Vajont baca sjenu na nepravedan institucionalni sustav

U jučerašnjem članku o velikom ljudskom stradanju i ekološkoj katastrofi koja se dogodila 9.listopada 1963. nakon što se u akumulacijsko jezere brane Vajont urušilo 260.000.000 m3 kamenja i zemlje sa brda TOC, naglasak sam dao na Longarone, gradić u dolini rijeke Piave, koji je najviše nastradao.
Ovom prilikom želim nešto više prostora posvetiti događajima gore na brani Vajont, naseljima Casso koji je smješten na 950 nadmorske visine i Erto na 780 metara, iznad nekadašnje akumulacijskog jezera.
Kako stići do Vajonta?
Putevi koji vode do tih naselja su iz dva smjera, iz pravca Longarone i iz pravca Cimolais. Ne treba zaboraviti da se do Longarone stiže cestom koja povezuje Belluno sa Cortina D'Ampezzo, a u Cimolas s druge strane prema jugoistoku, cestom koja vodi iz Pordenona preko Montereale Vallcelina i jezera Barcis ili cestom koja ide od Udina, Spilimberga i Maniaga, također uz jezero Barcis.
Stanovnici naselja doline Vajont (La valle del Vajont) nazvanoj po istoimenoj rječici, živjeli su i na lokacijama nasuprot Ertu i Cassu podno brda Toc. Tamo su ustvari bili najbolji pašnjaci za stoku i zemlja je bila plodna. Prilikom urušavanja monte Toca ta manja naselja posebice sa lokacije Pineda, zbrisana su sa lica zemlje. No međutim, čak i danas, tu i tamo, može se naići na neku kuću na osami za koju je vidljivo da je izgrađena u vremenima prije katastrofe sa Vajontom i koja je nekom slučajnošću ostala netaknuta.

Priča preživjelog

Provozao sam se biciklom tim područjem i vidio da ima ljudi koji žive u tim rijetkim kućama. U listopadu kada sam tamo stigao, iz dimnjaka je kuljao dim od loženja vatrom. Drva ima dovoljno tamo gore a početkom jeseni u planini je već hladno. Da bi se stiglo do tih rijetkih kuća, mora se proći kroz jedan uski tunel(naknadno izgrađen) u potpunom mraku i ako nemaš neku baterijsku lampu, moram priznati, nije ugodno, čini se kao da te monte Toc usisao u svoju utrobu.
Po izlasku iz tunela, imao sam sreće i naišao na jednog starijeg muškarca koji je nešto radio u dvorištu neke kuće. Prišao sam i pitao da li tu stanuje ? Odgovorio mi je da živi ovdje od rođenja. Pažljivo sam ga upitao da li je bio tu i onog tragičnog 9.listopada 1963. ? Odgovorio mi je, da je nažalost, te večeri, bio na drugoj strani doline, u lokalnoj gostionici u Ertu gdje su se mladi znali okupljati na kartanju. Erto kao što je poznato, nije sav nastradao, jer je vodeni val samo dijelom zahvatio naselje. Taj usamljeni čovjek vidio je moj upitan pogled i odmah nastavio: “Te večeri, moja obitelj, otac, majka, sestre, djed i baka bila je u kući kod susjeda, na nekakvom druženju, svega pedesetak metara udaljene od naše kuće. Susjedova kuća je bila „zbrisana“ a naša je ostala skoro neoštećena“.
Svi su nestali bez traga zatrpani u jezeru, nakon što su se na njih sručili milijuni kubnih metara materijala monte Toc. Bila je 2013.god., kada sam na 50-godišnjicu od tragedije želio prisustvovati komemoraciji za stradale. Taj čovjek je punih 50 godina živio s nekom vrstom „grižnje savjesti“ da u kobnom trenutku nije bio sa svojom obitelji i skupa s njima nestao umjesto da već pola stoljeća živi s uspomenama na njih i tuguje.

Odgovornost projektanata za katastrofu. Tri temeljene ljudske greške.

