Rommelov ratni pothvat na Soči, listopad i studeni 1917. (drugi dio)

28.03.2022

Rommelov ratni pothvat na Soči, listopad i studeni 1917. (drugi dio)

Rommelov ratni pothvat na Soči, listopad i studeni 1917. (drugi dio)

 

Tolmin, 21.listopada 1917., kasni popodnevni sati. Preostalo je svega 50-tak sati do početka napada Austro-njemačke koalicije na talijansku vojsku koja se nalazi u rovovima s lijeve i desne obale rijeke Soče, od Bovca do ušća rijeke Timav kod Duina.

Nijemci koji su došli sa 6 divizija (oko 100.000 vojnika) pomoći austrougarskoj vojsci na Soškoj fronti, prethodno su danima, detaljno ispitivali stanje na bojištu i zaključili da je najmanje neprijateljske vojske na području Tolmina. Tamo je austrougarska vojska već držala položaje preko rijeke Soče s njene desne strane pa su Nijemci kod Tolmina usmjerili svoju 12. i 117.diviziju XIV njemačke armije.

Područje nedovoljno prostrano za svu silu vojske koja se tamo sjatila. Nijemci su tamo stigli nakon teških i napornih noćnih marševa iz pravca Škofje Loke i Podbrda, po jakoj i ledenoj kiši. Nije bilo vremena za odmor. Trebalo je prije napada na osnovni cilj ove ofanzive Matajur, osvojiti prethodno vrh Globočak, greben Kolovrat, vrh Kuk i druge a zatim prodrijeti u doline rijeka Judrio i Natisone. Plan Nijemaca bio je potjerati Talijane sve do rijeke Tagliamento, a možda i dalje do rijeke Piave, što se u konačnici i dogodilo.

Zanimljiva je bila reakcija feldmaršala Borojevića, zapovjednika Austro-ugarske vojske na Soči koji je na njemački plan protjerivanja talijanske vojske izjavio: „nikada nećete stići do Tagliamenta jer su Talijani brojčano i naoružanjem prejaki“.

Osvajanje vrha Matajur za kasniji prodor u dubinu talijanskog teritorija, prema ratnom planu Krafft von Dellmensingena, načelnika stožera njemačke XIV Armije, bilo je prvorazredno pitanje, pa je stoga navedeni general izdao naredbu da će prvi časnik koji osvoji taj vrh biti nagrađen najvišim njemačkim ratnim odlikovanjem Pour le Mèrite'.Mladi njemački časnici, gledali su prema Matajuru i priželjkivali da baš oni osvoje vrh.

Major Sproesser, zapovjednik bataljuna Württemberg divizije Alpenkorps, pozvao je časnike vodova na sastanak i pregled terena, radi napredovanja prema Ruženici i dalje prema grebenu Kolovrat, piše Erwin Rommel u knjizi „Infanterie greift an.

Neće biti lako, tamo visoko na Mrzlom vrhu, Talijani su postavili dalekometno artiljerijsko oružje i neće imati poteškoća gađati nas prilikom uspona na Ruženicu. Čini se da su dobro naoružani i raspolažu sa dosta municije. Prijeti nam i urušavanje kamenja koje će se sručiti na naše položaje ako Talijani budu gađali padinu uz koju ćemo se penjati. Trebalo je čekati oko 30 sati, prije naredbe općeg napada, zakamuflirani i nepomični, po kiši koja neprestano lijeva, nastavlja opisivati Rommel, situaciju u kojoj su se našli toga dana 21.listopada.

Njemački zapovjednici nisu dovoljno dobro poznavali plan napada, manje od poručnika Maxima, časnika austrougarske vojske koji je dezertirao i Talijanima predao sve planove, čak i topografske karte na kojima su naznačeni talijanski položaji koje će njemačka artiljerija gađati.

U noći između 22. i 23. listopada bataljun Württemberg krenuo je uzbrdo. Do svitanja, maksimalno opterećeni oružjem i opremom, trebalo se popeti što više prema vrhu da se na vrijeme zaustave, ukopaju i zakamufliraju u improviziranim zaklonima. Tu je trebalo nepomično provesti čitav dan, nevidljivi protivničkoj artiljeriji a zatim, biti spreman za daljnji uspon, nakon što započne opći napad u 2 sata noću 24.listopada.

