Sjećanja Marka Martinčića, prvog umaškog saborskog zastupnika na 30. svibnja 1990., istarske zastupnike u prvom mandatu Sabora…

31.05.2021

Sjećanja Marka Martinčića, prvog umaškog saborskog zastupnika na 30. svibnja 1990., istarske zastupnike u prvom mandatu Sabora…

Kako su Istrani stvarali mladu hrvatsku državu
Istra je u Domovinskom ratu imala specifičnu ulogu. Iako se na području Istre nije izravno vodio Domovinski rat, Istra i njezini stanovnici dali su svoj nesebičan doprinos – ponajviše prihvaćanjem prognanika i izbjeglica te aktivnim sudjelovanjem istarskih postrojbi na bojišnici. Također, Istra je, uz sjeverozapad Hrvatske, bila predvodnica hrvatskog gospodarstva u trenucima kada je rat bio glavna okupacija. O predratnom i počecima Domovinskog rata, stvaranju prvog Hrvatskog višestranačkog Sabora razgovarali smo sa aktivnim svjedokom tog vremena Markom Martinčićem iz Umaga, jednim od prvih 15 zastupnika SKH-SDP iz Istre u mandatu 1990.-1992.godine.
SKH-SDP pobijedio u Istri već u prvom izbornom krugu 1990.
- Pretpostavljam da je Račan bio uvjeren da će osvojiti većinu mandata u Saboru kad je pristao na višestranačke izbore 1990. godine jer se početkom devedesetih godina još nisu slutile prikrivene nacionalističke agresivne tendencije u niti jednoj od Republika s prostora bivše Jugoslavije. I tako su nakon više od 50 godina održani prvi višestranački izbori i Sabor Socijalističke Republike Hrvatske je donio sve potrebne zakone. Prvi krug izbora za višestranački Sabor SRH koji je tada bio sastavaljen od tri vijeća, Vijeća općina, Vijeća udruženog rada i Društveno političkog vijeća, što je bilo uvjetovano zakonima i modelom konstiturinja Sabora iz preostalog iz Ustava SRH, raspisan je za 22. i 23. travnja, a drugi krug za 6. i 7. svibnja 1990. U toj su predizbornoj kampanji sudjelovale već tada novosonovane 33 političke stranke i 16 društveno-političkih udruga. Za 356 zastupničkih mjesta u Saboru SR Hrvatske nadmetalo se 1 705 kandidata. Bilo je očito da je narod tada iskazao svoj otpor prema jednoumlju te birao u prvom redu nekomunističke stranke, od kojih je najbolji rezultat među njima imao HDZ. Naime, od 356 zastupničkih mandata u prvom hrvatskom višestranačkom Saboru, njih 205 pripalo je HDZ-u, 107 SKH-SDP i Stranci socijalista Hrvatske, te redom ostalima. Primopredaja vlasti izvršena je na miran i korektan način te je 30. svibnja 1990. konstituiran prvi višestranački Sabor SRH, a njegov predsjednik postao je Žarko Domljan. Za predsjednika Predsjedništva SRH, što je bila najvažnija politička funkcija u Hrvatskoj, izabran je Franjo Tuđman, dok je za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora RH izabran Stjepan Mesić. Tek nakon izglasavanja Božićnog ustava Sabor je postao, nazovimo to jednodomni, pa dr. Franjo Tuđman prestaje biti predsjednikom predsjedništva SRH, nego postaje predsjednik SRH, iznosi povijesno značajne statističke podatke Martinčić usredotočivši se na Istrane, zastupnike u Saboru.
-U Istri su zapravo izbori za Sabor završili u 1. krugu jer je SKH-SDP osvojio 15 mandata, uz jednog nezavisnog iz Pule Marijana Racana. Općinu Buje-Buzet zastupali smo, ja pod rednim brojem 70 u VUR-u i kolega Drago Kraljević u DPV-u. Ono što bih istaknuo je da smo svi zastupnici iz Istre bili visokoobrazovne osobe, sa dugogodišnjim radnim iskustvom i praksom u politici. Tri spomenuta vijeća u Saboru su funkcionirala na način da su u njima bili eksperti iz tih područja jer tad nisu svi saborski zastupnici glasali za sve odluke već se glasalo ciljno po nadležnostima tih vijeća, izuzev nekih odluka od općeg inetresa o kojima smo odlučivali svi, pojašanjava Martinčić i smatra kako je to imalo svojih prednosti jer su eksperti tako donosili odluke koje su bile u njihovim nadležnostima.
