Šetnja kroz tople i umirujuće umaške uspomene: Neizostavnih 10 zapovjednih postaja!

14.01.2022

Šetnja kroz tople i umirujuće umaške uspomene: Neizostavnih 10 zapovjednih postaja!

U zagrljaju Umaga

Povest ćemo vas u jednu šetnju po Umagu, pomalo neobičnu, u kojoj će kroz njegove sugrađane i događaje zasjati niz zanimljivih detalja iz njegove povijesti koja ga čini i danas svjetlom za druge. Prošećite s nama kao naši dragi gosti kroz tople i umirujuće umaške uspomene. Dobrodošli! Benvenuti!

Pozdrav uz zvukove umaške himne

Neslužbena himna Umaga je „L' acqua della Muiela“, a izvodila ju je legendarna umaška pjevačica Novella. Refren glasi: „E chi che a Umago vien non vol andar piu via…“ ili u slobodnom prijevodu :„ Tko Umag dođe ne želi više otići iz njega…“ Moj rodni grad. Rasla sam od prvog udisaja na njegovim ulicama i parkovima, povezana sa njegovim stanovnicima, starosjediocima i došljacima, objedinjujući proživljenu stvarnost kroz sve ove godine, a koja se danas zrcali u mojim osjećajima i stečenim vrijednostima. Godine prolaze, moj grad raste a da nerijetko ne zapažamo ljepotu koja nas okružuje, brišući uspomene na mnoge izgubljene trenutke i drage osobe. Uočavamo ih tek onda kada se nešto vizualno promijeni ili nestane. Naš način života je naša kultura i kroz svako mjesto treba šetati širom otvorenih očiju da bi sebe bolje spoznali. A što bismo putniku namjerniku mogli ispričati o Umagu i dočarati u jednoj šetnji u krugu od 500-tinjak metara, ali da ne postane klišeizirana turistička priča, već preneseni zbir svih njegovih čarolija koje proistječu iz drugačijih vremena, pripojenih svakodnevnici, pa da nakon proživljenog i izmaštanog osvoji srce promatrača? Pomaže nam u toj namjeri umaški publicist i novinar Zlatan Varelija, naš vodič po gradu u užem centru. Sasvim dovoljnom za otkrivanje umaškog najdubljeg identiteta. Mali vremeplov započinjemo susretom na kavi, u neslužbenoj gradskoj kavani „TI-MI“, otmjenom lokalu jednako tako uglađenog vlasnika Mira Prodana. Kavica je tu izuzetna. A po prvoj, ranojutarnjoj miriše cijeli dan. Prodanov lokal je najfrekventniji i najprivlačniji domaćima i gostima, svima u zlatnim godinama i s malim penzijama! U njemu se njeguju stari kulturni običaji iz gradskih kavana. Čitaju uz kavu: Glas Istre, Jutarnji list, Večernji list, Sportske novosti i 24 sata. I naravno naširoko komentira. Neki kafić popularno nazivaju i partijskom ćelijom svih političkih opcija u gradu. Ova caffe' čitaonica i demokratska parlaonica nalazi se u sklopu Robne kuće i usputna je svima.

Prva postaja: „Tri kaktusa“ iz Velog mista

Sunce nam je danas prijatelj i prati nas na svakom koraku. Našu slagalicu počinjemo kod frizerskog i beauty salona „Tri kaktusa“. Ovdje je od 1953. do početka 2000-tih bila nadaleko poznata zadružna brijačnica koja je nemalo podsjećala na onu famoznu iz serije „Velog mista“. Jedino što su u njoj radila tri Meštra (brice), a ne jedan i naučnik Papundek, pa je i prozvana „Tri kaktusa“. Tu bi se umaški gizdavi muškarci informirali o svim lokalnim i svjetskim događajima. Dakle, davne 1953. godine stigla su u Umag po zadatku na STT tri brijača iz Šibenika: Ante Zako Kristić, Srećko Cvitan Gude i Nikica Tanfara Rabija. Prema partijskom planu trebali su ostati šest mjeseci, ali su ih Istranke zavele i osnovali su obitelji te ostali do konca života. Svi kasnije vrsni umaški brijači prošli su naukovanje u „ Tri kaktusa“. Ante Lukin, Stanko Kalik Brico, Giorgio Favretto, pa čak i Danijela Zakinja…Brijali su i šišali (kosu nisu prali!) tako što bi svaka mušterija zauvijek odabrala svog bricu, i dok bi čekali na red za uslugu, listali bi onodobne popularne novine: Front, Tempo, Sportske novosti i Vjesnik. Nogometne utakmice bile su tema broj jedan. Jao, onima koji bi došli na šišanje ponedjeljkom, a da je Hajduk izgubio utakmicu prethodni dan! Mogao bi u žučnoj prepirki izaći iz brijačnice s „frizurom“ zatvorenika puštenog iz kaznionice. Inače su godinama prakticirali isti način šišanja i frizure, šišali bi mušterije po modelu „čikare ili „padele“. I danas se nostalgijom u našem velom mistu spominjemo ona „Tri kaktusa“ i onih dana kad je Umag bio naše malo misto.