Rommel nije bio jedini poručnik Alpenkorps koji je 1917. predvodio njemački prodor na Matajur a koji je kasnije, u 2.Svjetskom ratu, postao feldmaršal Wehrmachta. Tu su bili još poručnici Friedrich Paulus iz 2.Jàger regimenta koji je kao feldmaršal 1942.g. zapovijedao Šestom armijom čije su jedinice vodile bitke oko Staljingrada i Ferdinand Schörner iz bavarskog Leibregimenta kojem je dodijeljen Pour le Mèrite za osvajanje kote 1114 a tokom 2.Svjetskog rata bio uvjereni nacist koji se kao zapovjednik istakao u osvajanju Poljske i u ratu na Balkanu.

Za razliku od Rommela kojeg su Hitlerovi ljudi nagovorili na samoubojstvo 1944.g.,  Paulus je živio do 1957. i radio kao ravnatelj instituta za vojna istraživanja u DDR-u a Schörner je živio do 1973.g. u Münchenu kao posljednji njemački feldmaršal, gotovo zaboravljen. Nacist Schörner je ukupno odležao svega 4,5 godine zatvora u Zapadnoj Njemačkoj.

 

Preko grebena Kolovrat do vrha Matajur

 

Prema planu Krafft von Dellmensingena, područje Kolovrata preko planinskog sedla i naselja Livek do Matajura, bilo je posebno važno za daljnje prodore njemačke vojske u doline Judrio i Natisone. Zbog toga je artiljerijska vatra prema talijanskim položajima na tom sektoru bila izuzetno jaka i razorna. Pripadnici talijanske brigade Taro ogorčeno su se borili što je dovelo do toga da nisu svi njemački borbeni odredi ostvarili planirane ciljeve. Bez obzira na žestok otpor Talijana, Nijemci su imali svega 17 žrtava i tu se potvrdilo njemačko pravilo, štititi živote vojnika po svaku cijenu.Za razliku od njih, Talijani od početka ulaska u rat 1915.nisu previše marili za živote svojih vojnika, stradavali su na tisuće i desetine tisuća, bez ikakve potrebe, pa je takav odnos vrhovnih zapovjednika prema običnim vojnicima sasvim sigurno, utjecao na kasniju masovnu predaju bez nekog posebnog otpora, njemačkoj i austrougarskoj vojsci, u nastojanju da sačuvaju svoj život.

Rommel svjedoči da su talijanske obrambene linije bile isprekidane što je omogućilo njegovim vodovima da se oprezno, putem slabo korištenih i skrivenih šumskih planinskih staza, uvuku u neprijateljsku pozadinu te ga iznenada napadnu s leđa. Rommel nije napadao frontalno a kada to nije mogao izbjeći, služio se taktikom, korištenjem jake mitraljeske vatre sa visoko izdvojenih položaja, na talijanske položaje kako bi natjerao neprijateljske vojnike da saginju glavu u rovovima i tako spriječi pucanje na svoje vojnike. Zaobilaženje neprijateljskih linija bez vatrenih okršaja, Rommel je doveo gotovo do savršenstva.

 

Razlika u načinu djelovanja njemačkih i talijanskih časnika

 

Već smo o tome pisali, za razliku od talijanskih, njemački časnici bili su iskusni vojni zapovjednici. U njemačkoj vojsci prepuštala se inicijativa časnicima na bojnom polju, bez obzira na čin kojeg su imali. Rommel kao mladi 26-godišnji poručnik imao je mogućnost direktne telefonske veze sa višim zapovjednikom artiljerijske baterije koja je pokrivala njegov sektor. Nije imao potrebe pitati za dopuštenje svog pretpostavljenog zapovjednika bataljuna Württemberg, majora Sprossera. Kako su male skupine vojnika (vodovi) napredovali uz padinu prema vrhu, za njima su išli polagači telefonskih kablova što je zapovjednicima, uglavnom poručnicima po činu, omogućavalo kontaktiranje artiljerije.

