SORA „Bujština 83“ – sjećanja (drugi dio)

30.04.2022

SORA „Bujština 83“ – sjećanja (drugi dio)

SORA „Bujština 83“ – sjećanja (drugi dio)

 

Ljeto 1983. g. u omladinskom kampu „Veli Jože“ u Boroziji. Stižu omladinske radne brigade iz raznih dijelova i republika Jugoslavije. Svaki početak je težak i složen, a naročito kada se radi o mladima koji pristižu, sa različitim kulturama i navikama, odgajani i školovani u formalno istim, socijalističkim  uvjetima ali ipak s nejednakim standardima i svjetonazorom.

Složena je situacija kada imaš na okupu katolike, pravoslavce, muslimane, komuniste, ateiste i dr.

Različite nacionalnosti, više jezika i dva pisma. Omladinska organizacija Općine Buje našla se pred velikim izazovom. Trebalo je organizirati rad na trasi a zatim stvoriti dobre uvjete za život u naselju u popodnevnim, večernjim i noćnim satima. Ne spavaju baš svi.

Nismo imali dovoljno vlastitih kadrova pa smo trebali pomoć izvana. Republička konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske pomagala je savjetima koje su nam davali njihovi prekaljeni brigadirski kadrovi. Poslali su nam i omladince koji su stekli iskustva na drugim radnim akcijama i koji su dobrodošli da nam pomognu.

 

Štab SORA

 

U početku, članovi Štaba akcije bili su stijesnjeni u prostoru recepcije na ulazu u naselje autokampa. S jedne i druge strane rampe. Kasnije je postavljena montažna drvena baraka za potrebe štaba.

Za prvog komandanta SORA „Bujština 83“ postavljen je Marijan Cossetto iz Krasice kod Buja. Cossetto  je u to vrijeme 1983. bio predsjednik omladine SSOH Buje. Bilo je sasvim normalno da prvi omladinac Bujštine preuzme odgovornu ulogu komandanta radne akcije. Mi ostali, politički iskusniji kadrovi, svesrdno smo pomagali. Mene je te 1983. zapala uloga predsjednika Skupštine SORA „Bujština 83“. Naredne godine, ulogu predsjednika Skupštine SORA preuzeo je Radovan Žmak, a kasnije Dino Kozlevac.

Za glavnog trasera radne akcije, Šumarija Buje je postavila mladog diplomiranog inženjera šumarstva

Čedomira Krizmanića iz Pazina, svog zaposlenika. Krizmanić je svo vrijeme trajanje radne akcije od 1983. do 1989. obavljao funkciju glavnog trasera pa je svojevrsni autentični svjedok svega što se dešavalo na toj omladinskoj radnoj akciji.

Ivo Velenik kao profesionalni sekretar OK SSOH Buje, bio je angažiran na povezivanju struktura Općine Buje i svih društveno-političkih organizacija (OK SKH, SSRNH, Savez sindikata, SUBNOR) sa štabom radne akcije ali i poduzećima sa područja Bujštine koja su pomagala da radna akcija bude što uspješnija. Od 1985.g. profesionalni sekretar OK SSOH Buje bio je Branko Janči koji je nastavio poslove organizatora i voditelja omladinske organizacije na Bujštini.

 

Višegodišnji komandant SORA „Bujština 83“

 

Već tokom prve godine SORA, da bi što uspješnije i organiziranije vodila ova radna akcija, zauzet je stav da treba postaviti profesionalnog komandanta. Za tu odgovornu ulogu izabran je Anton Marino Šverko iz Tvornice cementa Umag. Svoj posao komandanta započeo je u pripremnoj fazi organizacije SORA za 1984.g.Anton Marino Šverko bio je komandant do konca trajanja SORA 1989.g. Bila je samo jedna godina izuzetak i to 1986.g. kada je Šverko obavljao ulogu profesionalnog sekretara radne akcije a komandanti su bili po smjenama Branko Janči i drugi.

 

Omladinski kadrovi s Bujštine i ostatka Istre

 

Mnogim omladincima sa područja Bujštine i ostatka Istre, SORA „Bujština 83“ bila je mjesto stasanja za kasnije funkcije koje su obavljali u omladinskoj organizaciji ali i drugim, društveno-političkim strukturama i društvenoj zajednici. Neki su dosegli visoke domete u akademskoj zajednici a drugi visoke funkcije u raznim poduzećima. Ima i onih koji su osnovali vlastite tvrtke i postali poznati gospodarstvenici.