Druga postaja: Trg Marije i Line u vrtlogu povijesnih susreta

Sljedeća slagalica se nastavlja na najživljem umaškom trgu Marije i Line smještenom na ulazu u starogradsku jezgru koja je u srednjem vijeku bila otočić. Novo je ime trg dobio nakon Drugog svjetskog rata po dvjema SKOJ-evkama Mariji Medica i Lini Zakinja, strijeljanima 1944., u Brutiji, blizu Savudrije. I hrvatska osnovna škola nosi njihovo ime. Na njemu se isprepliće najviše događaja iz bogate umaške povijesti. Tu je crkvica Sv. Roka izgrađena u 16. stoljeću nakon epidemije kuge i u njoj se nalaze drveni kipovi sv. Roka, sv. Sebastijana i sv. Kristofora. Nasuprot crkvice, u Trgovačkoj ulici nalazi se nedavno renovirana kuća obitelji Pietra Manzutija, jednog od najpoduzetnijih umaških gradonačelnika, kada grad početkom XX. stoljeća doživljava svoj najveći prosperitet.

-Imao je Manzutti i bistu u parku iza današnje gradske palače (upravne zgrade Grada Umaga), ali je bio ozloglašen kao mrzitelj svih istarskih Hrvata, pa ju komunisti nakon Drugog svjetskog rata uklanjaju, upoznaje nas Varelija, koji smatra da njegovu političku provenijenciju treba staviti u kontekst onog povijesnog trenutka i valorizirati što je sve razvojno učinio onda za Umag. Ističe da je bio jedan od pokretača izrade prvog umaškog dokumenta Strategije razvoja turizma. Nastojao je 1911. izboriti se od austrijskog Ministarstva željeznica za gradnju odvojka željezničke pruge Savudrija – Umag ( 7,3 kilometra ). Naime , već 1902. je bila dovršena uskotračna pruga Trst-Koper-Buje-Motovun-Višnjan-Poreč ( dužine 123 kilometra ), s odvojkom za Savudriju, ali je zaobišla Umag. Nije uspio u svom naumu. Ali zato danas umaškom obalom prometuje mali turistički vlakić, popularni „Ćiro“ još od šezdesetih godina XX. stojeća, povezujući Umag i turističko naselje Katoro. U vožnji vlakićem gosti mogu uživati u vedutama umaškog parka Humagum i ostaloj krajobraznoj arhitekturi. U prizemlju kuće Manzutto bila je otvorena i prva štedionica, Cassa Rurale ed Artigiana, a po završetku Drugog svjetskog rata, smješta se u prizemlje hrvatska škola, nešto kasnije zauzima prostor Dom JNA u kojem se odvijao niz društvenih aktivnosti, gledao prvi TV prijemnik i brojni filmovi snimani u Istri i Umagu u kojima su glumili umaški natruščici, a na terasi plesalo uz živu glazbu u ljetnim večerima. Početkom tih šezdesetih godina zauzimaju prvi kat najvažniji političkih akteri općine Buje tzv. Društveno političke organizacije (DPO) i općinski Komitet (iza tapeciranih vrata). Na trgu se otvara jedna od prvih umaških gostionica, legendarna „Učka“ koju je donedavno vodila familija Ante i Katice Bašića, Pazinjana, pa zatim njihova djeca Edo ( jedan od najboljih umaških nogometaša) i sestra Orijana. Još uvijek stari gosti Umaga ne mogu prežaliti zašto je zatvorena jer su u njoj mogli naručiti najbolje meso na roštilju u gradu, osobito ćevapčiće koje je pripremala altroche' master chef, Roža Goltes. U današnjem prostoru Multimedijalnog centra (MMC) na trgiću nalazila se trgovina, svim ženama obožavane pulske trikotaže Arena. I danas mnoge, sredovječne Umažanke šetaju gradom u nekom od tih svevremenskih modela. I djeluju kao novi, jer su šivani od kvalitetnih materijala i nepoderivi!

