Spokojna sela uz Mirnu, šesti dio

15.06.2021

Spokojna sela uz Mirnu,  šesti dio

Nadziru protjecanje Mirne

Zaputi li se putnik namjernik starim rimskim putom od doline Mirne prema brežuljcima što se prostiru uz nju, na kraju zavojitog, prašnjavog puta ugledat će se ogroman proplanak, s kojeg puca pogled s jedne strane na morsko plavetnilo, a s druge na dugu, zmijoliku rijeku.
Neizmjernu ljepotu i čari rijeci Mirni i njezinoj dolini Valeronu, pružaju nanizani poput niske bisera, gradići i sela. Sva su ta sela i zaseoci nastali i razvijali se zahvaljujući rijeci i njezinoj plodnoj dolini. Na ovim prostorima život kao da se odvijao oduvijek. Vjerojatno je ovo područje jedno od prvih obitavališta čovjeka na prostorima Istre a i šire. Povoljna klima i plodna polja te obilje vode, utjecali su da se na ovim prostorima već sredinom brončanog doba javljaju prve gradnje naselja tzv. gradine. Gradine su bile smještene na uzvisinama iznad rijeke a životni prostor ograđivan je sustavom bedema izrađenim tehnikom suhozida. Primjerice, na desnoj obali rijeke, pri samom se ušću redaju gradine i pećine kao : Sv. Duh, Gromača, Sv. Jurij, Pećina kod Srbani, Sv. Dioniz, Smerga i Sv. Pelagij. Posebnost je u tome što su većina ovih naselja imala svetačka imena kao Sv. Duh, Sv. Dioniz, Sv. Pelagij, Sv. Jurij. Gradnja crkava ukazuje na kontinuitet života na ovim prostorima koja su imala određenog značenja za lokalnu sredinu. Osim na gradinama, prapovijesni čovjek kao mjesto svog boravka koristio je i prirodne zaklone u pećinama i špiljama iznad Mirne. Pećina kod Srbani i Pećina na Borštu jedne su od najznačajnijih lokaliteta života ovog čovjeka. Tu se on sklanjao od vremenskih nepogoda, životinja ali i od napada drugih ljudskih zajednica. Tako je na području Sv. Dioniza otkriveno 76 žarnih grobova, sa žarama ukrašenih pseudo vrpčastim ili urezanim geometrijskim motivima i plastičnim aplikama. Među nalazima se posebno ističe urna, na ramenu ukrašena nizom jelena u reljefu. Fragmenti posuda skupljenih izvan grobova govore o životu na ovim prostorima još i mnogo ranije.
Negdašnje gradine danas poput duhova nadziru tok rijeke. Područje Svetog Jurija u doba predromanike bilo je važno sjedište feudalaca i novigradskih biskupa. Sa ovih prostora kontroliran je sav plovni put rijekom kako prema moru tako i prema unutrašnjosti . Za vrijeme «mletačke vladavine» na ovim prostorima bile su bogate ribarnice koje su koristili i novigradski biskupi. Ovdje su postojale i termalne vode koje se koristilo u svrhu liječenja. U hrastovoj šumi neposredno iznad Mirne u vrijeme kada nema vegetacije naziru se ruševine crkvice posvećene Sv. Juriju. O samoj prošlosti crkvice postoji niz kontradiktornih činjenica. Ono što je najznačajnije je to da je sagrađena na temeljima stare crkve sa visokim križem koji je bio vidljiv i sa mora i sa rijeke. Služila je u crkvene svrhe do Prvog svjetskog rata, kada je napuštena. Mnogi zamjenjuju ovu crkvu sa crkvom posvećenom Svetom Dionizu koja je bila smještena nešto niže, niti dvjestotinjak metara dalje, od koje danas nije ostalo ništa osim humke kamenja. Ove dvije crkve vjerojatno su napuštene početkom XIX. st. Neko vrijeme su služile u svrhu odmorišta pobožnicima a poslije zbog siromaštva i nedostatka žitelja u potpunosti su napuštene.
Zaputi li se putnik namjernik starim rimskim putem od doline Mirne prema brežuljcima što se prostiru uz dolinu, na kraju zavojitog prašnjavog puta pukne pogled na ogroman proplanak, gdje se izmjenjuju gajevi i plodni vinogradi koje presijecaju zavojiti puteljci i staze. Sa proplanka puca pogled s jedne strane na morsko plavetnilo a s druge strane na dugu zmijoliku Mirnu. Ovaj vidikovac nije ucrtan u zemljopisne karte a nadvio se poput stijene nad tokom rijeke kao da želi pratiti svaku njenu kap na putu prema moru. Teško je sa ovih prostora razgraničiti kopno od mora. Stapaju se oni u oku nakon dugog gledanja u suzu što privremeno zamućuje vid. Na ovim prostorima caruju vinova loza i maslina. Ovih jesenjih dana boje jeseni stapaju se sa zrakom koji sav odiše glagoljivim čudotvornim biljkama. Na samom vrhu prašnjavog puta na oštrom zavoju smjestila se crkva Svetog Mihovila okružena grobljem. Tu, neposredno iza crkve, smješteni su Srbani. Do 1540. godine ovo je bila župna crkva, a sagrađena je na ruševinama stare crkve. Izgrađena je od kamena. S donje strane vidljiva su vrata izrađena od kamena u XV. st. U crkvi se nalazio kip Sv. Mihovila Arkanđela koji je nestao. U podnožju oltara nalaze se dva grba: obitelji Briani i Canal, međusobno odvojeni glavom Kerubina. Zanimljivo je to što je upravitelj Pule bio Emilo Canal čiji je ovo obiteljski grb i nepoznato je kako se on našao na ovim prostorima. Obitelj Briani su bili feudalci iz obližnjih krajeva. U doba restauracije 1628. godine odneseni su oltar i ostale znamenitosti crkve. Crkva polako gubi značaj tim više što župna crkva preseljava u susjednu Novu Vas.