No, da se vratimo na uzroke i posljedice te katastrofe koja je odjeknula čitavim svijetom.
Uzroci tragedije nakon mnoštva rasprava i sudskih procesa ukazali su na odgovornost projektanata i rukovodstva kompanije SADE iz Venezije. Proces se vodio u tri faze od 25.studenog 1968. do 25.ožujka 1971. i završio kaznenom odgovornošću zbog predvidljivosti klizišta i poplave te višestruko ubojstvo iz nehaja. Odgovorni su kažnjeni zatvorskom kaznom na 6 godina, ali su ustvari „platili“ s godinu i pol dana.
Bile su počinjene tri temeljne ljudske greške, izgradnja brane u dolini koja nije bila prikladna sa geološkog aspekta, zbog podizanja razine vode u jezeru iznad sigurnosne granice i zbog nepravovremenog podizanja uzbune za evakuaciju stanovništva uvečer 9.listopada.
Službeni izvori kažu da su se nakon izgradnje brane otkrile morfološke karakteristike brda okolo jezera ,čije su padine pokazivale izrazitu krhkost i nestabilnost ,a to znači i neadekvatnost da bi bile zapljuskivane vodama jednog ogromnog rezervoara za električnu energiju. Međutim ,činjenica je, da su se već prije izgradnje poznavali određeni geološki nedostaci kompaktnosti tla tog planinskog područja. Nije bio prvi put u povijesti da se dogodilo klizište u tom dijelu Dolomita.

Kobna odluka tvrtke SADE

Ono što je bilo odlučujuće da do katastrofe dođe, bila je odluka privatnog investitora (SADE) da podigne visinu brane sa 200 na 261 metar a time i poveća količina vode u akumulacijskom jezeru sa 58.000.000 m3 na 150.000.000 m3. Da bi se to postiglo, trebalo je razinu vode povisiti na 715 m nadmorske visine iako je sigurnosna granica bila 700 m i to je bilo uzrokom da podnožje brda Toc popusti i da se pokrene klizište sa 260.000.000 m3 kamenja, drva, zemlje i svega ostalog u jezero. Geološka istraživanja koja su rađena u više navrata, bila su dijelom naštimana i nisu dovoljno jasno i precizno ukazivala da problem kompaktnosti tla postoji.
Državna komisija iz Rima, čiji je zadatak bio utvrditi izvedivost projekta, površno je obavila svoj odgovorni zadatak. Onako kako to samo neki nesavjesni i gramzivi investitori znaju, odveli su članove državne komisije na izlet u Cortinu D'Ampezzo a zatim na večeru u luksuzni restoran u Veneciji. Ono čime se komisija najmanje bavila, bio je projekt izgradnje brane i akumulacije Vajont. Slična situacija, „zabavljanja“ članova državne komisije, dogodila se i slijedeća dva puta. U sastavu komisije bio je i jedan geolog koji je površno „pregledao“ izvještaj geološkog istraživanja jednog, u to vrijeme, čuvenog austrijskog geologa iz Salzburga“ koji je u svom elaboratu upozorio na vrlo izgledno klizište u dužini od najmanje 2000 metara, visoko 600 m i dubine par stotina metara.

Brzina pada, stvorila vodeni val visok oko 250 metara.

Da bi „riješili“ problem i zbunjujuće geološko izvješće austrijskog stručnjaka, koji je rezolutno kazao da ne postoji način bilo kakve sanacije terena, bili su izvedeni i pokusi na praktičnom modelu pri tehničkom institutu u Padovi. Nažalost, pored tisuća varijanti izabrani su „najpovoljniji“ parametri a to znači da je brzina kretanja klizišta uzeta kao model, bila svega jednu trećinu brzine klizišta koja se u stvarnosti dogodila. Zbog toga je ogromna količina materijala koja je pala u vodu i njezina brzina pada, stvorila vodeni val visok oko 250 metara. Količina vode u tom valu bila je oko 50.000.000 m3 koji je udario u suprotnu stranu obale jezera gdje su se nalazila naselja Casso i Erto. Naselje Casso je spasila visoka kamena stijena u koju je val udario (i danas se vide tragovi), a Erto je samo u nižem dijelu zahvatio vodeni val, s obzirom da se usred udara vode, proširila dolina na tom mjestu ,došlo je do spuštanja visine vala i naselje je pukom slučajnošću preživjelo. Nakon toga, ta ogromna količina vode vratila se nazad prema, u međuvremenu zatrpanom jezeru, dio je zapljusnuo otkinutu padinu Monte Toc a zatim, ta ogromna količina vode u dva dijela prelila se preko brane koja je ostala čitava i neoštećena te se brzinom od preko 80 km na sat sručila u dolinu rijeke Piave, stvorivši krater dubine 50 metara i „zbrisala“ pet naselja među kojima i Longarone.
Kronologija tragičnog događaja posljednjih sati

