Povijesni vremplov: Svibanj, 1945.- dolazak OZNA-e i IV. armije u Ljubljanu

23.05.2021

Povijesni vremplov: Svibanj, 1945.- dolazak OZNA-e i IV. armije u Ljubljanu

Banditizam ili osloboditelji?

U prethodnim člancima djelovanja jugoslavenske i slovenske OZNE u Trstu, Julijskoj krajini i Italiji, koncem travnja i tokom svibnja mjeseca 1945. pisao sam što se tih dana dešavalo na tim područjima na kraju 2.Svjetskog rata.
Rukovodstvo slovenske OZNE na čelu sa Ivanom Mačekom Matijom već nakon nekoliko dana boravka u Trstu, uputilo se naprije u Postojnu a zatim u Ljubljanu.
Albert Svetina, u ono vrijeme Mačekov pomoćnik za organizaciju i ekonomiju, vrlo detaljno, u knjizi „Od osvobodilnega boja do banditizma“ opisao je način „funkcioniranja“ OZNE u ono vrijeme.
Kada je Svetina došao u Ljubljanu 15.svibnja 1945. odmah se uputio u hotel Slavija gdje se već bio smjestio štab slovenske OZNE i savjetnici iz SSSR-a. Iz Slavije su prisilno iselili sve ljude i stavili objekt sebi i Sovjetima na raspolaganje.
U Slaviji se odlučivalo o sudbinama stotina tisuća ljudi,napisao je Svetina.Tih dana, Ljubljana je bila sjedište predstavnika sovjetske armije koja se bavila antikomunističkim izbjeglicama sa područja Sovjetskog saveza a koji su bili uhapšeni u Koruškoj, na teritoriji Austrije.Isporučivanje tisuća izbjeglica Sovjetima vršilo se preko njihove misije u Ljubljani.Ono što treba napomenuti je svakako uloga Sovjeta kao savjetnika koji su ostali u Ljubljani sve do Rezolucije Informbiroa 1948.godine.

„Nabava“ robe

Maček je pozvao Svetinu i naredio mu da skrbi o nabavci namirnica,odjeći i obući te o svemu što je potrebno za njihov, što udobniji boravak (uključujući i sovjetske savjetnike) u Ljubljani.
Mačekove naredbe nisu bile ugodne za čuti jer on je znao kazati : „Poslušaj,ti si tu živio u Ljubljani i dobro ju poznaješ.Kreni u nabavu odjeće i obuće, osiguraj stanove i prehranu“.
Oštro ga je pogledao i nastavio: „Računa nema i nemoj niti slučajno, da im ih netko pošalje a nemoj ih ni ti donositi.Ja neću ništa potpisati.S tim ću ti platiti...“ i uhvatio se za pištolj. „To je bio dekret da počnem uzimati svugdje i sve što se dalo odnijeti“, zabilježio je Svetina.
Praznile su se trgovine po cijeloj Ljubljani i odvozile kamionima u skladišta OZNE.Svetina opisuje kako su jednom prilikom ispraznili svu robu koju su pronašli u nekom skladištu, u vlasništvu dvojice braće njemačkog porijekla.Svetina je poslao tri tegljača da pokupe blago.Braća su brižljivo čuvala robu „za bolje dane“, uspjeli je sačuvati od Talijana za vrijeme njihove okupacije Ljubljane a potom i od okupatora Nijemaca.Nisu je uspjeli sačuvati od novih vladara, osloboditelja grada,jugoslavenske vojske i OZNE.
Svetina se kao oznov „nabavljač“ pojavio u toj velikoj tekstilnoj trgovini i pitao braću imaju li robe koju on namjerava kupiti za partizane. Nakon što su robu natovarili u kamione, rekao je vlasnicima da pripreme račun a on je u međuvremenu šmugnuo do auta i zajedno sa svojim pomagačima pobjegao.