Rommel je opisao, kako je 25.listopada u 10 ujutro, sa 3 voda kojima je zapovijedao i koji su ušli u dubinu grebena Kolovrat, odlučio napasti talijanske položaje na Monte Cucco (Vrh Kuk) i kako je bio u mogućnosti stupiti telefonski u kontakt sa zapovjedništvom Alpenkorpsa. Neki kapetan u zapovjedništvu divizije spojio ga je direktno za zapovjednikom artiljerije s kojim se dogovorio da će artiljerija gađati neprijateljske položaje točno između 11,15 i 11,45 sati. S velikom sigurnošću, bez straha od vlastite artiljerijske vatre, Rommel je odmah nakon 11,45 sati krenuo u napad dok su Talijani bili i dalje sklonjeni u dubini galerija, očekujući daljnju artiljerijsku paljbu.

Bilo je dovoljno pojaviti se na ulazu u galeriju sa uperenim oružjem a Talijani su se od iznenađenja predavali bez ikakvog otpora. Nije bilo poginulih vojnika.

Zanimljiv je način na koji Rommel opisuje te vojne akcije u knjizi „Infanterie greif an“.Ispada kao da se nije radilo o ratovanju već sportskom takmičenju u kojem se protivnici natječu tko će prije osvojiti neki položaj. Rommel je ukupno u svim napadima tik dana imao 7 poginulih vojnika.

 

Sudbina talijanskih brigada Salerno i IV bersaglieri

 

Ono što su doživjele brigade Salerno i IV. bersaglieri 25.listopada 1917. na području Liveka i Matajura, sasvim sigurno, ne može se svesti pod pojam „umijeće ratovanja“.

Brigada IV. bersaglieri krenula je vlakom 21. listopada sa područja Monte Grappa na Matajur i sedlo Livek koje ih odvaja od Kolovrata, sa zapovjedi da ih zaposjedne. Brigada je stigla u Cividale tek 23. a zbog zakrčenih cesta punih vozila, opreme i ljudi koji su se povlačili prema Udinama, na vrh Matajura se uspjela popeti tek u podne 24. listopada, potpuno dezorijentirana i bez odgovarajućeg naoružanja.

Slično se dogodilo i sa brigadom Salerno koja je  iz Bassana krenula neadekvatnim vozilima i putovala 170 kilometara do Udina gdje je stigla 22. uvečer. Sutradan 23. brigada Salerno probijala se kamionima čitav dan zakrčenom cestom do mjesta Savogna gdje je prešla pješice zadnjih 5 kilometara i 500 metara visinske razlike i stigla do odredišta Livek u dubokoj noći sa 23. na 24. listopada. Trebalo se još popeti 500 metara visine da se stigne na vrh Matajura, po snježnoj mećavi i sa ljetnom odjećom na sebi. Nije da je nedostajala odjeća i obuća talijanskoj vojsci, puna su bila skladišta hrane, odjeće i obuće što se kasnije pokazalo za vrijeme masovnog povlačenja prema rijeci Tagliamento o čemu će biti riječi u nekom drugom tekstu. Problem je bio u vrhovnom zapovjedništvu talijanske vojske (zapovjednik Luigi Cadorna) koji gotovo do posljednjeg dana nije vjerovao u ofenzivu neprijateljske vojske iako je raspolagao sa mnogobrojnim informacijama da će do nje doći i to 24.listopada u 2 sata noću.  

Na drugoj strani, neki dijelovi 12.slezijske divizije nakon začuđujućeg brzog napredovanja dolinom Soče od Tolmina do Kobarida, dobila je naredbu da 25. listopada krene od Idrskog prema Liveku gdje je vodila borbe sa dijelovima IV. brigade bersaglieri. Obilna ledena kiša i strmi, klizavi i blatnjavi teren, imali su utjecaj na moral njemačke vojske toga dana pa je njihovo napredovanje prema Liveku bilo usporeno.

