Spomen galerija na koronadoba

04.06.2020

Spomen galerija na koronadoba
Umag – Virtualni koncerti, kazališne predstave, izložbe i raznoliki online poslovi uzimaju maha u koronakrizi. I dok se zlokobni koronavirus hrani ljudskim životima, tehnološka revolucija napreduje. Jedino priroda evoluira u skladu sa svojim prirodnim zakonitostima koje čovjek ne čuje i ne poštuje. Upravo nam ovih dana priređuje najljepšu i najveću priljetnu izložbu, za koju nam ne trebaju digitalni alati, samo mali pokret i pogled oko sebe. Pred nama je izložba bez kustosa i likovnih kritičara jer priroda je jednostavno, umjetnost nad svim umjetnostima.
 
Proljetna renesansa
Postoje li uopće riječi kojima bi se mogla opisati ljepota prirode kojom smo okruženi? Očito bi svaka bila izlišna jer ona nije obličje deskripcije nego je značenje samo po sebi i zato je to umjetnost koju je bespredmetno opisivati. Dojmovi su dar u kojima treba uživati svim osjetilima. Priroda jednostavno djeluje na čovjeka kao kakav vezivni materijal koji spaja ovu ljepotu vanjskog s našom duhovnom ljepotom u sveprožimajućem skladu i sinergiji. Ali nažalost, ne rijetko nam se događa da tu ljepotu primjećujemo tek kad nestane i pogled nam ispuni praznina. A razlog tomu je naš ubrzani tempo života u normalnoj svakidašnjici u kojoj odsutni hodamo kao slijepci s fenjerom u ruci.
 
I ovih dana koronakrize dok brinemo o svom zdravlju ne zamjećujemo u blizini, u očištu, proljetnu renesansu. Opčinjujuća, samoorganizirana izložba flore i faune prostire se oko nas do nebeskog pokrivača u bogatstvu svog kolorita, razigranih formi, savršenoj harmoniji, ekspresionističkom ugođaju, minimalizaciji oblika i stvralačkom treptaju u još jednom umjetničkom opusu rađanja života.
 
Tek kraći hod po prirodi i bijeg od Covida-19, širom nam je otvorio oči otkrivši nezaboravne motive kao izvorne predloške za skulpture i slike najplodnijih kipara, slikara i crtača.  I dok se čovjek bori sa ugrozom kobnog virusa, priroda se ne osvrće i buja u svojoj čaroliji, okrenuta samoj sebi i ushićuje nas u tuzi i sjeti, tražeći od nas samo poštovanje i budnog haiku “slikopjesnika” koji začarana pogleda na poneki detalj zapisuje duboke utiske u sebi.
 
I tu zastakuju riječi. Ove su fotografije mali prilog za Spomen galeriju na koronadoba koje će kao najveća ostavština prirodnih umjetnina trajati u beskonačnom ciklusu života. I kad sve prođe, nek ostane uspomena na ljepšu stranu ovog razdoblja našeg života u kojem smo širom otvorenih očiju uživali u zbirci (ne)običnih prizora iz prirode koje u normalnom životu ne bismo pogledom ni dotakli. (S.Bo.)

Izvor Glas Istre