Visoravni dominira Nova Vas, mjesto smješteno niti kilometar zračne linije od rijeke. Tu je prastara gradina. U vrijeme života prvih stanovnika ovdje je bio seoski dvorac gospodina San Zorzia. Današnje je selo osnovano uz dvorac negdje na prijelazu iz XV. u XVI. st., kada su ove prostore naselili stanovnici Svetog Jurija kod Grožnjana koji su se povukli u ove krajeve bježeći pred malarijom. Njima su se pridružili prebjezi iz Dalmacije. Tako je iz Starog sela nastalo Novo Selo danas Nova Vas. Tumačenje nastanjenja ovih prostora očituje se po prezimenima Poropat (selo Poropati je u neposrednoj blizini Sv. Jurja), a prezime Lubiana nalazimo i u neposrednoj okolini Zadra. Dugo vremena ovaj kraj bio je priključen općini Grožnjan koja je nadzirala sav tok i promet rijekom Mirnom . Tek 1877. g. ovaj kraj pripada općini Črni Vrt ( tako se do početka XX. st nazivala današnja Brtonigla). Staro Selo se kao mjesto prvi puta spominje 1102. godine. Prema zapisima iz 1580. g. biskup Valier iz Verone spominje da na ovim prostorima postoji župna crkva koja je posvećena Blaženoj Djevici Mariji. Crkva je kasnije restaurirana 1639. godine i posvećena Svetom Mihovilu. To je jednobrodna crkva, čiji je zvonik odvojen od crkve i završava tipičnim cimbelinom. Glavni oltar je od mramora sa svetohraništem i gipsanim kipovima blažene Djevice Marije i Sv. Mihovila Arkanđela.
Povijesno najznačajnije mjesto na ovoj blagoj visoravni su Pavići, selo smješteno na negdašnjem glavnom putu preko Mirne. Selo danas nozi naziv Pavići po prezimenu Pavići. Najstariji pavićanin danas broji preko osamdeset ljeta. Uz samo selo smjestila se mala crkva, obnovljena prije nekoliko godina. Ovo je vjerojatno jedna od najstarijih crkava u Istri a možda i šire. Sagrađena, po nekima na poganskom hramu a po nekima, na ruševinama prve kršćanske crkve na ovim prostorima. Crkva Sv. Lovre odolijeva vremenima i svoje tajne dobro skriva. O starosti crkve svjedoče dvije kamene rimske ploče, a ne jedna kako se dugo pretpostavljalo. Obje se nalaze u muzeju Maffeiano u Veroni. Iz jedne ploče iščitava se da su na ovom području bile termalne vode i javna kupatila kao i važno raskrižje putova. U svojim zapisima biskup Tommasini spominje još jednu ploču što potvrđuje i A. Deggrasi u svojim zapisima. Uz crkvu Sv. Lovre zatekli smo vitku i čilu staricu Čendak Anđelu koja govori o znamenju ove crkve. « Crkvu smo obnovili, ali svetkovinu Sv. Lovre nismo. Još i dan danas u Novoj Vasi slave Svetog Lovru, kao svog zaštitnika, a do prije pedeset godina slavio se tu kod nas u Pavićima. Imaju oni svog sveca zaštitnika sv. Mihovila. Pričaju ljudi da su tu ispod crkve termalne vode, kao što i govore da su tu malo dalje prema Mirni prije više godina pri kopanju otkopali i stare zidine grada, ali ih nitko nije došao pogledati pa su zatrpane. Nije nikakvo čudo da se pri obradi zemlje u zemlji može pronaći i morske školjke što je ovdje ostavilo more. «
Ovaj kraj je neiscrpan raj za prirodoslovce, jer zbog bogatstva vode i blage primorske klime život je bujao stvarajući i neke endemske vrste. Dolina rijeke Mirne sjeverna je granica vegetacijske zajednice koje najčešće zovemo mediteranska makija. U selu Škrinjari koje se smjestilo uz cestu Brtonigla - Nova Vas nalaze se dva stabla hrasta suplutnjaka. Dobro su razvijena i visine preko deset metara. Hrast suplutnjak najbolje je razvijen u zapadnom Sredozemlju. Život u ovim krajevima oduvijek teče svojim tokom, bez velikih stresova; padova i uspona. U blagoj klimi u kojoj caruje vinova loza, u kojoj vlada tek prividni mir, ljudi kao da su razbacani po malim seoskim posjedima. Rođeni su ovdje, žive i rade na ovom prostoru, između kuće, šume, polja i vinograda.
Na ovim prostorima postoji i selo Katunari. Naziv mjesta duguje katunu, vlaškom izrazu za putujućeg stočara. Nastaju u vrijeme imigracije nomada sa istoka. U Istri srodan naziv nosi devet(9) mjesta, ali na širim prostorima bivše države ima ih mnogo više. U ovom kraju postoje Katunari Vale i Donji Katunari Pišine. Zanimljivo da mnogi žitelji ovog sela više ne nose prezime Katunar već talijanizirani naziv Cattunari, Catunnari ili tome slično.

Tekst i fotografije : Zlatan Varelija