Silvano Hrelja odlazi s mjesta predsjednika HSU-a?!Umaški HSU ima šansu vratiti dignitet umirovljenicima!

13.09.2020

Silvano Hrelja odlazi s mjesta predsjednika HSU-a?!Umaški HSU ima šansu vratiti dignitet umirovljenicima!

Osvrt i komentar na Hreljin lik i djelo u HSU

Ovih sam dana sa znatiželjom pročitao pismo Silvana Hrelje upućenog članstvu stranke HSU. Hrelja u tom pismu podsjeća članstvo na početak, kada će se iduće godine navršiti 25 godina od osnutka stranke i punoljetnost, 18 - godišnju parlamentarnu aktivnost.
Podsjeća svoje članice i članove “ na poteškoće i prepreke na koje su svih tih godina nailazili ali, usprkos svemu, stranka je prepoznata kao najkompetentnija i najuspješnija stranka u zastupanju sadašnjih i budućih umirovljenika“.
Hrelja nadalje podsjeća članstvo da je „značajni dio sebe ugradio u sve rezultate stranke“ i da sada kada se rezultati počinju podrazumijevati, stvaraju se sve veći apetiti, kolektivni i osobni“. Hrelja upozorava da se u stranci stvara „atmosfera destrukcije i samouništenja“. „Stvara se i zločesto promovira potpuno pogrešan dojam da je jedan čovjek, Silvano Hrelja, kriv i odgovoran za sve nedaće umirovljenika“. Kratko rečeno, stranka je ušla u retrogradne procese i dominira stav protiv svega, a naročito protiv predsjednika stranke, zaključuje Hrelja.
„Odlučio sam tome stati na kraj i svojoj stranci omogućiti da na predstojećoj izbornoj skupštini glasaju ZA a ne PROTIV. Ostajem član HSU-a,vaš zastupnik, vaša riječ, vaša ruka, vaša dijamantna oštrica i gorljivi zastupnik, napisao je na kraju pisma upućenog članstvu, Silvano Hrelja.

Poznajem Silvana Hrelju.

Možda ne dobro, ali dovoljno poznajem Silvana Hrelju da si mogu priuštiti svoju osobnu ocijenu o njemu kao političaru. Sretali smo se na raznim „koalicijskim skupovima“ i moram kazati, odaje dojam ugodne osobe. Susretljiv, elokventan, gotovo srdačan, s onom, meni uvijek simpatičnom manirom „istarskog čovika“ i djelomičnim korištenjem čakavštine u govoru i naglasku, posebice u uskom krugu ljudi. Zna dobro usmjeravati misli i biti vrlo jasan u pojašnjenju bilo kojeg problema, a o poteškoćama umirovljenika i što bi bilo dobro poduzeti da se njihova materijalna, egzistencijalna pozicija poboljša, zna sve. Bolje od izvršne vlasti na lokalnoj i državnoj razini.
Nema potrebe da o Hrelji pišem o njegovom djelu na državnoj razini. Neka to čine drugi. Mene ovdje, kao dugogodišnjeg političkog aktivistu, a sada kao umirovljenika, zanima njegova izuzetna sposobnost da se uvijek, čak i kada „nema šanse“, održi na površini i politički ne „potone“. Vjerovatno nema „većeg majstora“ od njega, da u pravo vrijeme i na pravi način stane uz parlamentarne pobjednike a kada to i nisu (na zadnjim parlamentarnim izborima), Hrelja ulazi u Sabor. Za dobrobit umirovljeničke populacije, naravno. Hrelja svoju stranku voli, rekao bih, do trenutka dok ne krenu žestoke kritike iz HSU prema njemu, pa će on, iz principijelnih razloga otići u nezavisne i po potrebi, postati „žetončić“ HDZ-a u Saboru? Nema to veze s njegovim osobnim interesom, to je politika, na dobrobit svih. A i godine idu, pa će po isteku ovog mandata otići u zasluženu saborsku mirovinu.
Sjećam se, Hrelja se zna naći uvijek tamo „gdje treba“.