Srećom, Rommel sa prethodnicom Alpenkorps nije imao tih problema, iako je ledena kiša padala i po njima, a penjali su se također po blatnjavom i kliskom terenu. Oni su nezaustavljivo napredovali prema planu i još brže od toga, sa druge strane, od Kolovrata. Spustili su se u Livek bez ikakve borbe, mudro zaobilazeći talijanske položaje usput. Rommel piše da su u Liveku praktički Talijanima zašli za leđima i da su na jednoj krivini, nakon što su presjekli telefonske kablove i onemogućili svaku međusobnu komunikaciju talijanske vojske, njemački vojnici otimali vozila puna hrane i pića namijenjene neprijatelju.

Djeluje nestvarna i poput komedije, tvrdnja Rommela, da je on sa malobrojnim vojnicima, toga popodneva 25.listopada, uspio zarobiti u Liveku 50 časnika i 2000 vojnika IV brigade bersagliera. Po povratku iz zarobljeništva, zapovjednik pukovnik Cacace je talijanskoj državnoj, istražnoj komisiji izjavio, kako su bersaglieri ostali bez municije i kako je to bio osnovni razlog njihove masovne predaje. Po svemu sudeći, borba prsa o prsa nije se u tom slučaju prakticirala.

Na temelju brojnih svjedočanstava, ostaje u povijesti zabilježeno,  da su sa vrha Matajura vojnici brigade Salerno pratili događanja u Liveku i vidjeli zarobljavanje najvećeg dijela IV brigade bersagliera što u svakom slučaju nije djelovalo ohrabrujuće.

Ujutro 26. listopada, Rommel na čelu par bataljuna Alpenkorps započeo je uspon na vrh Cragonza prije vrha Matajur. Nakon kraćeg vatrenog sukoba, piše Rommel, opkoljen je talijanski regiment sa 37 časnika i 1600 vojnika. Rommelovi vojnici imali su poteškoća razoružati sve Talijane pa su mnogi zadržali oružje ali bez pokušaja da ga upotrijebe. Tolika je bila njihova obeshrabljenost blitz napadima Rommelovih  trupa. Još je gore prošla brigada na Mrzlom vrhu, drugi vrh do Matajura, gdje je Rommel običnim mahanjem bijelom krpom izazvao masovnu predaju od 43 časnika i 1500 vojnika.

Nakon Mrzlog vrha slijedio je napad na Matajur i zarobljavanje jednog regimenta od 35 časnika i 1200 vojnika.

Talijanski vojnici bacaju oružje, zapisao je Rommel i viču, „živjela Njemačka“. Jednog njihovog časnika koji je htio pružiti otpor, ubijaju ga oni sami i nastavljaju trčati prema meni i mojim vojnicima.Za njih je rat gotov i zbog toga se raduju. Jedan talijanski pukovnik plače od muke zbog neposluha njegove vojske.

U 11,40 sati 26. listopada 1917., tri zelene svjetleće rakete i jedna bijela, označile su da je masiv Matajur osvojen. Poručnik Rommel je trebao za osvajanje Matajura dobiti odlikovanje, križ „Pour le Mèrite“.Nije ga dobio jer je prethodnog dana poručnik Schnieber iz 12.slezijske divizije greškom objavio pad Matajura i dobio odlikovanje.

Rommela to nije smetalo, priliku za ovo najviše vojno priznanje dobio je nekoliko dana kasnije prilikom novog ratnog pothvata prilikom osvajanja naselja Longarone kod Belluna, na rijeci Piave.

 

NAPOMENA: Poručnika Rommela u Prvom svjetskom ratu doživio sam kao potpuno drugu osobu od

                        feldmaršala Rommela koji je koncem i početkom listopada 1943.g. izdavao zapovijedi za

                        svirepi, krvoločni napad njemačkih jedinica na Istru i Slovensko primorje. Kao da se nije  

                        radilo o istoj osobi.

 

 

Napisao: Veljko Ivančić

 

Literatura: Alessandro Barbero: Caporetto, 2017.

                    Erwin Rommel : Fanteria all'attacco, 2017.

                    Ardengo Sofici: La ritirata dal Friuli,1920.

                    Carlo Emilio Gadda: Giornale di guerra e di prigionia, 2002.