SORA „Bujština 83“ – sjećanja (prvi dio)

23.04.2022

SORA „Bujština 83“ – sjećanja (prvi dio)

SORA „Bujština 83“ – sjećanja (prvi dio)

Vrijeme čini svoje i mnoge dojučerašnje, naizgled očigledne činjenice, mogu olako prijeći u zaborav a odmah zatim, postati neka nova istina.

Sve je počelo sa osnivanjem samostalne omladinske brigade „Marija i Lina“ na području tadašnje Općine Buje koja je obuhvaćala današnje gradove Umag, Buje, Novigrad i općine Brtonigla, Grožnjan i Oprtalj. I prije osnivanja ORB „Marija i Lina“ odlazile su grupice omladinaca Bujštine u sklopu drugih omladinskih brigada na radne akcije širom bivše Jugoslavije ali i van njenih granica.

Aktivnim angažiranjem tadašnjeg omladinskog rukovodstva, u ono je vrijeme 1981.g., profesionalni sekretar OKSSOH Buje bila Franka Titonel Anđelić, osnovana je ORB „Marija i Lina“ koja je prvi put samostalno sudjelovala na RORA „Otok mladosti 81“ (republička radna akcija) koja se održala na malom nenaseljenom otoku Obonjan u šibenskom akvatoriju. Radilo se na uređenju sportskih terena, amfiteatra za kulturne manifestacije, plaže i drugih objekata za potreba Saveza izviđača Hrvatske koji je upravljao otokom Obonjan za ljetovanje izviđača i omladine.

Sastav omladinske brigade sa područja Bujštine bio je vrlo kvalitetan, u smislu rada na trasi ali i društveno-političkih, sportskih i kulturnih aktivnosti unutar brigadirskog naselja. Imali smo sve prerogative da budemo najbolji u 2. smjeni ali nažalost, ispriječila se JNA, njihova brigada sastavljena od pitomaca vojne akademije, morala je biti najbolja. Takva je bila politika u ono vrijeme. Zvuči poznato, zar ne?

Komandant ORB „Marija i Lina“ na „Otoku mladosti“ je bio Radovan Žmak a traser Veljko Ivančić. Njima je pao u zadatak da se na raznim sastancima koji su se održavali na razini štaba radne akcije, suprotstavljaju nepravednim i agresivnim pokušajima omladinskog rukovodstva da brigadu vojnih pitomaca učine najboljom. Posebno je to bilo vidljivo na trasi gdje je trebalo pokazati da vojska najbolje rukuje krampom i lopatom, ali u brigadi „Marija i Lina“ imali smo kršne momke iz Elektre Buje, Istarskog vodovoda, Tvornice cementa, Proletera, Feroplasta, Digitrona i dr. koji su bili vični fizičkom radu i brigada JNA se nije mogla mjeriti s nama.

Prvo samostalno iskustvo naše radne brigade unutar vlastite Republike Hrvatske nije bilo do kraja pozitivno jer je politika, kako to često bude, pokvarila „opći dojam“.

Slijedeće 1982. godine, ORB „Marija i Lina“ sudjelovala je na saveznoj omladinskoj radnoj akciji SORA „Deliblatska peščara“.Komandant i traser brigade sa Bujštine, bili su isti kao i na „Otoku mladosti“.

Radilo se na kopanju protupožarnih prosjeka u pijesku „Deliblatske peščare“ i sadio se bagrem (akacija) koji će, kada naraste, štititi da se pijesak nošen vjetrom ne raznosi na plodnu ravnicu Banata i šire.

I opet problemi, ORB „Marija i Lina“ najbolje kopa protupožarne prosjeke.

Jednom prilikom, kao traser brigade „Marija i Lina“ kladio sam se sa našim brigadirima da ću platiti 10 sanduka piva (200 boca) ako brigadiri iskopaju prosjeku u pijesku do neke udaljenosti koja je garantirala, apsolutni rekord radne akcije po kvantiteti i kvaliteti obavljenog posla. Izgubio sam opkladu i sa zadovoljstvom platio piće, obzirom da nam je svima bilo stalo do toga da budemo najbolji na trasi.

Na SORA „Deliblatska peščara“ imali smo prilike osjetiti što znače međunacionalne trzavice i borba za premoć između omladinskih radnih brigada koje su dolazile sa raznih područja Jugoslavije. Ono što se dogodilo od 1987.godine (dolazak Miloševića na vlast u Srbiji) pa nadalje, moglo se osjetiti još 5 godina ranije unutar redova omladinske organizacije. Radne brigade iz Srbije, morale su biti najbolje u svemu, čak i u kopanju protupožarnih prosjeka a tu im se zapriječili marljivi brigadiri „Marija i Lina“.

Povratak sa radne akcije „Deliblatska peščara“ bio je ispunjen razočaranjem da niti omladinske radne akcije nisu „zaštićene“ od nacionalizma i nastojanja supremacije jednog naroda nad drugima.

