Sjećate li se Jelkice? Spomen na zaboravljenu umašku humanitarku.

01.11.2020

Sjećate li se Jelkice? Spomen na zaboravljenu umašku humanitarku.

Jelkici i svim zaboravljenim dobročiniteljima

Umag – Šetnja grobljem uvijek izaziva u nama duboku tišinu kojom uranjamo u trajna pitanja smislenosti života i njegove (bes)konačnosti. Taj naš unutarnji monolog ima puno veći značaj kada nas sa nadgrobnih spomenika promatraju imena i slike umrlih s kojima smo nekad bili fizički bliski, a sada su živi tek u našim sjećanjima, a za kršćane, i u vjerovanju u vječni život. No opravdava li ta nada u vječni život i naše postupke u ovoj prolaznosti da često puta prolazimo bez znaka pažnje i zahvale pored humka onih koji su nas u ovome životu zadužili svojom dobrotom? Upitala sam se to kada sam, uz pomoć starijih Umageški, po prisjećanju, možda pronašla grobno mjesto naše volonterke Jelkice koja je preminula, ne sjećam se točno kada, ali mislim početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Bila sam tada na pogrebu i još neko vrijeme joj odlazila upaliti svijeću jer sam je ovlaš poznavala i divila se tome što čini za potrebite, a onda sam u svom životnom žrvnju zagubila sjećanje na nju i to grobno mjesto. Sada kad sam zapazila da nigdje nema ni križa, ni nadgrobne ploče, niti ikakva traga imenu, ni jednoga slova, koje bi svjedočilo da je ikad živjela među nama, shvatila sam koliko je krhko naše sjećanje na ljudsku dobrostivost. Samo je prorijeđena trava prekrila njezin pusti grob u kojem je našla svoj posljednje počivalište.
Bila je više od volonterke i gerontodomaćice
A naša je Jelkica sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga vijeka, dok sam bila dijete, živjela u Umagu kao kakva sestra milosrdnica. Bila je više od ustanove ili službe koje se danas popularno nazivaju Pomoć u kući za stare i nemoćne i za što se iz EU fondova izvlači novac za sufinanciranje rada gerontodomaćica. Jelkica je bila više od volonterke i gerontodomaćice jer joj to nije bio posao već poziv od srca i iz milosti. Odlučila je gotovo cijeli svoj život podariti nemoćnima, starijima i potrebitima te je sama dolazila na mnoga vrata nuditi svoju pomoć. Svakodnevno je odlazila na misu, čistila crkvu i obavljala sve druge poslove koje inače rade crkvene domaćice i dobrim dijelom časne sestre pa je samu sebe na neki način i vjenčala za Boga i crkvu odjenuvši dugu bijelu halju i prekrivši glavu bijelim pokrivalom koje nikada nije skinula. S ovećom krunicom oko vrata, mramorno bijele puti, sa neizbrisivim blagim osmijehom na licu kretala bi Jelkica u crnim sandalama u ranim jutarnjim satima iz svoje Garibaldijeve ulice u centar grada pri čemu se zaustavljala i tješila stare i usmaljene, bolesne i nemoćne, bremenite i patnike, razočarane i tužne ljude koji svoje nedaće u životu nisu mogli istrpjeti sami. Donosila bi im kruh i lijekove, šetala ruku pod ruku s njima do kuće, odlazila na njihov poziv u trgovine, pomagala u kućanskim poslovima, a posebno je bila angažirana oko dostave plinskih boca i djelovala bi pomalo tragikomično kada bi onako sićušna, sva u bijelom, kao kakav bijeli anđeo što hoda, s periferije grada vukla tu bocu za sobom na nekim starim dječjim kolicima koje je sam prepravila za tu namjenu. Ustrajna na svom putu dobrote i ljubavi Jelkica je svima nastojala ublažiti neki teret kojega su imali. U svom je sebedarju otkrila, i to je ponavljala naglas, da smo se dužni darovati i pomagati bližnjima.
Čovječnost se određuje temeljem odnosa pojedinca i društva prema osobi koji trpi
Malo tko je znao točno mjesto iz Dalmacije odakle je doselila u Umag, njezinu prošlost, njezine razloge dolaska, njezinu najbližu rodbinu...Rijetki su prešli preko njezina kućnog praga, a oni kojima bi dopustila znali bi izustiti da je živjela u neuvjetnim prilikama u nekom prizemnom stanu ili čak bivšoj šupi u oronuloj starogradskoj jezgri iza legendarnog kafića „Tito“. Nikad se nije žalila, jadikovala i pričala o sebi. A za sve svoje usluge darivane ljudima s ljubavlju znala je zauzvarat prihvatiti tek obrok ili milodar, ali s puno zebnje i nelagode. Jedna sasvim obična i neuka žena odricanjem je spoznala veličinu asketskog života koji iz života za sebe ljude vodi u život jednih za druge, a što je danas većina ljudi u uživalačkom društvu zaboravila. Mnogi su je smatrali uvrnutom ili čudakinjom, dok su oni žurili bez predaha za zgrtanjem materijalnih dobara i novaca.
Pa i danas, iako živimo u bogatoj zajednici, ima siromašnih i potrebitih pojedinca među nama, ali očito je da je sve manje prisutan altruizam i zajedništvo. A bez iskrenog suosjećanja jednih za druge, bez ciljnih humanitarnih akcija kojima se hvalimo, u kojima si davanjem dobrovoljnih priloga olakšavamo savjest, i ne možemo se baš pohvaliti da da živimo u humanom društvu.
„Jelkice, hvala ti za dobročinstva!“
Odavna Jelkice nema više među Umažanima i to je sasvim prirodno i prihvatljivo. Ali je teško razumjeti da su zaboravljena njezina mala dobročinstva, nježna briga o bližnjima i da se nikada nitko od sugrađana i onih vjernika koji na nastoje živjeti kršćanski, nije sjetio na njezin humak postaviti jednu skromnu nadgrobnu ploču i uklesati na njoj njezino ime te napisati: „Hvala ti za dobročinstva! „
A to poradi toga jer mora biti zakopana kao čovjek, zbog svih onih koji pamte njezin lik i djela, a najviše zbog onih koji bi trebali znati da je utrla put čovječnosti. A kaže se da se mjera čovječnosti određuje na temelju odnosa pojedinca i društva prema drugoj osobi koja trpi neku bol ili oskudicu. U Jelkičinom i sličnim slučajevima, čovječnost bi se trebala mjeriti i znakom zahvale prema njoj koja je to u srcu spoznala i nesebično živjela za potrebite.

Piše:Sanja Bosnić