-Tada nisi mogao biti doživotno saborki zastupnik već samo jedan mandat. I ondašnji predsjednik skupštine Općine, analogno današnjem predsjednku Gradskog vijeća birao se samo na godinu dana, a izvršno tijelo, danas gradonačelnik je mogao biti izabran dva puta po dvije godine. Valjda su i drugovi komunisti već tada shvatili da bi dugoročnije produžavanje mandata moglo štetiti, kao primjerice danas kada smo suočeni sa samovladom, autokracijom, korupcijom, lažnim liderstvom pojedinaca na vlasti. To je vrijeme dovoljno da se čovjek na vlasti pokvari ili pokaže svoje prikrivene osobine i namjere štetne po društvo!, rezolutno će Martinčić vraćajući se na temu prvog Sabora.
Nazivali su nas posprdno “komunjarama”
-Bili smo k tomu zastupnici neprofesionalci i putovali smo na sjednice Sabora. Honorirane su nam dnevnice, a plaća nam je isplaćivana u tvrtkama u kojima smo bili u radnom odnosu. Bila je izuzetna čast postati narodni poslanik u Saboru, dok danas gledamo saborske zastupnike sa velikim plaćama i pitam se kolika im je to čast kada ih se može nabrojati na prste na sjednicama Sabora. I ta slika ide u svijet! Već tada, kao Istrani i svi članovi SKH-SDP bili smo trn u oku novokonponiranim HDZ-ovcima. Etiketirali su Istru kao “crvenu Istru”, a nas kao političke fosile, ostatke starog režima –“komunjare”, iako je možda 50 posto tih starih “komunjara” u to vrijeme zauzelo redove njihove stranke. Moram prizanti da sam tada prvi put čuo za taj posprdni izraz, a Istra je kroz povijest bila, ako ćemo govoriti o koloritu, budimo iskreni, roza boje. Ja sam primjerice dolazio iz privrede kao dugogodišnji rukovoditelj Tvornice cementa Umag, a kasnije predsjednik najvećeg SOUR-a “Agroturist”i bio sam prvi čovjek Bujštine pa sam kao predsjednik Izvršnog vijeća i potpredsjednik Privredne komore Zajednice Općina Rijeka puno puta ulazio zbog poslovnih obveza u zgradu Sabora. Na tom svom radnom putu upoznao sam i dva zadanja premijera ili predsjednika Izvršnog vijeća RH, Antu Markovića, bivšeg direktora Rade Končara i Antu Milovića, bivšeg direktora Đure Đakovića. Te osobe koje su bile fantastičene, veliki stručnjaci u svom poslu, vezati uz neki tip “komunjara”, krutih pripadnika SK nema nikakve veze sa zdravom pameti. Isto tako u našem kraju pojam “komunjara” nije postojao. Ona prava revolucija u SRH je počela s privrednicima na vlasti tzv. tehnomenadžerima, što nije uvijek konveniralo partijiskim komitetima, a to se osobito ispoljilo u Istri jer smo dolazili na rukovodeća radna mjesta u privredu sa završenim fakultetima, sa zavidnim znanjem i ostvarenim rezultatima na rukovodećim poslovima pa bi tek tada stupali na funkcije nekih predsjednika Skupština ili Izvršnih vijeća. Ante Marković je bio jači kao predsjednik IV SRH od tadašnjeg sekretra ili predsjednika SKH, a već po tome da je bio biran na četiri godine, a ovi drugi na dvije godine potvrđuje da je bio važniji po funkciji od njih. A tako je bilo i u lokalnim zajednicama, odnosno općinama. Ali taj predsjednik IV-a općine nije mogao, kao što danas rade mnogi gradonačelnici na vlasti, a ja ih nazivam feudalcima, odlučivati o svemu što se tiče javnog interesa građana. Danas se osile na vlasti i više ne polažu račune ni narodu ni svojoj partiji i ponašaju se kao neprikosnoveni apsolutni vladari. Kad to izjavim javno, onda mi odgovore da sam nostalgičan. No u praksi ne funkcionira sve kao u teoriji, ili kako je u propisima zapisano. Sve ono što nam je priroda dala, da li si dobar ili si lopov kasnije se pokaže u životu, osobito ako si dugo u politici, kazuje Martinčić alergičan na riječ “komunjare” koju povezuje s nekim isječcima iz burnih dana stvaranja Hrvatske države koji su pojačali taj dojam.