Zna pravi trenutak za sađenje tikvi

Sjećam se, dok sam bio predsjednik HNS-a Istarske županije da me jednom prilikom nazvala Vesna Pusić, u to vrijeme ministrica vanjskih poslova, da me upita u vezi neke moje „nezgodne izjave“ u javnosti, izrečene u Istri. Iznenađen, pitao sam je otkud njoj ta informacija, a ona će meni: „Pa evo, tu je pored mene Silvano Hrelja“. Zamislite ministricu vanjskih poslova koja ima vremena slušati od Hrelje, što tamo neki njen regionalni predsjednik stranke HNS-a izjavljuje u javnosti. No, pokazalo se, da je Hrelja bio u pravu što sam mu bio „sumnjiv“, jer razišli smo se u političkom pristupu na lokalnim izborima 2013. godine. Naš istarski HNS je stao uz IDS i Valtera Flegu, a Hrelja s HSU-om uz SDP i Vesnu Pusić, tj. HNS na državnoj razini. Kao i uvijek, on „pogodi“ kada i s kime treba „tikve saditi“.

Podučavanje lokalnog članstva oportunizmu

Ipak, ima nečeg što i zamjeram Hrelji. Prije svega što je „podučio“ svoje lokalne čelnike HSU-a da budu politički oportunisti. Može kritika, može „principijelan“ stav o bilo čemu u Općini ili Gradu, ali na kraju zna se, glasamo Za ili eventualno ostajemo suzdržani, ako vladajućima, našim neopredjeljivanjem, ne činimo neku veliku štetu.
Tako otprilike i danas funkcionira umaški HSU. U vrijeme kada je pok. Atilio Gamboc bio predsjednik umaškog HSU-a, do rujna 2009., stranka se postavljala jasno i čvrsto. Nije bilo pitanja o kojem se gradski HSU nije izjašnjavao i nije se kalkuliralo, po onoj, “što bi mogli izgubiti, a što dobiti“. Znalo se da su jedna brojna i velika snaga i s puno političkih utakmica u nogama radi čega bi vladajući trebali poštivati i uvažavati njihovo mišljenje! Bili su u koaliciji s Nezavisnom listom Vili Bassanese i imali daleko jače biračko tijelo od njih, a ja sam bio kandidat za zamjenika gradonačelnika kao HNS-ovac na zajedničkoj listi HNS-HSU.

Gamboc nije previše vjerovao Viliju Bassaneseu

Sjećam se, odmah nakon izbora 2009., ulazio bi Gamboc bez poziva u ured Gradonačelnika Vilija Bassanesea i pozivao ga na „odgovornost“ oko bilo kojeg pitanja iz nadležnosti gradonačelnika i djelokruga rada Grada jer su bili partneri u obnašanju vlasti. HSU se u ono vrijeme opredijelio za koaliciju s Nezavisnom listom Vili Bassanese iz vrlo jednostavnog i „banalnog“ razloga, jer ondašnja SDP-ova kandidatkinja za gradonačelnicu, Vesna Žmak, nije u ono vrijeme shvaćala, za razliku od Hrelje, da je današnja politika, umijeće mogućeg i dogovora iskusnih. Željela je nove, neiskusne i politički anonimne kandidate za svoje zamjenike, nje kao gradonačelnice. I svaka čast njezinu favoriziranju mlađih, ali nisu bili profilirani i bez ikakva politička iskustva na političkoj sceni grada, nisu imali vidljivost, tj. izgradili svoj kredibilitet. No Žmak je bila je principijelna i uporna, odbila je HSU za koalicijskog partnera i njihove prijedloge te se upustila u samostalnu izbornu utrku kao SDP-ovka i izgubila izbore. A sasvim je jasno da je HSU bio najbliži koalicijski partner SDP-u, no kad su bili odbijeni pridružili su se Nezavisnima Bassanesea. Ustvari, to je bio početak kraja SDP-a Umag, onoga na liniji socijaldemokracije Ivice Račana, jer da je Žmak postala gradonačelnica nikada Nezavisnoj listi i Viliju Bassaneseu ne bi palo napamet promijeniti dres i zalutati u SDP. Atilio Gamboc je bio svjestan da je Bassanese solirao i mnoge postupke prikrivao pa je time bio svjestan opasnosti po gradski proračun, trošenje javnog novca i funkcioniranje institucija ako Vili Bassanese zloupotrebi svoju funkciju gradonačelnika. Zbog toga me tada kao zamjenika gradonačelnika često pitao, kako funkcionira naš odnos i da li ima nekih problema. Nažalost, Gamboc nas je napustio prerano, ali njegovo ime, potpuno zasluženo, nosi novoizgrađeni dom za starije i nemoćne osobe u Umagu, ideju za čije se ostvarenje najviše i zalagao.