„Nabava vila“ i za Tita

Vrlo brzo nakon što je Svetina dokazao svoju uspješnost u „nabavi“ robe, Maček ga pozvao i rekao mu: „ Poslušaj, ti koji dobro poznaješ Ljubljanu,osiguraj mi neku dobru vilu“.
Svetina je bio pronašao jednu lijepu vilu sa vrtom na lokaciji Bežigrad nasuprot vojarne.Nakon što pogledao vilu Maček mu je kazao: „ Što ti misliš, ovdje blizu vojarne ? Dođu bombardirati i ja prvi dobijem po glavi ?“. I tako je tu nesuđenu Mačekovu vilu dobio Svetina nakon što se usudio pitati ga ako može on, sa svojom tek osnovanom obitelji, useliti se u nju. Maček se uselio u neku drugu vilu, za njega, bolju.
Prilikom dolaska Tita u Ljubljanu, koncem svibnja 1945., opet je Maček pozvao Svetinu i kazao mu: „Ti poznaješ Ljubljanu,potraži vilu za Tita“.Svetina se našao pred ozbiljnim i odgovornim zadatkom, pronaći „adekvatnu“ vilu za Tita.
Svetina je prije rata radio u tvornici, u Ljubljani poznate, obitelji industrijalaca Vidmar. Vlasnik tekstilne tvornice bio je tokom rata interniran u okolici Rima a njegova supruga je za to vrijeme puno pomagala Osvobodilnu frontu Slovenije.Svetina se dobro slagao sa gospođom Vidmar pa je zamolio ako bi bila voljna,privremeno, za Tita i njegovu svitu, ustupiti svoju lijepu vilu, primjerenu velikom Maršalu.Gospođa je pristala, iselila se privremeno iz svog doma a kada se vratila nakon odlaska Tita i njegove pratnje, pronašla je potpuno opljačkanu vilu u kojoj su nestale sve kućne dragocijenosti a među njima i kasa sa novcem, skrivene iza jedne slike.Gospođa koja je tokom rata poklonila partizanima nekoliko kamiona odjeće i redovito davala pomoć u novcu, nije izustila niti riječ. Dostojanstveno je podnijela pljačku svoje vile i o tome šutjela. Slovenska vlast se toj obitelji industrijalaca „zahvalila“ na način da su ih poslije rata osudili kao kapitaliste (neprijatelje naroda) i njihovog sina sproveli u zatvor.

Vila za Drapšina

Neposredno prije dolaska jedinica 4.armije u Ljubljanu, Svetina je dobio zadatak da osigura stanovanje za njihove oficire a naročito za komandanta Petra Drapšina.Obzirom da Drapšin nije prihvatio smještaj u hotelu, Svetina mu je osigurao smještaj u jednoj židovskoj vili u centru Ljubljane.
Svetina nije stekao dobar utisak o prosljavljenom komandantu 4.armije.Za njega je kazao da je bio vojnik u pravom smislu riječi, da se ponašao velikosrpski i da se prema slovenskoj partizanskoj vojsci odnosio kao prema manje vrijednoj te ju pod hitno raspustio i uključio pod svoje zapovjedništvo.
Za razliku od Trsta gdje je su se za oslobađanje tog grada vodile teške borbe i bilo puno stradalih boraca, u Ljubljani su se pripadnici 4. armije u kojoj su prevladavali Srbi prikazali u sasvim drugom svijetlu, svjedočio je Svetina. U Ljubljanu je sa 4.armijom stiglo puno vojske iz južnih predjela Jugoslavije i doslovce ju preplavilo, pa je to više podsjećalo na okupacijsku a ne na oslobodilačku vojsku.
Nije bilo nikakvog dogovora i komunikacije sa civilnim vlastima, nikoga nisu ništa pitali i ravnali su se prema nekim svojim pravilima.Davali su na znanje tko je oslobodio Sloveniju a niti CK Slovenije nije imala moć da posreduje kod Tita zbog neprihvatljivog ponašanja NOVJ.
Odnos između slovenske OZNE i 4.armije bio je na razini podnošljivosti a kontakti su bili svedeni na minimum neophodnog.
Svetina je prepričao događaj kada je njegov službeni automobil OZNE sa šoferom zaustavila vojna policija 4.armije.Tražili su dozvolu vojnog zapovjedništva koju on kao potpukovnik slovenske OZNE nije imao.Auto su zaplijenili i on je morao s njima u štab armije kako bi opravdao svoje kretanje po Ljubljani i dobio natrag službeni automobil.Takvih događaja bilo je napretek.
Zašto sam ovdje spomenuo neke detalje iz tih dana „oslobođene“ Ljubljane ? Da se bolje shvati kako je već tih najranijih dana odmah nakon oslobođenja čitavog područja Jugoslavije zasađena klica razdora među pripadnicima raznih nacionalnosti i nadležnosti te obnašanja vlasti.

