„Što vi budete više šljakali država će vam više uzeti“

17.09.2021

„Što vi budete više šljakali država će vam više uzeti“  

Što vi budete više šljakali država će vam više uzeti

Nekako s jeseni obično u vrijeme kad glagoljiva biljka započinje s mirisima mošta, obično putem medija doznamo za poneku umnu tvorevinu naših vrlih političara. Ovaj put to je umotvorima porast BDP-a. A kako se ova tvorevina često ciklički ponavlja u našoj novijoj povijesti samo pod drugim nazivima, ove tri istinite umaške priče  koje su nastale u jednom rujanskom jutru, oslikati će predodžbu o ovoj umotvorini.

                                    *****

Nakon dugog vremena sretnem starog prijatelja. Nekada smo zajedno radili u danas ocvalom bujskom Digitronu. Jedva ga i prepoznah. Rijetka sijeda kosa koja ga polako ali sigurno napušta, lice se zaokružilo, a trbuščić iskočio iznad remena hlača. Još radiš, priupitam ga? Ma kakvi! Već sam ti sedam osam godina u mirovini  Znaš malo staža tu i tamo, nešto braniteljskog, sakupilo se toga i evo me već oko osam godina godina.  Živim od uredne mirovine. Stiže redovno, ali nije dovoljno. Znaš radim nešto u fušu, kod nekog što radi ove aluminijske prozore. To su mi sredili neki moji prijatelji. Sve teže se živi. Krediti, rate, sve to moram nositi na svojim leđima, a i oduvijek znaš da sam mrzio rad kao pojavu. Sjećaš se nekadašnjih parola, dok smo radili u Digitronu. „Rad čeliči organizam, oslobađa dušu“ „Dok se radi bolje se osjeća“ ili još bolje „Tko radi ne boji se gladi“ Sve te parole nisu držale vodu, jer mnogi koji su nekada radili, danas su gladni, a niti im duša nije slobodna, već prepuna briga : kako preživjeti do prvoga. Evo i ja sam došao na te grane, iako imam mirovinu, moram raditi u fušu. Dok se izjada, zazvoni mu mobitel. Moj sugovornik nešto prozbori i naprasno reče. Žurim..žurim stari.., oprosti moram ići postavljati neke prozore. Gazda zove….

                                                                 *****

Kako žena?, djeca?,kako posao? priupitam prijatelja kojeg nisam sreo već nekoliko dana. Znam da radi u nekoj zaštitarskoj tvrtki, i to većinom noću. Pripada onoj kukavičkoj manjini od nekoliko Hrvata bez braniteljskog statusa, a već je davno napustio pedesetu. Nisu ga još umirovili, te nema druge nego zasukati rukave, ako želiš isplivati do prvoga. Rujansko ovo sunce pripeklo, a on onako znojan kroz jedva vidljivo razmaknute usnice govori: Znaš i sam da mi nikada nije smrdio rad. Radim ti skoro svaku noć,preko dvjesto sati mjesečno da zaradim sedamdeset posto prosjeka hrvatske plaće. Evo i sada kada poplaćam dugove u banci idem se dogovoriti da berem grožđe. Znaš noću radim pa danju imam vremena za ove poslove. Poslije berbe, nešto će već iskrsnuti sa maslinama, pa napraviti nekom po metar dva drva, sve to da nekako dođem do prosječne hrvatske plaće. Negdje sa proljeća opet će se nešto pojaviti, dali zidarija, vezanje loza i tako iz godinu u godinu. Iako iscrpljen ovim radom još uvijek ga ne napušta njegov smisao za humor. Sjećaš se dobacuje mi onako preko ramena, do jučer su nam političari govorili da moramo stezati remen. Ja sam ga toliko stegao da mi se pupak zalijepio za kralježnicu, a onaj koji je lansirao ovaj slogan, danas nosi tregere jer nema toga remena koji ga može opasati. Čvrsti stisak one nekadašnje radničke ruke i pozdrav za rastanak.. žurim moram dogovoriti ono za berbu….

                                                                    *****

Vrijedilo je truda u ovo niti ljetno ni jesensko dopodne onako iz prikrajka promatrati ljude. Ispijanje kave, beskonačno sjedenje, uredno telefoniranje svakodnevna su slika jednog običnog umaškog jutra. U to se uklopila i osoba, čiju funkciju ne zna niti lokalna samouprava a prima  osobni dohodak na preko dvije prosječne hrvatske plaće. Promatram je dok uredno ispija cappuccina, telefonira i sjedi već tu satima. Još sunce nije dostiglo svoj vrhunac, a crkveni toranj nije otkucao podne, kad joj se  pridruže i dvije djelatnice razredne nastave, vjerojatno upravo završavajući svoje radno vrijeme. Uredno sjednu, zauzme mjesta i onako ovlaš naruče cappuccino i zapale cigaretu. I tako ne znam ni sam do kada, jer požurim pisati ovaj tekst.

 

                                                                         *****

 

Čitav svoj život prisiljen sam slušati , umotvorine stvorene u glavama političara. Iza mene su ovih posljednjih desetak godina  slogani „međugeneracijska solidarnost“, „stegnimo remen“, a ovih dana kada je vlada shvatila da ni bušenje novih rupica neće izvući ovo društvo iz gliba lansirali su novu obmanu porast BDP-a. Prošetajte nekom od trgovina, otiđite do tržnica i uvjerite se da su  cijene prehrambenih artikala uvećane za 50%., a o ostalom da ne govorim. Inflacija je pokucala još proljetos na vrata, ali odavna naši umni političari opet nam prodaju nešto na neviđeno. Lažnu sliku, dobrog i ugodnog života.  Kopka me stalno u glavi, obzirom na gore napisano zaslužuje li naš narod, ovako civilizacijski zapušten da nam oni koji o radu toliko malo znaju nude lažnu sliku ugodnog i lijepog života. Ali bojim se da je pred nama dugo razdoblje sintagme što najjasnije objašnjava grafit na jednoj napuštenoj bujskoj tvornici:

„Što vi budete više šljakali država će vam više uzeti“

Tekst: Zlatan Varelija

Fotografija: Prazna hala nekadašnjeg novigradskog ponosa trikotaže Umbert Gorjan /arhiv autora/