Bezlični politički stil

Uslijedilo je vrijeme novih ljudi na čelu umaškog HSU-a. Drugačijeg stila ponašanja, bez odgovarajuće čvrstine u stavovima, bezidejnih i kako bi se reklo, „nit smrde niti mirišu“, a nije ih ni briga što su tako bezlični. Zanimljivo, da su baš ovakvi labavi čelnici HSU-a Umag, više odgovarali političkom stilu predsjednika HSU-a, Silvana Hrelje. Nestali su povremeni sukobi stavova na relaciji baza-stranački vrh. Gamboc nije bio čovjek bez karaktera koji bi se dao impresionirati zahtjevima i interesima stranačkog vrha. Na lokalnoj razini vodio je svoju nezavisnu politiku, onako kako je smatrao da je najbolje za sve građane Umaga.

Osobni interesi na prvom mjestu

Politika stranačkih čelništva je često puta, na dugi rok, štetna da ne kažem i pogubna. Stranke imaju značajne troškove svoje administracije, treba hraniti taj ne mali stranački mehanizam, pa je dobrodošlo financiranje iz javnog, proračunskog novca, onog što građani uplaćuju. Ali trebalo je doći do toga, da se redovno isplaćuje godišnja kvota političkim strankama za izabrane vijećnike u gradskom vijeću.
I tu se polako gradi neka nova stranačka politika. Novac je u pitanju. Na svaki način, treba ući u gradska vijeća jer se iz financijskih kvota koje dobivaju političke stranke podmiruju njihovi troškovi.
Upravo to se i dogodilo HSU u Umagu. Izabran je model dodvoravanja tj. lijepljenja za vodeću stranku. Prve dvije godine mandata do sredine 2011. HSU se „prilijepio“ za Nezavisnu listu Vilija Bassanesea, a zatim (nezavisni) SDP, nakon prelaska Nezavisnih u tu partiju. Od tada do danas u 2020., HSU je zahvaljujući zajedničkim izbornim listama s SDP-om uvijek sebi osigurao mjesto u gradskom vijeću Umaga, i to potpredsjedničko, a to znači i godišnju financijsku apanažu, u iznosu od nekoliko tisuća kuna!
Da li je netko možda u tih zadnjih 10-tak godina primjetio neku izraženu aktivnost i jasne političke stavove HSU-a po bilo kojem pitanju, važnom za građane Umaga? Ili protivljenje Bassaneseovoj samovolji? Sasvim sigurno ne, jer sukobljavati se sa SDP-om i Vilijem Bassaneseom nije isplativa varijanta. Imaju platno i škare u rukama.

Što želim ovime reći ?

Došlo je vrijeme neophodnih promjena a građani Umaga, posebno umirovljenici, ne trebaju u HSU-u gledati Bogom danog političkog reprezentanta koji će energično zastupati njihove interese u gradskom vijeću. Imali smo pokušaj povezivanja interesa umirovljenika s njihovom najbrojnijom umirovljeničkom strukturom Sindikatom umirovljenika Hrvatske (SUH) pred lokalne izbore 2017. Došao je u Umag i Silvano Hrelja da nas informira kako to izgleda na državnoj razini i za što se gore u Saboru zalaže HSU. Do zajedničkog nastupa umirovljenika Grada Umaga nije došlo, s obzirom da se HSU odlučio i dalje držati SDP-a na razini Hrvatske. Naravno, radi svojih stranačkih interesa (a možda i pojedinaca), a ne u interesu mase razočaranih umirovljenika i općenito svih stanovnika Grada Umaga.
A čemu trebaju politički težiti i nadati se umirovljenici Grada Umaga ? Koja trebaju biti njihova očekivanja ?