Spomenuti ćemo slijedeće aktiviste: Davor Šišović, Sanja Bosnić, Davor Ivanković, Muhamed Muratagić, Goran Katarinčić, Slađan Dragojević, Aida Zuliani, Jurica Šiljeg, Krešimir Medved, Jasna Majdak, Ana Podreka, Dr.Sonja Šikanić, dr.Vitomir Jadrejčić, dr.Gordana Štrković, Dario Buršič, Marino Alessio ,Roberto Fattori, Miroslav Poznić, Marin Baković, Stevo Crnobonja, Mila Vujević, Zvonimir Rakoš, Zoran Dragičević, Maurizio Ocovich i dr.

 

Pošumljavanje i gradnja visinskog vodovoda

 

Prema podacima koje je podastro glavni traser SORA „Bujština 83“ Čedomir Krizmanić, u razdoblju od 1983. do 1989. zasađeno je najviše borovih sadnica a zatim čempresa, duglazije i nešto hrastovih sadnica. Najviše je zasađeno na području Maran i to oko 200 ha. Danas svjedočimo, da je na području Marana veći dio područja borove šume posječen i da su zasađena stabla maslina.

Još jednom je dokazano, da se projekt pošumljavanja na Maranu, nastao 1983.g. nije mogao sačuvati  uslijed nedovoljne protupožarne zaštite ali još i više zbog privatnih interesa i trke za profitom.

Hrvatske šume i Uprava šuma Buzet, nisu mogle ili željele sačuvati vrijedan prostor uz more u kojem će rasti borova šuma koja se mogla pretvoriti u izuzetno atraktivno, rekreacijsko park područje.

Maslinik se mogao podignuti i na nekoj drugoj lokaciji bez da se nemilosrdno sječe borova šuma.

 

Gradnjom visinskog vodovoda na gornjoj Bujštini, ispisana je sasvim drugačija priča. Daleke 1983.g., u više sela na području mjesne zajednice Zrenj, nije bilo vodovoda. Postojali su izvedbeni projekti ali zbog nedostatka financijskih sredstava, nikako da se krene sa izgradnjom vodovoda, koji će poslužiti lokalnom stanovništvu.

Jednom pozitivnom sinergijom Izvršnog vijeća Skupštine Općine Buje i OK SSOH Buje, nastala je inicijativa da se uz pomoć brigadira SORA „Bujština 83“ može započeti izgradnja lokalnog vodovoda.

Tehnički direktor Istarskog vodovoda ing.Darko Bratulić imao je pozitivan stav i bio je naklonjen ideji da se s brigadirima započnu radovi na vodovodu.

Sjećam se dobro tih ljetnih dana 1983.g.Održan je sastanak Mjesne zajednice Zrenj u prostorijama osnovne škole. Osim predstavnika Izvršne vlasti općine Buje bili smo prisutni i mi kao predstavnici Saveza socijalističke omladine Bujštine i SORA.

Prisutni stanovnici Zrenja i okolnih sela, bili su pomalo skeptični kada smo im objašnjavali da ćemo ručno, krampom i lopatom, „navaliti“ na projektiranu trasu i kopati na dionici škola Zrenj-Čabrnica.

Nekima je bilo čudno da će se fizički kopati pored silne mehanizacije (razni rovokopači i slični strojevi) koji su se u ono vrijeme dobrano koristili.

Uvjeravali smo stanovnike da je sa 250 brigadira, moguće u nekoliko dana, iskopati dionicu dužine oko 700-800 metara uzduž puta za kojeg se procjenjivalo da nema previše kamena u plodnoj zemlji.

Nakon prvih dana ručnih iskopa, pokazalo se, da je realizacija gradnje vodovoda sa brigadirima kao radnom snagom, moguća i realna opcija. Tamo gdje se naišlo na kamen krenulo se sa vrtanjem i bušenjem rupa u živom kamenu i miniranjem.  

 

Posjet selima Zrenja nakon 39 godina

 

Zbog potrebe pisanja ovog teksta, odlučio sam otići i posjetiti sela Vižintini, Medici, Poli, Žnjidarići, Čabrnica i Cekini na području Zrenja. Priželjkivao sam susresti nekog starosjedioca i pitati ga, da li sjeća, da su nekad davno na tom području, brigadiri iz čitave bivše Jugoslavije ručno kopali kanale za vodovod. Imao sam sreću. Već u prvom selu Vižintini, naišao sam na ženu porijeklom iz Zagreba koja mi je potvrdno odgovorila da se dobro sjeća brigadira i radova koje su obavljali. Njena obitelj  se odlučila 1983.g. kupiti neku stariju kuću s namjerom da je renoviraju za potrebe povremenog stanovanja tokom ljetnih mjeseci. U međuvremenu su se odlučili preseliti iz hrvatske metropole i trajno naseliti u selu Vižintini, nakon odlaska u mirovinu.