-Velim, puno sam puta ulazio u zgradu Sabora već ranije, ali na prvoj, konstituirajućoj sjednici Sabora 30. svibnja ulazeći u zgradu kao zastupnik naroda dočekao nas je pretres. Odjeće, torbi… A predsjednika dr. Tuđmana su prilikom ulaska u Sabor pratile četiri “gorile” ljudi iz osiguranja. I dok je trajala sjednica stajali su nam ljudi iz osiguranja iza leđa. Za nas koji smo došli iz Istre, te u šali velim nekog starog željeznog sistema, ovo je bilo nepojmljivo. Kasnije sam to opravdao jer su bila opasna vremena, ali ponavljam, nama koje su optuživali za kojekakve neslobode, bila je to velika promjena u mentalnom sklopu. I kada smo nakon izglasavanja odluke o osnivanju prvog Hrvatskog sabora odlazili na proslavu na Trg Republike odnosno Trg bana Jelačića, SKH-SDP je napuštao zgradu uz Račana na stražnjim vratima Sabora, iz mjera sigurnosti, a nabrijana masa građana ispraćala nas je povicima: “komunjare, komunjare…”,sa nevjericom se prisjeća još tih događaja Martinčić jer Istrani kao da su bili odsječeni od neslućenih zlokobnih zbivanja u središtu Hrvatske.
Naš poziv na mir izviždan, pa prestajemo odlaziti za govornicu
- Čitavo vrijeme našeg mandata imali smo osjećaj da smo po dvosturkom postavljanju bili neprijatelji. Prvo jer je već sama stranka SKH-SDP bila neprijatelj, a drugo jer smo još imali u svojim redovima i Srbe. Taj osjećaj nije bio ugodan jer su nam stalno nametali teret da smo krivi što smo ostaci ostataka bivšeg SKH, zaboravljajući pri tomu činjenicu da je u članstvu HDZ-a velika većina prebjega iz te partije, a njima nisu stavljali na teret taj krimen. Pa i prvi ministar unutarnjih poslova i bivši pripadnik UDBA-e, OZNA-e, SKH i čega sve još, je u novoj Hrvatskoj bio Josip Manolić, i predsjednik Sabora Žarko Domljan, dr. Franjo Tuđman te Stipe Mesić…svi od reda su bili su ex komunisti. Tito je znao govoriti, kao da je znao: “Čuvajte se nacionalizma”. I upravo to se dogodilo u Jugoslaviji. U svim našim bivšim republikama je pobijedio nacionalizam, a na SKH se gledalo kao na neprijatelja nacionalne države. I mi smo bili ostatak koji je trebalo izbrisati s lica zemlje, ali očito samo formalno, jer su mnogi ex komunisti u HDZ-u nastavili sa primjenom staropartijiskih modela u praksi sve do danas. Pitam se, da smo svi tada prešli u HDZ da li bi to onda bilo ok?! A bilo je pokušaja da nas, istarske zastupnike povuku u svoje redove i kokretnih pregovoranja s dr. Franjom Tuđmanom i Jožom Manolićem na Brijunima uz prisustvo mons. biskupa pulsko-porečkog Ante Milovana, ali nismo pristali. Nastavili smo sa svojom politikom mirenja u Istri, ali i Saboru gdje su se sjednice nastavile održavati i u vrijeme rata. Sjećam se dana 7. listopada 1991. putovali smo za Zagreb na sjednicu Sabora. Uglavnm bismo se potrpali u nekoliko osobnih vozila i krenuli na put preko Ljubljane. Negdje iza Ljubljane prema hrvatskoj granici ususret su nam dolazile kolone automobila, a naša je vozna traka bila gotovo prazna. Uskoro smo na benzinskoj postaji saznali da se u Banskim dvorima gdje se održavao