Sjećanja Lina Kodele na školske dane u prvoj hrvatskoj gimnaziji na Bujštini

20.09.2020

Sjećanja Lina Kodele na školske dane u prvoj hrvatskoj gimnaziji na Bujštini

Radost i sreća Hrvata zbog otvaranja prve hrvatske gimnazije na Bujštini

I jubileji su relativna stvar. Nekada kulturne ustanove navode stoljeća svojega postojanja i djelovanja kao opravdan razlog ponosa i poticaja za kretanje naprijed. Ponekad su i desetljeća dovoljna za isti takav ponos. To je naročito onda kada s one strane početka stoje nemilosrdne objektivne prepreke koje ne dozvoljavaju da se taj početak pomakne u vremenu unatrag. Takav je slučaj gimnazija u Bujama.

Prva je gimnazija na hrvatskom jeziku otvorena  29. rujna 1946. godine u Materadi

Školovati se na Bujštini na svom hrvatskom jeziku, do kraja Drugog svjetskog rata bilo je nemoguće. Djeca su se mogla školovati samo na talijanskome jeziku i to u četverogodišnjoj osnovnoj školi. Većina se djece zapošljavala odmah nakon završene osnovne škole, a samo je izuzetno mali broj nastavljao školovanje odlazeći s Bujštine. Danas možemo samo slutiti koliko je sreća i radost bila Hrvata kada je konačno donesena odluka o otvaranju hrvatske škole. U kakvom je stanju bio hrvatski jezik najbolje svjedoči podatak da se iako je odluka o otvaranju gimnazije donesena još 1945. godine, moralo pričekati s početkom nastave do 1946. zbog nedovoljnog poznavanja hrvatskog jezika. U tu svrhu kako bi učenici mogli pratiti nastavu osnovne škole provele su jednogodišnju pripremu kandidata za gimnaziju.
Prva je gimnazija na hrvatskom jeziku na Bujštini otvorena 29. rujna 1946. godine u Materadi. Prvi dan nastave, bio je utorak 1. listopada 1946. s jednim odjeljenjem prvog razreda, koje je pohađalo 30 učenika i to 16 dječaka i 14 djevojčica. Prvi sat održala je prof. Neda Zgombić koja je uz direktora prof. Stanka Dodića bila jedini nastavnik. Po rasporedu prvi sat bio je hrvatski jezik, a iz dnevnika rada možemo pročitati; obrada štiva „Pčela i golub“ i tumačenje nepoznatih riječi. Danas je teško pronaći nekog živog iz prvih gimnazijskih školskih klupa. Jedan od posljednjih živućih đaka živi u Lovrečici i put me povede k njemu. „Davno je to bilo, sjećanja su sve bljeđa. Otada je prošlo već sedamdeset i četiri godine priča Lino Kodela. Ipak neka sjećanja ne blijede. Dobro se sjećam da sam 1945. godine krenuo u hrvatsku osnovnu školu i učitelj mi je bio Ante Banko. On nas je učio hrvatskom jeziku i pripremao da krenemo u hrvatsku gimnaziju. Bili smo željni naučiti hrvatski jezik, jer to je bila naša domovina o kojoj smo sanjali i napokon je došla. Sjećam se dana kada je gimnazija otvorena. Tog jutra skupila se cijela Matraština tu ispred naše crkve u Materadi, naše glagoljaške hrvatske crkve. Ljudi su došli sa hrvatskim i jugoslavenskim zastavama i krenulo se put škole u Juricanima. Ispred škole bilo je mnoštvo građana i cijeli prostor oko škole bio je prepun ljudi. Pjevale su se hrvatske pjesme, a mi učenici recitirali smo pjesme koje smo pripremili za taj dan. Dobro se sjećam da sam recitirao pjesmu „Črni paroni“ koju još i dandanas mogu recitirati. Sjećam se prvog školskog dana kao da je to bilo jučer. Pred školskom zgradom su se sakupili đaci čekajući nestrpljivo učitelja. Kad je pristigao poveo nas je u razred, učionicu prizemno lijevo. Pod je bio od običnih dasaka. Istrošene klupe trosjedne u jednom komadu, bile su za nas gimnazijalce premale uske i niske. Učitelj je započeo tumačiti i crtati kredom na ploči i divili smo se njegovom crtežu. Ono što je tumačio malo smo razumjeli, jer nismo dovoljno poznavali naš jezik. Do tada smo morali polaziti talijanske škole a doma smo govorili onako po „naški – materocanski“. Sjećam se jednom smo dobili za zadaću temu „Jesen“. Bilo nam je teško razabrati; što napisati o toj temi jeseni. Ne radi se ovdje o grešci. Jesen po materocanskom je jedna vrst hrasta, a ovdje je tema sasvim nešto drugo. Prošlo je vremena i polako smo savladavali gradivo. U tadašnji prvi razred gimnazije išli su đaci samo s područja Materaštine.