Ujutro 9.listopada, uređaji koje su instalirali tehničari brane na padinama monte Toc,s vjetleće loptice ubodene u tlo, pokazivali su da se tokom noći brdo pomaknulo za 57-63 cm. Odlučeno je da se ubrzanim tempom spusti razina vode u jezeru ispod sigurnosne granice od 700 metara .Jedno je bilo sigurno, Toc silazi dolje.
Naglo spuštanje razine vode u jezeru još više je ubrzalo klizište koje nije imalo poduprto podnožje nekom krutom masom. Na neki način, voda je „pridržavala“ tlo u podnožju. Kada je sve krenulo dolje u jezero, sudbina dvije tisuće osoba bila je zapečaćena.
One večeri, svega pola sata prije urušavanja monte Toca, prepričava jedna legenda, da je odgovorni inženjer koji je te noći bio u smjeni gore na brani, uspaničenim glasom tražio od telefonistkinje na centrali u Longarone da ga spoji sa Venezijom, tražeći od svog pretpostavljenog uputu što da radi. Telefonistkinja koja je čula razgovor, „ubacila“ se u razgovor i zabrinuto pitala, treba li ona staviti na sigurno svoje dijete i članove obitelji ? Nije više bilo vremena za ništa. Sve je već bilo gotovo. Dežurnog inženjera nisu pronašli, lavina vode, „očistila“ je komandnu kabinu gore na brani i odnijela sve u ništa.

Tužna svejdočanstva preživjelih

Još i dandanas traju rasprave o „maćehinskom“ odnosu talijanske države prema preživjelima Vajonta.
Beppe Grillo je 2011. razgovarao i snimio ispovijest žene iz Longarone koja je te večeri bila kod kuće, i kao dvanaestogodišnjakinja odletjela zrakom punih 350 metara od kuće do mjesta gdje su je pronašli jedva živu, pod blatom.
Grillov komentar je slijedeći:“ Italija je uvijek slična sama sebi. Od tragedije na Vajontu od prije 47 godina, ništa se nije promijenilo. Svjedočenje Michaele, preživjele iz Longarone, na impresivan način sliči onima nakon zemljotresa u L'Aquili. Ono što najviše pogađa je vječito odsustvo države, koja kao što je rečeno u ovom svjedočanstvu, negira čak i nasljedno pravo rodbini žrtava, jednom zakonskom odredbom-smicalicom. Osim države, odsutna je i sestra blizankinja, PRAVDA, jučer kao i danas. UN su Vajont proglasili kao najveću tragediju izazvanu ljudskom nebrigom. Umrlo je između 2000 do 4000 osoba. Odgovorni su kažnjeni za izazivanje poplave i izdržali u zatvoru godinu i pol dana. Danas, možda, bili bi u Parlamentu“, zaključio je Grillo svoj komentar.

Zar vam se ne čini da sličnu situaciju imamo i mi u Hrvatskoj?

Ovo je skraćena priča o katastrofi na brani Vajont. Puno je tu još podataka koje nisam zbog suženosti prostora bio u mogućnosti prenijeti. Ako se ovaj članak poveže s onim prethodnim, nadam se, da će čitatelj biti donekle informiran što se to dogodili 9.listopada 1963. u području na granici između dviju talijanskih regija, Friuli Venezia Giulia i Veneta.
Za sve one koje zanima saznati više o tom tragičnom događaju, a poznaju talijanski jezik, upućujem da pogledaju video zapis dramaturga, pisca, glumca i režisera, poznatog Marca Paolinija iz Belluna, umjetnika koji je 9.listopada 1997. u direktnom prijenosu na RAI 3 ispričao priču o Vajontu u trajanju od 2 sata i 19 minuta.(Una diretta sulla memoria, kako ju je nazvao Marco Paolini). Nešto izvanredno, impresivno prepričano, što svakako vrijedi pogledati a ne može se ostati ravnodušan.
Iz te njegove priče crpio sam najveći dio podataka o sudbini brane Vajont.

Piše: Veljko Ivančić