 

Inicijativa o organiziranju SORA „Bujština 83“

 

Nakon povratka sa SORA u Banatu, brigadiri su održali sastanak na kojem smo raspravljali o svemu što smo doživjeli tokom boravka na toj omladinskoj radnoj akciji. Tu se rodila ideja, „a zašto i mi ne bi organizirali neku omladinsku radnu akciju, republičkog ili saveznog karaktera da pokažemo da smo u Istri i na Bujštini bolji od tih samozvanih ekskluzivaca da samo oni mogu organizirati savezne ili republičke ORA“. Vrlo brzo krenuli su razgovori čelništva omladinske organizacije Bujštine s upraviteljem Šumarije Buje, pok. ing. Đukom Markoja  i tehničkim rukovoditeljem pok. Ivicom Vujevićem, koji su pripremili organizacijsku stranu pošumljavanja a zajedno sa  direktorom Uprave šuma Buzet, pok. ing.Kisiček Ivicom, pripremili financijsku konstrukciju.

Najvažnije pitanje koje je trebalo riješiti bilo je financiranje troškova radne akcije. Ing.Kisiček je imao glavnu ulogu, putem Hrvatskih šuma i SIZ-a za šumarstvo, uspio je dobiti suglasnost da postoji mogućnost da se osiguraju republička sredstva za pošumljavanje odnosno sadnju borovih sadnica na području Umaga i to Marana i Kanegre a zatim i drugdje.

Ujesen 1982.g. Općinska konferencija SSOH (Savez socijalističke omladine Hrvatske) općine Buje imala je profesionalnog sekretara i predsjednika omladine volontera. U tom mandatu, 1982-1983. te funkcije su pokrivali Ivo Velenik kao sekretar i Veljko Ivančić na funkciji predsjednika.

U „opisu posla“ bilo je da predsjednik i sekretar kontaktiraju Republičku konferenciju SSOH u Zagrebu i dobiju suglasnost, nakon što je čelništvu omladine Hrvatske prezentiran prijedlog i uvjeti smještaja, za buduću omladinsku radnu akciju sa sjedištem u Umagu.

Nakon tih početnih suglasnosti, trebalo je raditi brzo i bez zastoja, jer vremena nije bilo previše, tek oko 9 mjeseci, do lipnja 1983.g.

U ono vrijeme, bilo je sasvim uobičajeno, trebalo je dobiti načelnu suglasnost i „starijeg političkog brata“ a to je bila OK SKH Buje ili kolokvijalno nazvan „Komitet“. Drugovi iz Komiteta rekli su „DA“ obzirom da je njihova glavna briga bila „ideološke prirode“ a ne radno-organizacijska. To je bila faza kada se Izvršno vijeće Skupštine općine Buje nije bavilo nama u omladinskoj organizaciji jer su imali „važnije“ preokupacije izgradnje komunalne i druge infrastrukture na području općine.

 

Omladinski kamp „Veli Jože“

 

Nikola Vučković bio je upravitelj kampa „Veli Jože“ u sklopu „Vladimir Nazor“ iz Zagreba 1982.g. kada su započeli razgovori da se dio tog kampa pretvori u omladinsko brigadirsko naselje. Treba naglasiti, od samog početka postojala je dobra volja nadležnih u Zagrebu da se u njihovom kampu izgradi šatorski logor u kojem će se smjestiti brigadiri.

Na zelenoj površini trebalo je izgraditi betonska postolja na kojemu će se postaviti veliki šatori kapaciteta 25 kreveta. Svakoj brigadi trebalo je osigurati 2 šatora.Za 5 brigada u smjeni ukupno 10 šatora. Štab radne akcije bio je smješten u nekadašnjem marketu u neposrednoj blizini šatora.

U izgradnji šatorskog naselja za brigadire učestvovale su tvrtke i stručni ljudi sa područja Bujštine. Šumarija Buje sa ing. Zoranom Zlatarom iskolčili su teren, Sloga Buje je betonirala a Elektra postavila rasvjetu. Pomogle su i druge radne organizacije sa područja Bujštine.

Značajan doprinos u pripremi kampa dala je vojska umaškog garnizona i njezin komandant Rački koji je zapovjedio pok. majoru Brzakovskom (iz milja zvani Brzi) da bude na raspolaganju omladinskoj organizaciji. Vojska je podigla i učvrstila šatore i kopala kanal za elektro kablove. Šatore je dijelom dala teritorijalna obrana općine Buje a ostatak šatora sa 200 poljskih kreveta, tegljačem poduzeća Istra-Auto dopremljeni sa iz Kumrovca i Petrove Gore.

Hrana za brigadire se pripremala u kuhinji „Veli Jože“ gdje smo kao omladinsko rukovodstvo nastojali pružiti brigadirima što bolju i kaloričniju hranu.

Prisjećam se pritiska kojeg smo vršili na tadašnjeg upravitelja kampa, pok. profesora Muharema Saračevića da se kuha što bolja hrana. Imao je Saračević kasnije problema sa svojom direkcijom u Zagrebu da je potrošio previše novaca pa smo morali svjedočiti na sudu da nije „ukrao“ već nastojao poboljšati prehranu brigadira.

Nakon Saračevića, upravitelj je došao iz Malog Lošinja a u zadnjoj fazi SORA upravitelj kampa „Veli Jože“ bio je Ivan Papac.

 

(Nastavlja se.....)

 

Zapisao: Veljko Ivančić