Pustolovno hodanje po Istri

25.05.2020

Pustolovno hodanje po Istri

Dorijano Kocijančić: Nona je propješačila Istru, pa mogu i ja

Kaštelir -Dorijano Kocijančić iz Kaštelira odlučio je propješačiti Istrom uzduž i poprijeko. Povezati najvažnije točke istoka i zapada te sjevera i juga Poluotoka. Od Savudrije do Crne Punte, Učke i Kamenjaka. I uspio je u svom naumu. Hodao je šesta dana, točnije od 2. do 7. svibnja prevalivši 286 kilometara. Sam, ali ne i usamljen u toj očaravajućoj ljepoti koja ga pratila na svakom koraku, pa je stoga svoje “putujuće hodanje” nazvao “Put oko raja u sedam dana”. Razgovarali smo s njime na povratku i to baš u staroj Savudriji iz koje je startao i zaokružio svoje dogodovštine.

Prva pustolovina te vrste u Istri

-Sve je teklo po planu. Više ne osjećam umor. Kriza je prošla treći dan, što se inače događa kod sličnih fizičkih napora. Ali kad to preporodiš noge te same nose i ponesu ti tijelo koje postaje gotovo bestežinsko da jednostavno hodaš I hodaš. Ustvari, noge idu same i tako su me i dovele do cilja, kazuje ushićeno Dorijano, vidno preplanuo na putu od istarskog sunca, pa dodaje da su mu u svemu pomogle i odlične patike, koje nam pokazuje u “rascvjetanom stanju”.
-Najvažnija je udobna i kvalitetna obuća traking za ravnije površine, a gojzerice za brdske predjele, to izgovara pa započinje svoju avanturističku pripovijest -“Lutam i pričam” koja je prema njegovim saznanjima prva takva pustolovina po Istri.
- Koliko sam pratio i raspitivao se, do sad još nitko nije realizirao ovakav obilazak Istre. Za jedan takav pokušaj potrebne su višegodišnje pripreme i kondicijski treninzi te odlična logistička potpora. Jedna od glavnih karika u logističkom lancu, koji mi je pomogao odrediti dionice dnevnih kretanja, bio je Vedran Kos iz Labina. Trasu smo birali prema planinarskim markacijama po Istri, no znao sam povremeno uhvatiti krivinu da skratim put, pa se tako ispostavilo da nije uvijek kraći put i onaj najkraći, kazuje Dorijano što mu se desilo oko Valture, kada je skrenuvši s rute zalutao , ali je zato otkrio predivne predjele i ruševne bedeme nekih utvrda-kaštela za koje nije ni znao da postoje u Istri. No vraćamo se na početak da i sami ne zalutamo u Dorijanovim utiscima kojima se još uzbuđeno rasipa, očito prepun emotivno nabijenih dojmova.

Od Savudrije do Savudrije

- Krenuo sam iz Savudrije u prošlu subotu (2.5.) u 4,30 sati preko Oprtlja do Buzeta gdje mi je bila prva stanica - konak. Iza mene je ostalo 45 kilometra i devet sati hoda. Drugi dan sam pješačio do Bresta, pa Male Učke (Vojak) i to je bila izuzetno naporana dionica jer sam hodao po željzeničkoj pruzi uz Roč i Lupoglav zato što sam maksimalno izbjegavo asfaltirane ceste. Prevalio sam tog dana 40 kilometara u devet sati pješačenja. Treći dan je uslijedila najkraća, ali najnapornija dionica od vrha Kožljaka, naše najsjevernije točke Istre, šest sati hodanja, prema jugu Istre do Polomina. Trasa duga samo 35 kilometra, ali koji su mi preko “brdskih i kraških” krajeva oduzimali dah i snagu. Toga se dana pojavila kriza, “zamor materijala” i pitanje: Što je meni sve to trebalo?”. No, sreća da je bilo tako naporno, jer kao u jednoj Tagorinoj izreci osjetio sam da je u naporu radost. Naravno, kad stigneš do zadanog cilja. Onda je osvanuo četvrti dan i hodanje od starog Labina do najistočnije točke Istre -Crne Punte, čime sam spojio dva najveća istarska čuvara obale, svjetionike istočne i zapadne obale Istre, pa sam nastavio put preko Koromačna i Tunarice do Raklja, famozne Valture gdje sam zalutao pa nekako i stigao do Medulina. To je bila najduža ruta, 54 kilometra i 11 sati pješačenja. Peti dan sam krenuo iz Meduina, uz rt Kamenjak, dakle najjužniju točku Istre, uputivši se k odmorištu Bale pa se prebacio s Y na zelenu stranu u prirodu i 41 kilometar uživao na sunčanoj strani hodanjem prema Kašteliru. Nakon 41 kilometra prevaljenog i osam sati sam hodanja došao sam na cilj i tu noć prespavao u svojoj kući. Uslijedila je šesta ruta duga 41 kilometar i osam sati pješačenja uz predivnih predjela plodne doline Mirne, preko Raspadalice, pa Nove Vasi do Juricana i pravac cestom na polazišnu točku i ciljnu točku, staru Savudriju, prepričavao je Dorijano svoje putešestvije, a mi smo upijali svaku riječ koje se pretvarala u živopisne slike istarskih predjela kojima je prolazio. Lako je sad iz ove perspektive, dok sjedimo na terasi restorana Porto u pratnji Dorijanove bolje polovice Suzane i pijemo pivo, komentirati njegovo uzbudljivo iskustvo. No trebalo je to proći. I to sam, samcat.
Robinzonski život
-Ma kada ste u prirodi nikad niste ustvari sami jer osjećate pripadnost tom svijetu, onako iskonski. Čovjek je prije svega prirodno biće, pa tek onda društveno. Vratio sam se u svoju najljudskiju dimenziju, robinzonsku i osluškivao te upijao sve oko sebe. Put je bio moje svojevrsno hodočašće u kojem sam imao vremena za duhovno pročišćenje, preispitivanje svoje prošlosti i razgovora s vlastitim unutarnjim ja o budućim planovima u životu. Bili su to neponovljivi trenuci mog osobnog razvoja i neke doživljene katarze. Istra je raj, i dobro je to otpjevao Delbianco u svojoj skladbi “samo anđeli znaju kako je u raju”. Susreti sa srnama na ispaši u blizini doline Mirne, divlji i rastrčani konji na proplancima Učke kao u kakvom westernu, pa nemili susret s otrovnim carem kamenjara “poskokom” na Učki, divlji veprovi na putu od Male Učke prema Labinu koji su bili spremni za napad, a ja spreman, s kamenom u ruci, na obranu te potom susret sa starim zecom koji me netremice i znatiželjno motrio , a ja njega, baš kao u bajci “Alisa u zemlji čuda”…Kakve su to impresije! Ne postoji font riječi kojima bih mogao opisati to bogatstvo proživljenog, u dahu će Dorijano dok mu poigrava osmijeh na licu.