Vlast je prokleta, zavede te i stvara lažan osjećaj nadmoći

Već dvanaestu godinu, u Umagu imamo na vlasti jednog čovjeka, Vilija Bassanesea. U demokratski razvijenim državama mandat čelnih ljudi na određenim političkim funkcijama traje najduže dva mandata. S razlogom postoje ograničenja u trajanju mandata. Ima ona izreka: „Daj čovjeku vlast u ruke da vidiš kakav je“. A što ako vlast dođe u ruke ne previše demokratski i socijalno osjetljivom čovjeku ?
Vlast je prokleta, zavede te i stvara lažan osjećaj nadmoći. Naravno, kod ljudi siromašna duha i intelektualne „potkapacitiranosti“. U pravilu te vodi u pogrešnom smjeru jer usput nailaziš na poltrone, oportuniste, hipokrite, lažljivce, prevarante, kriminalce, sumnjive “biznismene“ koji osjete tvoje slabosti i naviknuti su korumpirati one na vlasti radi nekih svojih planova i investicijskih programa. Nailaziš i na laskavce i na prijetvorne„obožavatelje“ tvoje odglumljene mudrosti, lika i djela a posebice tvoje funkcije. Privlačan si ne zbog toga što ustvari jesi, već kao funkcioner, „lažni autoritet“, koji drži ključeve gradske blagajne a u njoj leže na desetine i više milijuna kuna novaca poreznih obveznika. Ima tu dosta novaca, za ručkove i večere, za putovanja do „Moskve i natrag“, za razne pomoći sportskim i drugim udrugama,za razne „intelektualne“ usluge a tek za medije, koji stvaraju naručenu sliku o njima? Eldorado, mogu se financirati mali portali, radio i TV emisije, ali i ozbiljni dnevnici koji sebe nazivaju nezavisnima, znajući pri tome da zbog slabe tiraže itekako zavise o nečijem novcu. Samo neka oni pišu lijepo o Čovjeku na vlasti. Nikakva loša ili objektivna informacija ne smije u javnost, ako nije „ispeglana“. Forma financiranja ? Ma to nije problem, izmisli se već nešto marketinški, za običan svijet prihvatljivo ili nerazumljivo.

E sada, kako se tome oduprijeti ?

Ukoliko te nitko ne ometa i kontrolira tvoj netransparentan rad, zašto bi čovjek na vlasti odustao od te silne moći koju mu je nedovoljno uređen i nepošten politički sustav „tutnuo“ u ruke ? Dok ide „uživajmo“ formula je, a poslije ćemo vidjeti. Love će ostati dovoljno, a i poznanstva da se kod nekog ranije dobrog usluženog klijenta nađe kakav rukovodeći poslić za njih koji silaze iz zone komfora.
Sustav je čak i predvidio neku kontrolu, predstavničko tijelo naroda koje se naziva gradsko vijeće. Kada bi gradsko vijeće funkcioniralo onako konstruktivno kao korektiv izvršne vlasti, što znači da većinu vijećnika ima oporba, život, trošenje proračunskih novaca i dogovori gradonačelnika ne bi bio lagan i predvidiv posao. Praksa je pokazala, da svaki gradonačelnik nastoji odmah u startu, ako već nije na izborima sebi osigurao većinu u gradskom vijeću, naknadno osigurati tu većinu. Žetončiće. „Da ne bude nepotrebnih zastoja i prepreka u normalnom odvijanju funkcija iz djelokruga rada Grada“, vade se na to gradonačelnici. U biti, to traženje većine koja će podržavati rad gradonačelnika, nije ništa drugo doli kupovanje „slobodnih vijećnika na tržištu“. I to se događa redovito.

