ŠIVAĆI STROJ – ALAT OSNAŽIVANJA ILI EKSPLOATACIJE?

23.01.2022

ŠIVAĆI STROJ – ALAT OSNAŽIVANJA ILI EKSPLOATACIJE?

ŠIVAĆI STROJ – ALAT OSNAŽIVANJA ILI EKSPLOATACIJE?

Šivanje je tradicionalno bilo ženski posao, i onaj neplaćeni za potrebe obitelji, i onaj plaćeni. Plaće žena koje su šivanjem zarađivale za život (u kući, malim radnjama ili tvornicama) bile su izrazito niske, a rad je bio mukotrpan i dugotrajan. Izum šivaćeg stroja, koji je broj radnih sati potrebnih za izradu odjevnog predmeta u pojedinim slučajevima umanjio i do deset puta, je ženama (barem onima kojima šivanje nije bilo profesionalno zvanje, nego jedan od kućanskih poslova) omogućio nešto “slobodnog” vremena koje su mogle posvetiti, primjerice, djeci. No od profesionalnih švelja sada se očekivala i veća produktivnost, a plaće su ostale jednako niske i uvjeti rada jednako loši. Tvornice odjevne konfekcije bile su poznate po nehigijenskim uvjetima rada i niskim plaćama. Posao tekstilne radnice bio je početkom 20. stoljeća jedan od četiriju najozloglašenijih poslova. U tom smislu izum šivaćeg stroja možda jest omogućio zapošljavanje većeg broja žena (jer su se i proizvodnja te broj tekstilnih radnji i tvornica povećali), ali ih nije oslobodio od eksploatacije.

U Kraljevini Jugoslaviji u industriji odjeće, za šivaćim strojevima, radilo je više od 12.000 radnica. Samo u Zagrebu tridesetih godina 20. stoljeća radilo ih je više od dvjesto. Nadnice radnica u toj su industrijskoj grani u odnosu na one u ostalim industrijama bile najniže te ujedno dvostruko niže od nadnica muškaraca zaposlenih u istoj industriji. Osim u industriji odjeće velik broj djevojaka, primarno iz ruralnih područja, radio je na poslovima švelje u krojačkim obrtima. Njihovi radni uvjeti nisu bili bolji od onih u tvornicama – radilo se i danju i noću, a nadnice su bile niske. Osim u “javnoj sferi” žene su šivale i kod kuće, za potrebe obitelji, a vještina šivanja bila je poželjna (ponekad i neophodna) i za posao kućne posluge (služinčadi), koji su većinom obavljale žene (u Kraljevini Jugoslaviji žene su činile više od devedeset posto zaposlenih kao kućna posluga/služinčad, a samo u Zagrebu tridesetih godina 20. stoljeća poslove kućne pomoćnice obavljalo je više od 9000 žena). Između dva rata tekstilna industrija počela se sustavnije razvijati, te je i broj tekstilnih radnica narastao. Većinom su to bile nekvalificirane radnice iz ruralnih područja. Godine 1932. na području Hrvatske žene su činile 57,43 posto ukupno zaposlenih u tekstilnoj industriji. Nakon Drugog svjetskog rata i intenzivne industrijalizacije Jugoslavije broj tekstilnih radnica ponovno raste. Godine 1951. u NR Hrvatskoj u tekstilnoj industriji je bilo zaposleno 14.958 žena, od čega je velik broj radio u industriji odjeće, za šivaćim strojevima. Broj je u narednim desetljećima nastavio rasti i 1970. broj žena zaposlenih u tekstilnoj industriji u SR Hrvatskoj iznosio je gotovo 40.000.
Proces deindustrijalizacije, koji je devedesetih godina započeo upravo s gašenjem tekstilnih pogona, najviše je utjecao na žensku radnu snagu, koja je prva ostala bez radnih mjesta i mogućnosti novog zapošljavanja.
Šivaći strojevi na ovim prostorima bili su toliko vezani uz rad žena da su oni proizvedeni u hrvatskoj tvornici šivaćih strojeva Bagat, osnovanoj 1950. godine, nosili ženska imena – Jadranka, Ruža, Slavica, Višnja i Danica.

Preuzeto: Mirovina.hr

Fotografija preuzeta iz Zadarskog lista