Sramota grada u 21. stoljeću

26.09.2020

Sramota grada u 21. stoljeću

Gospodarenje prostorom samo gdje se mogu pridobiti glasači

Ovog kasnog proljeća nakon „nokdauna“ kojeg nam je isporučila naša Vlada i otvaranja kafića posjetio me nekadašnji gimnazijski kolega s kojim sam dijelio školsku klupu, dugogodišnji profesor na Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani. I dok smo sjedili i raspredali o svemu i svačemu u nekoliko navrata požalio se na gospodarenje prostora u Umagu. Njegova konstatacija da je Umag najneuređeniji grad u ovom djelu Istre malo me zabolia. Potom mi je svoja gledanja obrazložio u nekoliko crta i dao mi jedan savjet. Bilo bi lijepo kada bi imao vremena da nakon mjesec i više napustiš grad i vratiš se u njega i usporediš ovo što sam ti rekao sa svojim viđenjem grada pri povratku u njega.

Prazan autobusni kolodvor kao u Obrovcu

I ovog ljeta pružila mi se ta mogućnost. Nakon poduljeg izbivanja evo što sam zatekao. Po povratku mislio sam da se nešto promijenilo i to nabolje ali ostalo je sve isto, ako ne i gore. Prvo što ulaskom u grad zaboli je prostor između gostionice „Dok“, nekadašnje benzinske crpke, autobusnog kolodvora. Inficirano neuređenosti, zapušteno gdje caruje trava i smeće. Nakaradni automat klub plave boje koji više sliči na prostor u bosanskoj Arizoni i u cijelosti se uklapa u ovaj neuređeni prostor. A tek ovaj zapušteni autobusni kolodvor. A čemu služi ovaj prazan prostor s kojeg se nigdje ne odlazi i na koji nitko ne dolazi. Ako vas put nekada navede do Obrovca navratite do autobusnog kolodvora isti je kao umaški.

Mudante na sušilu

Niti desetak metara dalje, veliki kameni blokovi presjekli su sporednu cestu i dali upečatljiv dojam ne znanja gospodarenja prostorom. O prostoru Tipografije ne treba trošiti vrijeme (o tome će biti uskoro više rečeno). Srušeno i zaraslo u graju podsjeća na davno zaboravljeno gradilište ili na neki arheološki iskop kakvih nalazimo svugdje po „Lijepoj našoj“. Još smo s desne strane ulaska u Rakovčevu ulicu. Nakon zgrade s obnovljenom fasadom koju su financirali sami stanari, nalazimo na naselje koje se s pravom može nazvati naselje obnovljenih potleušica. Nekadašnje garaže pretvorene u stambene prostore s nazovi okućnicama koje zahvaćaju gradske dvorišne prostore. Uzurpirani nekadašnji putevi daju ugođaj, moram javno reći, prostora na sramotu grada, a da ne napišem ikoju ružniju riječ. Stolice i stolovi koji su okupirali zelene površine gaće i mudante koje se suše na razapetom konopcu između dvaju drveta .To je slika koju svaki posjetitelj doživi šetnjom kroz ovaj dio grada. Naselje koje strši svojom nakaradnošću nastalo na osnovu kupnju glasova za lokalne izbore. Ali krenimo lijevom stranom od ulaska u grad.

Potleušice iz 19. stoljeća

Nakon nekoliko socijalističkim mastodonata koji su bočno okrenuti ka glavnoj cesti, a čija fasada odavna vapi za obnovom nailazimo na prostor zgrade koja svojom interesantnošću lijepi oči svakom prolazniku. Zgrada s pet ulaza od kojih su dva ulaza s obnovljenom fasadom bijelo crvena i tri ulaza s kojih odavno otpada fasada. ( fasade dvaju ulaza uredili su stanari na vlastiti trošak). Nekadašnji socijalistički mastodont s prizemljem poslovnih prostora od kojih su neki obnovljeni, a neki odavno traže najmoprimca slika su grada u kojeg ulazite. Srećom, posjetitelj ne može vidjeti dvorišni dio ove zgrade. To je slika i prilika kako se gospodari prostorom. Prašnjavo dvorište koje je djelom i gradsko a koje krase kante za otpad, stablo akacije koju je davno trebalo srušiti i asfalt ulice Žrtava fašizma kojeg je davno trebalo obnoviti. A za vrijeme kiša bujične vode caruju ovim djelom grada. Dvorište prema, nazovi parkiralištu ograđuju trstika i graja. Posebna je priča prostor između parkirališta i ulice Jokaima Rakovca. Na tom malom uskom prolazu smjestilo se nekoliko potleušica koje daju sliku davno zaboravljenog gradskog stanovanja iz 19. stoljeća. Uz potleušice smjestilo se nekadašnje skladište, poslovni prostor čije reklame još uvijek krase staklena vrata, a čiji krov još uvijek uljepšavaju karcinogene azbestne ploče. Što reći dalje za prostor od kružnog toka do povijesne jezgre koje se Grad odrekao, zaista je suvišno, ali o tome drugi put.
Što je to da Umažani imaju nesretnu sudbinu gospodarenja prostorom nad kojom se zgražaju kako gosti posjetitelji, a još više struka. Neuređeni javni stambeni i ini prostori koje više nitko ne može popraviti u kojima se građani ne mogu osjećati dobro i ugodno. U onima koji vode gradsku politiku gospodarenja prostorom krije se uzrok ovakva stanja. Na njima leži posebna krivnja. Ulagivanjem investicijskim lakomostima doveli su grad do granica izdržljivosti i njegovu pojavnost odgurali daleko od dobrog ukusa i dobrog i ugodnog življenja.

Piše: Zlatan Varelija