Trojanski konji u gradskom vijeću

Na primjeru Grada Umaga, znamo, da je nakon lokalnih izbora 2013. Milan Vukšić s izborne liste IDS-a odigrao ulogu „Trojanskog konja“. Oporba je vjerovala da je Vukšić uz njih, jer je bio na istoj listi s njima i da će imati većinu u gradskom vijeću. Iznenađenje je nastupilo u zadnjem trenutku na samoj sjednici vijeća kada je taj gospodin predložen za predsjednika gradskog vijeća, što je on s „posebnim zadovoljstvom i čašću „ prihvatio. Još gora i nakazna varijanta desila se nakon lokalnih izbora 2017. kada umaški HDZ ulazi u koaliciju s SDP-om, do tada nezamisliva kombinacija ljutih političkih protivnika dviju najjačih nacionalnih stranaka. Time su dokazali da u Umagu ne postoje razlike među ideološki usprotivljenim političkim strankama nego postoje osobni interesi njihovih predsjednika. Izjavili su jedni i drugi, da to nije koalicija već samo sporazum za dobrobit Grada Umaga. Znači nije izmet nego se netko ustoličio (imao stolicu). I vidjeli ste neku dobrobit od ove „neprincipijelne“ koalicije SDP-HDZ u više od tri zadnje godine ? Osobno sam vidio puno štete. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li za „dobrobit Umaga“ i na sljedećim lokalnim izborima u svibnju 2021. ići na izbore sa zajedničkom listom HDZ-SDP Umag. To bi bilo u najmanju ruku pošteno od poštenih i zaista bi to onda bila principijelna koalicija.

Snaga je u zajedništvu!

No, vratimo se umirovljenicima Grada Umaga. Približavaju se naredni lokalni izbori 2021. godine. Ako ćemo uspjeti pokrenuti veći broj umirovljenika Grada Umaga i okupiti ih oko jedne zajedničke platforme za „spas Grada Umaga“ mogli bi se ostvariti važni rezultati za podizanje kvalitete života među ljudima i ciljevi umaških umirovljenika. Oni moraju zauzimati mjesto koje im pripada u ovom gradu kao pravim i prvim nositeljima razvoja Umaga na čijim se tekovinama i svemu stvaranom do sada grad tek nadograđuje.
Dužni smo, imamo moralnu obvezu, kao ljudi sa velikim radnim i životnim iskustvom, preokrenuti sadašnju zabrinjavajuću situaciju u Gradu Umagu i otvoriti perspektivu za stvarni razvoj Grada, sustavnu brigu prije svega za naše umirovljenike. Nije dovoljno puko „šminkanje“ našega grada i trošenje velikih iznosa novca na izgradnju rotora i uređenje te sadnju cvijeća. Skromnost, to mora biti misao vodilja, a ne megalomanija i rasipanje novaca građana Umaga na spomenike ljudskoj gluposti koji nisu nikome donijeli kruha.
Resurse Grada trebamo upotrijebiti za otvaranje novih radnih mjesta, i to ne samo u tercijarnim djelatnostima već i u materijalnoj proizvodnji. Imamo mladih, ali i iskusnih stručnjaka u raznim područjima čiji se prijedlozi trebaju saslušati, raspraviti i odlučiti o pravcima razvoja umaškog gospodarstva. Mladi ljudi su digitalizirana generacija i njihov je um otvoren za te nove proeuropske tendencije razvoja gdje će sebi i djeci stvarati jedan produktivan život, a ne se kao ovi pase' poltroni baviti marketinškim floskulama tobožnjeg demografskog razvoja grada.
Nemojmo dozvoliti da samo jedan čovjek uz asistenciju svojih „klimavaca“ neselektivno odlučuje u kojem smjeru će se proračunski novac ulagati(trošiti). Naša snaga leži u našem zajedništvu. Digitaliziranih mladih i mudrosti zlatne generacije, a ne volji malog vožda. L'unione fa la forza.Sretno Umag!

Piše: Veljko Ivančić