Priča iz zone sumraka za lakovjerne: „Romantična večer jednog Šerifa“

08.10.2020

Priča iz zone sumraka za lakovjerne: „Romantična večer jednog Šerifa“

San ili java?

Dogodi li vam se ponekad da sanjate, a ne znate je li to bio san ili java? Sve je tako vjerodostojno i realistično, a onda iznenada otvorite oči i balon nestane kao onaj od sapunice. Raspline se, bum, pa se pitate: “ Ma jel' to zaista bio san?”.
Kažu, pojednostavljeno, da postoje tri vrste snova. Snovi kao stvarni događaji preneseni u podsvijest u simbolima, vizionarski snovi i oni, koji ama baš ništa ne znače.
Pod dojmom dnevne politike, častohlepne lokalne i nacionalne, JANAFA, Vjetrenjača, guslara, narikača, natikača, Špičkovina, Finskih ratova, tajnih klubova, Masona, viška klope za gladne predsjednike, predivnih hostesa, milijuna kuna poslaganih u kovčezima, podlih afarista sa Slovencima i PEPEDE-istima, ljubavnica, umjetničkih slika i Velazquezovih Golih Maya, Feštuma, ukinutih zaobilaznica, prikrivenih parcela u Matelićima, onih poljoprivrednih, urbaniziranih u Materadi… stazama bijelog praha koje vode do Sodome i Gomore umjesto do gospodarske komore i investicijskog zamaha…usnem ja mali lokalni san.

Mali lokalni san

Naselje Špina. Olujno nebo. Južina prijeti kišom. Predvečerje. Izlazim iz auta u kafić na čaj. Nemam pojma s kim. Kad ispred mene, na početku new age Jadranske magistrale Špina –Crveni Vrh koju zovu “Umaška promenada” stoji neka spodoba na biciklu i poput mornara koji je prvi ugledao kopno tj. Ameriku, bulji slavodobitno u svoj novi kontinent. Iznenada, kao da izvodi piruetu na ledu, okrene se oko svoje osi i projuri pored mene u „galopu“ Furije cavallo del west. Prolijeće zamaskiran i zakamufliran na skupoj bicicletti. Na glavi kapa. Šilterica, zadignut ovratnik bijele trenerice i glava mu kao na federu gore-dolje, povremeno izviruje iz ovratnika, pa protrnem. Cristoforo Colombo! Ugledala sam njegov duh. Uhvati me neka jeza. Žmirkam i tek na drugi pogled oko mi progovori: “Nije Cristoforo nego Šerif!” Brrr, u snu se stresem od nelagode. Nemam pojma zašto. Juri on, pedalira na bicicletti tutta forza prema Sv. Pelegrinu, završetku prve dionice new age Jadranske magistrale Špina –Crveni vrh i ja potrčim za njim vičući: ”Nemoj tamo, tamo ti je pakao! ” U nekom od nivoa podsvijesti nešto mi je šaputalo da mu se nešto gadno, potajice sprema. Ali u snu nisam mogla trčati, noge su mi bile dva dorska stupa i ostala sam bez daha, dok je on nestajao u daljini brzinom svjetlosti.
Odjednom, se iz Špine teleportiram u susjedni Sv.Pelegrin. Moram ga upozoriti na opasnost koja na nj vreba u liku nove ljubavnice, ali kasnim, već je bio zarobljen. Bicicletta na ledini osamljena stoji, dok on sjedi u bliskom kontaktu s anđeoskom plavušom, koja mu tepa, i hoću ga očajnički upozoriti na epidemiološke mjere i iz petnih žila pokušavam viknuti: ”Preblizu ste! Držite se distance! Opasno je! Dobit ćete koronu!...” ali ne mogu pustiti glasa iz sebe, gušim se… pa se nakon ove noćne more budim sva u znoju. Polako se razdanjuje i svijest mi se uvlači u sivu koru velikog mozga, a ritam disanja i otkucaja srca postaje normalan. Uzdahnem i shvatim da je to, na sreću, bio samo bezvezni, uznemirujući san i da je Šerif zdrav u zagrljaju svoje crne žene.
Samo mi još nikako nije jasno kako su mi ostale fotke u telefonu, onako magličaste kao u toj REM fazi sna, gdje sam vidjela da sjedi opušteno u društvu tajanstvene plavuše. Kakva enigma te Sanje i ta tehnologija! Mora da sam ponijela uza se telefon u san.

Piše:Sanja Bosnić