Ljudska nedjela u prirodi

-No ono što me neugodno iznenadilo, i ne mogu razumijeti, je onečišćenje tih magičnih krajobraza u nekim predjelima Istre. Čovjek se prvo upita upijajući te ljepote kao u Kranjčevićevoj pjesmi”…gdje raj da ovaj prostrem…”da bih onda, u nekim trenucima, gutao bol zbog šporkice na koju sam nailazio. Osobito ovdje zaobalju, recimo u blizini Bačve. Vidio sam toliko otpada, nedjela ljudi, a volimo isticati da smo jedna od od lider regija u Hrvatskoj. Zar ne bi trebali biti i ekološki osviješteni kao lideri, a ne samo tako gurati smeće iz svojih domova pod tepih, ovaj zeleni u prirodu, daleko od oka javnosti. Šteta! Neka ovo bude i moje malo upozorenje, da poštujemo i čuvamo Bogom dane ljepote koje život znače, poručuje Dorijano.

Sljedeća dionica - Kilimandžaro

Na svoj „Put oko raja u 7 dana“ krenuo je s ruksakom u kojem je nosio odjeću, karte, hranu za doručak i ručak. Večerao je kod dobrih ljudi, a kod nekih je i prespavao. U Buzetu je bio gost u kući Marice Ritoša, na Maloj Učki je večerao odličan kupus i kobasice, a u Labinu ćevapčiće. Domaćin u Labinu bio mu je predsjednik Planinarskog društva „Skitači“ Vedran Kos. U pohodu mu je logistički pomogao i sin Sendi koji mu je u Rakalj donio novu opremu. Uz Vedrana i Sendija, logističku ekipu činili su mu još i predsjednik „Planika“ Nenad Vareški te bivši predsjednik Planinarskog društva „Istra“ Pula Nenad Rojnić.
Inače se Dorijano više od dva desetljeća bavi planinarenjem i svoje slobodno vrijeme gotovo uvijek provodi u prirodi, najčešće hodajući u njoj. Član je planinarskog društva “Planik” iz Umaga. Svake godine sudjeluje na petodnevnom planinarenju od Zavižana do Paklenice „Highlander Velebit“, dugom 104 kilometara. Sljedeći poduhvat i želja koja mu je na vidiku je – Kilimandžaro u Africi. Već je u pregovorima s jednom turističkom agencijom “Horizont” koja organizira slične avanturističke pohode. Do snjegova Kilimandžara opraštamo se od Dorijana, istarskog čovjeka nemirna duha, ali za kraj ostaje nam dužan odgovoriti na pitanje, što ga je potaknulo na ovo jedinstveno, kružno pješačenje Istrom.
-Put sam posvetio, gotovo zavjetno, svojoj noni Nići, njezinoj golemoj ljubavi prema meni i svim lijepim uspomenama iz djetinjstva vezanim uz nju. Nona bi u mladosti hodala po Istri u špezu ili nabavku robe i hrane s takvom lakoćom kao da ide u susjedni market. Tada ljudima ništa nije bilo teško, jer su to činili iz ekonomskih razloga, uobičajeno. Nije bilo ni tovara da joj nosi taj teret nego bi ga nosila na glavi. Tako je obilazila i rodbinu. Hodala bi do Motovuna, Marije na Krasu, Buja, pa čak i Pirana po sol. Pa kad je ta naša istarska žena mogla, zašto ne bih mogao i ja, ovako od stijene odvaljen, rekao sam sebi, uz osmijeh kazuje Dorijano koji nas je svojom “prežencom” i snagom podsjetio na Velog Jožu, ali iz Kaštelira.


Piše: Sanja Bosnić