sastanak Tuđmana, Mesića, Markovića i Domljana dva su zrakoplova JNA raketirala Banske dvore, s ciljem da ubiju Tuđmana i ostale navedene. Samo pukom srećom su izbjegli smrt. Bilo je dvojbi da li nastaviti za Zagreb ili se vratiti u Istru, ali ipak smo nastavili put. Sljedećg jutra nas je autobus pokupio ispred hotela i vozio na sjednicu koja se iz sigrunosnih razloga održala u podrumu INE. Više od tri sata smo, tog 8.listopada, izglasavali u duhu Brijunske deklaracije, ustavnu Odluku o samostalnosti i suverenosti RH donijevši Odluku o raskidu državnopravnih sveza Hrvatske sa SFRJ i Zaključke o agresiji na Republiku Hrvatsku. Iako je rat već uzimao maha, nastojali smo biti stabilizator mira u Saboru, jer bi sve diskusije završavale pitanjem je li on Srbin, u kojoj su mu vojsci bili roditelji u Drugom svjetskom ratu i slično. Mi Istrani nismo nikada bili ekstremni, pa smo zaista mislili da i u Hrvatskom Saboru možemo biti amabasadori mira kao recimo UNPROFOR. I tako smo jednom prilikom delegirali našeg strančkog kolegu Livija Matoševića koji je bio dugogodišnji tajnik istarskog SIZ-a zdravstava i socijalne politike (otac čuvenog vinara Ivice Matoševića) da u ime nas iz SKH-SDP Istre obrazloži naša stajališta. No čim je započeo čitati i pozivati na mir, spuštati tenzije, započeli su žvižduci i povici iz saborskih klupa poput onih: “Gori ste od Srba” i on je ušutio, prestao s govorom te sišao sa govornice, nakon čega smo odlučili da nećemo više odlaziti za govornicu. Nismo si htjeli dozvoliti da nas isprovociraju neki zastupnici poput Ante Prkačina ili nekih Srba iz redova SKH-SDP-a koji su bili vješti u tome. Međutim, bilo je i dosta umjerenih i kulturnih Srba u našim redovima, od kojih osobito pamtim Simu Rajića, i neke iz Donjeg Lapca i Vukovara, ali kako je rat odmicao prestali su dolaziti u Sabor. Ne znam kako i gdje su završili. Osim u Saboru, zadali smo si kao cilj da ćemo i u Istri pod svaku cijenu sačuvati mir, ispovijeda Martinčić dodajući kako su tako nastavili voditi na dva fronta politiku mira. U Hrvatskom Saboru i Istri sa zapovjednicima JNA u istarskim garnizonima.
-Treba napomenuti jednu stvar koja je jako važna za Istru. U to doba je SKH -SDP u Zagrebu dobio 10 posto glasova, a u Istri 98 posto. Istra je u glavama ekstremnih Hrvata postala komunjarska Istra ili nedovoljno hrvatska Istra, što ni Račan nije nikada do kraja shvatio kako Istrani dišu. I on se se ponašao prema Istri kao da smo gubitnici, a mi to nismo bili i nismo htjeli nikome podilaziti. Tumačili smo i Račanu, kasnije i prvom prdsjedniku dr. Franji Tuđmanu nakon onog neslavnog govora u Pazinu, da ne želimo rat u Istri i da nam ovi iz Zagreba stalno dijele neke lekcije prozivajući nas u kojoj smo mjeri domoljubi. Istra je imala svoju viziju kako sačuvati mir u Istri i ostati hrvatska Istra, objašnjava Martinčić dotaknuvši se mukotrpnih pregovora sa zapovjednicima JNA nakon kojih je bez ispaljenog metka, vojska napustila Pulu i Istru te se na tadašnoj Komandi na pulskoj Rivi zavijorio hrvatski barjak.