Pokazala mi je kuću gdje se trebam obratiti domaćinu. „On zna sve o radovima na vodovodu koje su obavljali brigadiri“ kazala je. I zaista, nisam se mogao načuditi novom (starom) poznanstvu. Gino je ispričao mnoge pojedinosti koje su meni bile dobro poznate. Prošle su mnoge godine, nismo se prepoznali jer smo u međuvremenu ostarjeli i promijenili izgled.

Kada smo se u ljeti 1983.g. odlučili da ćemo započeti s iskopima na trasi u blizini sela Poli, nismo znali da je projektirana trasa puna živog kamena na nekih 80-100 cm dubine. Nije bilo druge, angažirali smo minere Tvrornice cementa iz Umaga. Na trasu su došli poslovođa minera cementare pok. Petar Faraguna i miner pok. Eleuterio Vretenar.  

Zanimljivo, eksploziv je iz skladišta cementare dopremljen osobnim vozilom sekretara OK SSOH Ive Velenika. Negdje putem, na uskoj i zavojitoj cesti, skoro su se vozilima sudarili sekretar omladinske organizacije i lokalni župnik. Mi omladinci smo se šalili, da je kojim slučajem došlo do saobraćajne nesreće i eksplozije, župnik bi sasvim sigurno išao u raj a za Ivu Velenika se ne zna....

Gino je tih dana na trasi bio prisutan zbog njegovog posla poslovođe u kamenolomu na cesti Sv.Lucija –Zrenj. Poduzeće Kamen Pazin koje je upravljalo kamenolomom, stavilo nam je na raspolaganje njihov kompresor kojeg smo koristili za bušenje rupa u kamenu te postavljanje eksploziva. Sve pod strogim nadzorom stručnjaka za eksploziv, Faragune, koji je fitilje zbog sigurnosnih razloga, držao daleko od nas. Bilo nas je nekoliko omladinaca, a prisjećam se osim Ive Velenika i Antona Marina Šverka, budućeg komandanta SORA .On je među nama bio najbolje „istreniran“ za rad na kompresoru. Rado smo mu prepustili taj dio posla. Naše je bilo stavljanje eksploziva u rupe. Kasnije smo, prilikom eksplozija, bili u funkciji zaštite čitavog područja da se ne dogodi nesreća sa nekim slučajnim prolaznikom.

Nakon susreta i obilaska terena sa Ginom, nastavio sam prema selu Medici i Žnjidarići gdje sam naišao na dosta napuštenih kuća ali i novouređenih, kao ponuda turistima koji traže osamljene lokacije, udaljene od morske obale, za svoj mirni odmor.

U Čabrnici, dvije su poznate konobe, agroturizmi Tončić i Gardina. Poznajem Izaka Tončića i Stelia Gardinu. Bili su vrlo aktivni u mjesnoj zajednici Zrenj i u razdoblju od 1983. do 1985. puno smo surađivali po liniji Socijalističkog Saveza radnog naroda Bujštine. S Gardinom smo se prisjetili tih davnih godina i zajedničke aktivnosti oko izgradnje vodovoda u selima Zrenjštine.

Nažalost, Izaka Tončića sam morao posjetiti na groblju u Zrenju. Umro je prije 5 godina.

Odlaskom iz Zrenja u meni su se miješali osjećaji. S jedne strane zadovoljstvo da sam posjetio mjesta u kojima smo kao omladinska organizacija odradili nešto za ljude korisno a s druge strane, neka sjeta o prohujalom vremenu koji se neće više povratiti.

 

Poziv svim aktivistima i učesnicima SORA „Bujština 83“: Portal Tiramola otvoren je svakome tko želi napisati neki tekst- uspomenu na godine od 1983.-1989. kada se odvijala ova jedina savezna omladinska radna akcija u Istri.

Tko zna, možda sakupimo dovoljno materijala za neku buduću knjigu o SORA „Bujština 83“ kao spomen knjigu budućim generacijama kako se radilo u „naše vrijeme“.

 

Zapisao: Veljko Ivančić