Rijeka Mirna, od željeznih vrata do Ponte Portona, drugi dio

25.05.2021

Rijeka Mirna, od željeznih vrata do Ponte Portona, drugi dio

Napoleon pokreće lječilište u Istarskim Toplicama

Tu gdje Mirna nakon zmijolikog puta širi svoja krila. na tom uskom usjeku, prema legendi, nekada su se nalazila željezna vrata koja su izgradili Rimljani da se zaštite od provale barbara, te se taj prolaz još dandanas naziva «željezna vrata».
Kojih stotinjak metara podalje, uz tok Mirne, kao da su naslonjene na 85 metara visoku stijenu (najvišu u Istri) su Istarske toplice. Na vrhu stijene je u 19. stoljeću izgrađena crkvica Sv. Stjepana na temeljima stare crkve. Do crkvice se stiže uskom kozjom stazom koja se strmo uspinje oko stijene. Gore visoko, bit ćete nagrađeni nezaboravnim vidikom koji se pruža duboko ka rijeci.
Baš tu, na ovoj stijeni, rodila se jedna od ponajljepših legendi Bujštine, koja govori o stijeni i izvorima kojima je ova rijeka u svom kratkom toku prebogata. Predaja priča: «Jen bot je jen mladi portolanski konte ša na lov blizu Svete Lucije i je kontra jenu lipu dikoj. Je pasla ovce i anka prela vunu, a zvala se je Marija.
Konte se je namura u Mariju i prosija je i praša ku bi stila bit mu žena. Marija je bila šćeta dikoj i je govorila:
Ja san sirota kmetica, ča će meni konte. – Oženit ću se za suseda Jakoma ki je bravi kmet.
U konta je bila napro namurana kći portulanskog podestata, pak je smiron i posud grdo špotala Mariju da je grišnica i nepoštena. Kad je to čuja Jakomo vaje je zapustija Mariju.
Marija je za te ćakule bila napro žalusna i smiron je plakala. Mati ju je taložila, ali ni vejalo. Jen dan se je Marija ranpigala na unu velu grotu poli crikve Svetog Stipana i začela je kričat:
Sveti Stipan ja ću z te grote doli skočit – Ko san grišnica i nepoštena neka umren! - Ko san poštena neka voda z grote teče i neka zdravi jude.
Dikoj je za spravlje skočila z grote doli. Ostala je živa i zdrava parke ni bila grišnica. Oni bot je z grote takala već tepla voda ki oš danas zdravi jude».
I tako su nastale Istarske toplice. (kazivala Marija Antonac zapisao Zlatan Varelija 1999. g)

Vjerojatno su još stari Rimljani iskorištavali Istarske Toplice, koje žitelji ovih krajeva još i dandanas nazivaju Sveti Stipan ili Sveti Stjepan, u najmanju ruku za higijensko kupanje, kao i mnoge druge u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj. Za ovu pretpostavku postoje i neke indicije; u neposrednoj blizini Toplica su tragovi starih rimskih tvrđava (castelluma). Rijeka Mirna služila je kao strateško-trgovački put. Na tim prometnim strateškim točkama Rimljani su formirali uporišta s vojno-administrativnim aparatom. Civilni i vojni službenici šireći rimsku kulturu, podizali su raznovrsne objekte. Među tim objektima nailazimo i na javna kupališta. Ukoliko je u blizini bilo neko termalno mineralno vrelo, bilo je obuhvaćeno i korišteno barem kao higijensko kupanje. U neposrednoj su blizini Toplica otkriveni tragovi rimske vladavine, kao i kamena ploča s natpisom «Quietus» za koju neki misle da pripada starom kupališnom objektu, pozivajući se na saznanja da su poneka rimska kupališta dobivala ime po najbližoj rijeci, kao što je slučaj s Tarkvinijevim Toplicama u Eritreji (rijeka Mintus), pa kupališta današnjeg Molfancona (Fonte Timavi). Povjesničar Benussi u svojoj studiji o Istarskim Toplicama piše pored ostalog: »Ostaje činjenica da vjerodostojnost natpisa, spomen ploča, potvrđuje da su u doba rimskog carstva doista postojali kupališni uređaji, podignuti o javnom trošku. U kupalište su imali pristup kako rimski namještenici tako i starosjedioci, a kupanje je bilo besplatno. Rimski službenici s dekurionima na čelu sačinjavali su u današnjem smislu gradsko vijeće koje je raspravljalo o financijama i podizalo javne objekte». U blizini Toplica iskopana je kamena spomen ploča jednog višeg rimskog funkcionara.
Prve autentične podatke o Istarskim Toplicama susrećemo 1600. g. u spisima Manzuolia, kroničara Istre, koji u svojem djelu o Istri navodi da na podnožju planine Zrenja, koje on naziva Sdregna, izvire sumporovita voda koja s uspjehom liječi reumatizam, svrab i neke druge bolesti. Ovaj izvor i kupalište uspoređuje s termalnim kupalištem u Monfalconeu. Tek dolaskom Napoleonove administracije početkom 19. stoljeća u ove krajeve, jedan francuski vojni liječnik naređuje da se iz bazena s mineralnom vodom izbaci konoplja koju su mještani bijelili, te da se u toj termalnoj vodi kupaju vojnici i bolesnici, u prvom redu oboljeli od kožnih infekcija, koje su na taj način liječene s uspjehom. Već desetak godina kasnije, 1817. g. podiže se nad jednim mineralnim vrelom drvena baraka, a pod samim visokim hridom i druga. Te se godine vodi i registar liječenih osoba te tako doznajemo da je broj liječenih osoba za tu godinu iznosio 17, a već slijedeće godine liječene su 42 osobe. 1904 podižu Tršćani novi kupališni objekt s 80 postelja, a lječilište posjećuju ne samo Istari već i bolesnici iz udaljenijih krajeva. Nakon Drugog svjetskog rata podignuta su još dva objekta i objekti se proširuju. Zanimljivo je da su 1965. -67. napravljen novi projekt za kupališne objekte od 300 ležajeva sa svim potrebnim pratećim terapeutskim objektima, bazen za kupanje, moderne prostorije, finske saune. Projekt su izradili u Projektom Birou Umag (arhitekt ing. Kulundžić i ing. Zlatar).

Tekst i fotografije: Zlatan Varelija