Poruka britanskog ambasadora u Beogradu maršalu Titu

Dok su se u Ljubljani „komešale“ kompetencije jugoslavenske vojske i civilnih slovenskih vlasti, G.Stevenson, britanski ambasador u Beogradu prema uputama Vlade Njegova Veličanstva u Ujedinjenom Kraljevstvu, uputio je 15. svibnja 1945. poruku Titu u kojem ga informira da se neće prihvatiti jednostrano proglašavanje suvereniteta posredstvom okupacije, ono što je poduzela jugoslavenska vlada u Julijskoj krajini.Poruka je sadržavala stav savezničkih vlasti da će se pitanje Julijske krajine rješavati miroljubivo i da neće ići na uštrb jugoslavenskih zahtjeva.
Tito je u odgovoru britanskom ambasadoru naveo velike ljudske žrtve i ogromnu materijalnu štetu (najviše među svim europskim narodima) u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.Potsjetio je također da je za vrijeme žestokih borbi s njemačkim okupatorima i njihovim saveznicima, tokom oslobođenja Julijske krajine, Jugoslavija je imala 8.000 poginulih i još više ranjenih te zarobila preko 50.000 Nijemaca na području Rijeka-Trst-Gorica.“To znači, da Jugoslavija,kao zaraćena strana,ima sva prava da zadrži taj zaposjednuti teritorij ne kao vojska koja provodi aneksiju, već kao pobjednička saveznička vojska“, pisao je Tito Stevensonu.
„Jugoslavenske vojne vlasti dobile su strogo naređenje da u tim područjima dosljedno i pravedno održavaju red i mir.Nema razloga sumnjati u to, pošto je dobro poznato da su naše jedinice vrlo disciplinirane.Bilo bi nepravedno zanijekati Jugoslavenskoj armiji pravo vojnog zaposjedanja Julijske krajine, pošto je to područje većinom nastanjeno slavenskim stanovništvom, a Italiji je bilo dodijeljeno prijašnjim mirovnim sporazumom.Naprotiv, to je dodatni razlog da naše jedinice ostanu ondje i zaštite pučanstvo.
Na teritoriju što ga je zaposjela jugoslavenska vojska sve osobe sklone stvaranju nereda i neželjenih incidenata bit će u tome spriječene,mada sa žaljenjem moramo primijetiti, da u poraženoj Italiji ti elementi nalaze slobodu izražavanja i predstavljaju glavnu smetnu izvan Italije prisutnom duhu mirnog rješenja problema Trsta i Julijske krajine“, završio je Tito svoju poruku.

O tome što se događalo u Ljubljani,ostalim područjima Slovenije ali i na području Trsta, u proljeće i ljeti 1945. i kako su se izvršavale masovne likvidacije „narodnih neprijatelja“ i nevinih ljudi, među kojima i djece, više u slijedećem članku.

Piše: Veljko Ivančić
Izvori podataka: Albert Svetina „Od osvobodilnega boja do banditizma“, 2011.
Dr.Dušan Biber: Tito-Churchill, 1981.
William Kling