Treća postaja: Povijesni Trg slobode, projekt proslavljenog Nenada Fabijanića

Garibaldijevom ulicom, žilom kucavicom grada, zalazimo na umaški povijesni Trg slobode. Prvo što se uočava je sudar arhitektonskih stilova, srednjovjekovnih i novijeg doba. Posljednju obnovu trga i arhitektonsko rješenje, iz 2003. potpisuje ugledni hrvatski arhitekt (emeritus), dobitnik brojnih međunarodnih nagrada i priznanja, Nenad Fabijanić iz Zagreba. Na trgu je dominantna župna crkva, uzor gradnje u Istri u XVIII. stoljeću. Posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije. Uz blizini je odvojeni (mali raritet) kasnogotički zvonik iz XV. stoljeća visok 33 metra. Na glavnom se oltaru nalaze kameniti kipovi Sv. Peregrina, zaštitnika umaške župe i Sv. Nicefora, pićanskog biskupa, suzaštitnika župe. U njoj su i vrijedne orgulje, treće po starosti u Istri, a tu je započeo Međunarodni festival Organum Histriae kojega je inicirala glasovita poduzetnica u kulturi, Umažanka Vedrana Koceić. Iza zvonika je smještena javna cisterna iz 1677. godine, građena novcima Općine i prikupljala je kišnicu s krova crkve i okolnih zgrada. Sve do XVIII. stoljeća je Umag imao vrlo malo stanovnika zbog samo dvije cisterne. Oskudijevao je vodom, a i zrak je bio loš, zbog isparavanja mora iz pličine. Na rubnom dijelu trga, prema morskom zaljevu, na mjestu novije stambeno-poslovne zgrade je 1898. godine Antonio Coslovich, ugostitelj iz Čepljana ,sagradio prvi moderni umaški hotel „Al Leon d' oro“ („Ka Zlatnom lavu“). U njemu se nalazila i sala Coslovich, mali teatar iz 1922. u kojoj su se održavale i kazališne predstave. U susjednoj zgradi, danas na broju 9, živjela je obitelj Coslovich i u portunu su na podu ostali ispisani inicijali A.C. iz 1896. te bista Antonija Coslovicha. Hotel je razrušen 1945. kada su Nijemci, tijekom povlačenja, minirali pristanište.

Četvrta postaja: Bifore, sudar kultura

Posjet povijesnoj jezgri je nedopustiv, ukoliko nekoliko koraka dalje na Trgu Venecije ne bacite pogled na dvokatnicu s portalom prizemlja i biforom na prvom katu, najbolje sačuvanom i najvrjednijem srednjovjekovnom okviru u Umagu koji datira iz 15. stoljeća!

-Ovdje se danas susreću ili bolje rečeno prepiru dvije kulture življenja, ona jučer i ova danas, vidi se iz priloženog. Svaka druga riječ je suvišna, odmahuje ironično rukom Varelija dok pokazuje na sušilo za rublje kao odraz ignoriranja kulturne baštine. Odmičemo tek koji metar dalje, u novi izvor kulturnog života grada. Do kuće Ive Balentovića (1913. -2001.), književnika i pisaca rodom iz Županje, ali koji je najveći dio svog života proveo i stvarao u Umagu. Pokrenuo je umaški zbornik Bujština. Ostavio je iza sebe preko 30 knjiga prevedenih na više jezika. Kao hrvatski humanist i rodoljub, hrvatski kulturni ataše-novinar u Bugarskoj u doba NDH-zije, kasnije je u Jugoslaviji doživio veliku nepravdu, i njegovo književno djelovanje bilo je potisnuto, zanemareno i prešućivano. Mnogi ga Umažani pamte i kao velikog ljubitelja i zaštitnika mačaka iz starog grada, jer dok bi pisao mačke bi mu pravile društvo predući na njemu i oko njega. Njegova bezrepa mačka Frca motala se oko njega preko 20 godina!