Gimnazija je radila do 27. veljače 1947. godine

Nije bilo nijednog polaznika iz Buja, Umaga. Uz poteškoće zbog nedovoljnog poznavanja jezika učenika, pomanjkanje namještaja, udžbenika, nastavnih sredstava borila se gimnazije u to vrijeme. Gimnazija je u Materadi radila do 27. veljače 1947. godine, kada je premještena u Buje. U veljači 1947. godine donesena je odluka da se gimnazija preseli u Buje, koje je tada bilo političko središte Bujštine. Osim toga sve veći interes učenika iz udaljenijih sela zahtijevao je da se otvori i Đački dom, a za nj nije bilo pogodne zgrade u Materadi (Juricanima ). Sjećam se da smo od 28. veljače do 1. ožujka 1947. godine preseljeni mi đaci, a i škola u Buje. Već 3. ožujka otvoren je i Đački dom u nekadašnjoj željezničkoj stanici čuvene Parenzane. Tu je bio naš dom. Tu smo spavali učili, jedno vrijeme tu su bile i naše učionice. Već 5. ožujka započela je nastava, a prvi nastavnici bili su direktor Rikard Mišurac i Ana Žitko. Poslije dolazi Rudi Udijer, Vesna Paul Cerovac, Marija Grgin, Rudolf Bernardić, Ante Crvelin, Ivo Carić i Vasilije Filipović koji preuzima mjesto direktora od Rudolfa Mišurca Naša učionica nalazile su se u nekadašnjoj talijanskoj školi na malom trgu u Bujama. Iz Doma smo odlazili u koloni (po dva) i vraćali se uz pjesme, obično rodoljubne ili narodne, a narod nas je pozdravljao. Subotom nakon nastave pješke smo se uputili doma. Ja do Materade, a moji školski kolege do svojih domova“. Dok priča moj sugovornik vadi niz materijala iz tog vremena. Pokazuje mi svoju svjedodžbu koja je pisana na tri jezika, talijanskom, slovenskom i hrvatskom, fotografiju svečanosti otvaranja gimnazije fotografiju prvih đaka i učitelja s imenima đaka i učitelja. „Ovu fotografiju želio sam darovati školi da je uvećaju povodom 70. godišnjice gimnazije i da je stave na zid škole, ali zašto to nije urađeno zna samo ravnateljica koja se pravdale da nema sredstava. Ubrzo smo iz našeg doma na bujskoj Stanici preseljeni u zgradu gdje je nekada bio Đački dom tako da smo bili u blizini naše gimnazije. Skromni uvjeti u kojima djeluje gimnazija, a i sve veći broj učenika, navode povjerenstvo Istarskog NO da 1. prosinca 1948. godine odluči o izgradnji nove hrvatske gimnazije. Radovi na školskoj zgradi započeli su u ožujku 1949. godine na najvišem i najljepšem djelu Buja, današnjem Školskom brijegu. Ono što je nepoznato današnjoj generaciji žitelja Bujštine svaki đak gimnazije je sam utkao jedan kamen u tu gimnaziju i tako ostao trajno vezan uz tu zgradu“. Pokazuje mi i popis đaka koji su s njim završili gimnazijske dane. Na popisu čitam i to redom: Bibalo Ivan, Čeko Bruno, Jugovac Franjo, Kozlović Oton, Paić Marijan, Palčić Ernest, Škrinjar Lav, Benčić Milka, Zakinja Josipa, Matelić Livija, Turković Antonija, Zankola Marija, Korenika Alfred, Kudilja Lucijan, Kodela Lino, Kozlović Marija, Poropat Valerija i Trento Verginije, njih osamnaest.

Čakavska riječ, naša hrvatska riječ se izgubila

I prije nego što se rastanem od mog sugovornika želi mi još nešto nadodati: „Kada smo krenuli u gimnaziju bili smo ponosni na našu hrvatsku riječ, naš čakavski govor i strasno smo željeli naučiti hrvatski jezik, jer Hrvatska je naša domovina. A danas na ovim prostorima izgubila se čakavska riječ naša hrvatska riječ na koju smo tada bili ponosni. Ponosni na hrvatsku kulturu! Naš zborove! Naše limene glazbe ! Naše dramske sekcije i grupe!. Danas na prostoru Umaga održavaju se dani Crnogorske, Bošnjačke, Srpske kulture i drugih kultura a hrvatske nigdje. A o našem čakavskom govoru da i ne govorim! Teško mi je u duši, a i još teže u srcu danas to gledati i doživjeti.“
Polako se diže od kamenog stola ispod stoljetne murve moj sugovornik i ovim riječima završava svoj monolog.

Piše: Zlatan Varelija