Zaslužni za mirno napuštanje JNA iz Istre
-Danas je lako govoriti o svemu, ali tada žitelji Istre nisu ni bili svjesni kakvo smo bili bure baruta. Osobito nakon što je od strane Kriznog štaba stavljen JNA u Puli, embargo. Bila im je uskraćeno pružanje usluga, vode, struje, plina i telefonskih veza, a prekinuto je i snabdijevanje prehrambenim proizvodima, naftnim derivatima te drugim potrepštinama moglo se dogoditi svašta. Nemojmo ispustiti iz vida činjenicu da smo u istarskim garnizonima imali iskusne zapovjednike JNA i to prave vojnike poput kontradmirala Vladimira Barovića (Crnogorca) spremog za pregovore, za razliku od Dušana Rakića (Srbin) koji ga je zamjenio na položaju pulskog komandanta garnizona i koji je zaprijetio da će Pulu srušiti. Zahvaljujući predsjedniku pulskog Kriznog štaba Igoru Štokoviću, Lucianu Delbiancu, predsjedniku Skupštine općina Pula i Radovanu Juričiću predsjedniku Komisije za primopredaju vojnih objekata te Šimi Vidulinu predsjedniku regionalnog Kriznog štaba, uz upute predsjednika Tuđmana da se poduzme sve kako ne bi došlo do razaranja u Istri i otvaranja novog bojišta, ovi su ljudi, djelomično i uz pomoć nas saborskih zatupnika zaslužni da se JNA iz Istre povukla mirno. Dovoljno je citirati riječi Delbianca nakon pregovora s komandantom pulskog garnizona JNA Rakićem: „Bio je teška i iskompleksirana osoba. On naprosto nije bio ličnost s kojom se moglo pregovarati. Trebali su „konjski“ živci i puno strpljenja. Bio je kao upaljena šibica i trebalo je znati s koje strane ga uhvatiti. Odahnuli smo kada nas je obavijestio da razgovaramo posljednji put“. Ja sam shvatio da to više nije moja narodna Armija onog trenutka kad su srušili zvonik u Borovom selu jer je na njemu bilo mitraljesko gnijezdo. Rekao sam to Baroviću, prilikom jednih pregovora, iako sam njega osobno cijenio jer je bio za suradnju, odnosno prelabav kao vojnik za komandanta, radi čega je bio smjenjen s pozicije komandanta garnizona JNA u Puli, završava Martinćić epizodu o ratnom stanju u Istri. Usput ističe kako smatra sretnim okolnostima što su upravo oni kao istančani i iskusni političari iz SKH-SDP bili utjecajni i kao saborski zastupnici u tim pregovaračkim strukturama jer da su kojim slučajem na njihovu mjestu bili mladi IDS-ovci, tada nadobudni “galetti” i Ivan Jakovčić prenaglašenog Ega, pitanje je koliko bi uspjeli sve izbalansirati i izbjeći rat na Poluotoku.
Nakon novih izbora za Hrvatski Sabor, raspisanih 1992. godine Martinčić se povlači iz politike. U Istri primat preuzima IDS te SDP od tada do danas nema veći utjecaj na regionalnoj razini.
- IDS, i tu nemojmo glumiti, je stvoren velikom zaslugom od onih koji su su izašli iz SKH, tako da je IDS nastao iz tog tkiva. Jedino su počeli promovirati politiku regionalizma, ali ja Marko Martinčić nisam Ištrijan nego sam Istranin, i nisam ništa manje Istranin od Ištrijana u IDS-u. Prema tomu SDP i IDS su dvije svjetonazorski najbliskije stranke, a sve ostale političke kohabitacije rezultat su osobnih interesa modernih kvazi političara i tu sam sve rekao pa ovime stavljam točku na svoj dugi politički put istaknuvši da je unatoč teškim momentima bilo iznimno časno zaključiti karijeru kao saborki zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog Sabora u mladoj Republici Hrvatskoj, čvrstim glasom ističe na kraju razgovora Martinčić.
S. Bosnić
Izvor: Glas Istre (arhiva, 2019.)