Peta postaja : Prvi umaški podestat Marino Bembo uzorna ponašanja

Pravi mali kuriozitet nam otkriva sljedeća ulica koja se proteže uz bočnu stranu kuće Balentovića. Riječ je o ulici Marino Bembo. Sigurno ni mnogim Umažanima nije poznato da je bio prvi umaški gradonačelnik/podestat u doba kada je Umag priznao vlast Mletačke republike 1269. godine. Tada je donesen zakonik o obnašanju, tj. posebnim pravilima o ponašanju gradonačelnika. Varelija nabraja najvažnije odredbe: svaki mandat je trajao godinu dana, osiguran im je bio besplatan stan u gradskoj palači i besplatna drva za ogrjev. Nisu smjeli stvarati bliske privatne ni poslovne kontakte s domicilnim stanovništvom da ne bi ugrozili nepristranost prosudbe, ni kupovati nekretnine u vrijeme svog mandata kao ni još šest mjeseci nakon isteka. Nisu smjeli uzimati ribu na poklon od ribara, nego ju kupovati te redovito plaćati poreze na konzumiranu hranu… U usporedbi s današnjim pravima lokalnih „šerifa“, mnogi bi mogli samo sanjati povratak neke nove Mletačke Republike!

Šesta postaja: Lino Červar, „Mago di Umago“ – „Čarobnjak iz Umaga“

Laganim koracima stižemo do Trg Sv. Martina. Tu se nalazi zgrada Muzeja Grada Umaga i želite li upoznati Umag od nastanka prvog naselja Sipar do recentnih dana, uzmite si koji dan i prošećite uzduž i poprijeko gradom i okolicom uz njihovo stručno vodstvo. A mi ostajemo još koji trenutak na trgu prisjetivši se barda umaškog rukometa. Poznato je da na svjetskoj mapi Umag slovi kao Grad Sporta, pa treba navesti da se na ovom trgu igrao i rastao u svojim formativnim godinama umaški „Mago di Umago“-„Umaški čarobnjak“, Lino Červar. Izbornik hrvatske rukometne vrste s kojom je osvojio tri zlatna odličja, svjetsko, olimpijsko i mediteransko, te još čitav niz srebrnih i brončanih medalja. Najtrofejniji trener Vatrenih do sada!

Sedma postaja: Diga, najljepši zalazak sunca na Jadranu

Dalje nas put dovodi na popularnu umašku digu-lukobran, sagrađenu oko 1825. godine, kako je Varelija pronašao u nekim dokumentima. Mi Umažani neizmjerno smo zahvalni Austro-ugarskoj vlasti za taj projekt (nakon odlaska Napoleona) jer su nam ostavili zaštićen zaljev od udara valova i imamo jedinstvenu priliku da s vrha dige uživamo u najrumenijim i najljepšim zalascima sunca na Jadranu, a potom i nastavku šetnje kamenitim lukobranom u prigušenim romantičnim večerima. Padali su na dizi i prvi poljupci, a dečki se frajerisali pred curama odvažno skačući s vrha svjetionika, preko ogromnih blokova stijena. I preživjeli skok zbog ljubavi!

Osma postaja: Hotel Adriatic, vodeći hotel na Mediteranu

S druge strane zaljeva, na Punti, stoji uznosito najviša zgrada u Umagu (11 katova) hotel Adriatic, izgrađen 1963. koji je obilježio zlatnu eru umaškog turizma. Bio je u ono doba jedan od najluksuznijih hotela na Mediteranu, s pet zvjezdica. Imao je noćni bar, Casino`, aperitiv bar, bazen s morskom vodom, interijer s reljefnim ukrasima umaškog akademskog kipara Aleksandra Rukavine Žohara. Nastupale su u njemu najveće zvijezde talijanske canzone: Claudio Villa, Domenco Modugno, Iva Zanicchi, Orietta Berti, Rita Pavone… a koristili godišnje odmore najbogatiji Talijani i Austrijanci. Čak i Agnelli vlasnik tvornice Fiata. I danas je Adriatic ostao legenda umaškog turizma, kao i njegov autor, arhitekt Iljko Zlatar koji je projektirao i druge hotele u Umagu: Umag, Auroru, Koralj, turističko naselje Polineziju, kuglanu u hotelu Istri te depandanse na Punti kao i brojne bungalove. Praktički, sve današnje najpoznatije hotele koji su u turističkoj ponudi porečke hotelijerske kuće Plave Lagune d.o.o.

Deveta postaja: Galerija Dante, prva privatna galerija suvremene umjetnosti u istočnoj Europi

Povratak u grad je šetnicom Sv. Peregrina, južnom obalom grada u zaljevu kojega su nekad stari Umažani nazivali Sabionetti zbog pjeskovitog morskog dna, koje je bi nakon bure davalo zaljevu refleks modre boje pa danas popularno šetnicu zovemo Azurna obala. Na kraju zaljeva se uzdiže tvornički dimnjak tvornice Arrigoni, koju je 1912. osnovao Pietro Manzutto. U njoj se prerađivala riba i povrće, a zapošljavala bi i do 400 radnika. Danas je tu izdvojeni pogon Podravke za preradu industrijske rajčice. Zaokrećemo sa Azurne obale u ulicu Dante Alighieri i zastajemo ispred nekadašnje, jedne od prvih kavana -galerija u Jugoslaviji u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, u vlasništvu tada najslavnijeg poduzetnika u kulturi, Marina Cettine. U njoj su gostovali likovni umjetnici svjetskog glasa, mnogi pjesnici, književnici i glazbenici, pa je postala kultno okupljalište kulturne elite Istre i brojnih kulturnjaka izvan njezinih granica. S vremenom se prometnula u prvu privatnu galeriju za suvremene vizualne umjetnosti u tadašnjem istočnoeuropskom prostoru. Nakon prerane smrti Cettine, polako pada u zaborav.
Deseta postaja: Fulvio Tomizza, pisac svjetskog glasa
Varelija nas vodi ka zadnjoj današnjoj postaji. Prema zgradi Pučkog otvorenog učilišta Ante Babić, nekadašnjem Domu kulture, kojega je projektirao poznati zagrebački arhitekt Kazimir Ostrigović 1956. godine.
-Vjerovali ili ne, on je projektant i zgrade Skupštine FNRJ u Beogradu, Instituta Ruđera Boškovića u Zagrebu, Vile Zagorje ili današnjih Predsjedničkih dvora u Zagrebu te drugih istaknutih objekata, upoznaje nas Varelija. Ovo je dakle, jedinstveni spomenik modernoj arhitekturi onoga poslijeratnog doba. U dijelu zgrade se nalazi sjedište Zajednice Talijana Fulvio Tomizza. Godina je čitanja u Hrvatskoj pa posložimo na kraju ove naše puzzle sa sličicom najistaknutijeg umaškog pisca svjetskog glasa Fulvija Tomizze. U svojim romanima najviše je tematizirao povijesne teme i Istru nakon Drugog svjetskog rata. Knjige su mu prevođene na desetke svjetskih jezika i dobitnik je niza prestižnih književnih nagrada od kojih treba istaknuti Premio Strega, najpoznatiju talijansku književnu nagradu koju je dobio za roman Bolji život 1977. kao i nagradu austrijske vlade za europsku književnost 1979. godine za isti roman. Danas se njemu i njegovim djelima u spomen svake godine tu održavaju književno-znanstveni međunarodni susreti uz granicu „Forum Tomizza“.
Pršut i kolači
Umorite li se nakon đira u krugu od 500 metara predlažemo zasluženu okrjepu i to u prvom umaškom restoranu otvorenom u starogradskoj jezgri prije 32 godine „MA-NI“ u ulici slavnog M. Bemba. Riječ je o jedinom ugostiteljskom lokalu u povijesnoj jezgri kojemu su u svako doba godine otvorena vrata pa nećete nikad ostati gladni. A kušati se mogu svježe morske i mesne delicije u tipičnom, rustikalnom istarskom ambijentu i čarobnoj atmosferi koju stvara pucketava vatre iz kamina, ali i srdačan osmijeh gazdarice Mensi. Krenite od sira i izvrsnog domaćeg pršuta. Ma che žlepe! A za desert? Posjetite slastičarnicu „Vilu Soši“, na umaškoj u tržnici u vlasništvu najnagrađivanije hrvatske slastičarke Dragice Drage Lukin. U njezinoj slastičarnici prodaju se najbolji tradicionalni kolači, i to njih više od 70 različitih vrsta! Boraviti u Umagu, a ne kušati njezinu tortu Istrijanu, zapravo znači da nećete shvatiti koliko je Umag slatki grad. Njezinim okusom se promiču i granice naše slatke Istre.
Zaokružili smo ovaj đir po gradu dotaknuvši se tek deset zanimljivih postaja iz najužeg dijela grada u kojima smo otkrili događaje i ljude koji su u Umagu ostavili neizbrisiv trag. Ali to nije sve! Pa neka ovo bude poziv u neku novu nadahnjujuću priču u idiličnoj šetnji s vama. Dobrodošli u Umag - Benvenuti a Umago!

Sanja Bosnić, obrada iz Glasa Istre