Subota

05.03.2022

Subota

Subota

Subota, jedna od uobičajenih subota na groblju. Nekoliko posjetilaca okrenuti sebi u miru sa svojim pokojnicima. Dok polažem nekoliko svježe ubranih bijelih zumbula na neugledni grob nekadašnje susjede misli mi se strelovito vrate kojih desetak godina u prošlost

*

Dobar dan susjede! Evo još jedan dan je pred nama- kakav onakav uobičajen znala bi reći dok smo se mimoilazili na hodniku zgrade.  Često sam je susretao na stepenicama.  Iako u poodmaklim godinama  vitka visoka odavala je nekadašnju ljepotu. Uvijek uređena frizura, lagani odmjereni hod krasili su njenu figuru, dok se vješto , lagano uspinjala  do trećeg kata jedne od najviših zgrada u mojemu gradu. Znala me ponekad pozvati u stan, da joj promijenim žarulju, nešto sitno popravim. Stan decentno uređen, krasio je bidermajer stol i stolice u kojima sam uvaljen pričao i pričao o stvarima koje je ona voljela. Bogata polica sa knjigama odavala je ljubav prema riječi. A nekoliko slika ocrtavalo je njenu ljubav spram lijepoga.  Voljela je čitati pričati o junacima knjiga sa kojima je dijelila svoju samoću. O njoj najdražim ruskim klasicima. O Ivanu Karamazovu, Marmeladovu, Ani Karenjini i kako se nisu zvali svi ti ruski junaci. Onako usput spomenula bi Čičikova, kada se osvrtala na svakodnevne političke događaje. Jednom dok smo pričali o Turgenjevom liku …..iznebuha me priupita: Sigurno Vam se činim čudna?, Što sam se odvojila od svijeta te živim u svojoj osami bez gorčine. Ne odgovorim u trenutku grozničavo tražeći pravi odgovor. Prije bih rekao osebujan poseban. Da odmahne glavom, a plave oči zatitraju plavetnim sjajem kao da žele osvijetliti ovaj život bez gorčine. Poput nebeskog plavetnila. Hm, - možda je to zbog godina koje su iza mene i života koji me okružuje o kojem imam svoje mišljenje. Nastavi dalje. A čemu biti ogorčen? Svjesna sam istine  da se nitko iz ovoga života nije živ izvukao, i sutra dok smrt pokuca na moja vrata dočekati ću je sa osmjehom. A najveće istine su lagane jednostavne i čiste i uvijek se osmjehuju. I u tom i takvom viđenju nestaje tuga, zavist, ogorčenje, osveta. Kad to čovjek spozna postane vedar, jer svaki novi  dan njegova življena nova je  vedrina.

Pričali smo satima, ali nikada nije pričala o svojemu životu. To je bila njena tajna, a susjedi – što drugo -  već voajeri tuđih života - naklapali su  i ulazili u njen život. Pričali su da ju je muž davno ostavio otišao sa nekom mlađom. Da joj u gradu živi kćer i sin oboje dobro situirani,  da ih je školovala  na tadašnjem najboljem sveučilištu u Zagrebu. Da rade na dobro plaćenim mjestima i obnašaju društveno važne položaje. Samo jednom mi je spomenula nešto o porodici, ali brzo je zašutila uz konstataciju : „a čemu istina, ona danas ionako nikome ništa ne služi“  Jednom mi spomene i stolice na kojima sjedimo,  - ove bidermajer- kako bi voljela  naglasiti, stvarima koje je naslijedila i do kojih drži. „Vezana sam uz njih kao i uz ovaj stol. To je moja dota koju sam naslijedila od moje majke, a ona od svoje. Evo danas osjećam da oni nemaju svoje  budućnosti Sa mojim nestankom i oni će nestati  Nestati će moje obiteljske loze, jer to je jedino trajno što je ostalo od nje.“ Zašutila je kao da se preplašila da je previše rekla. Naglo se trgla, podigla i promrmljala: „ma o tome bi se pričalo, ali to ništa ne bi izmijenilo u našim životima“. Jedino što nije bilo tajnovito, je da je uživala solidnu mirovinu jer je obavljala mnogobrojne dobro plaćene bankarske poslove. Sa tajnama je živjela onako u miru svakodnevnog učmalog ovoga  nazovi gradskog života. Dobro se sjećam  naših razgovora. U posljednje vrijeme nekako kao da je znala da će nestati. Znala je reći da je  više u njenom životu ništa  ne može iznenaditi. Čak niti smrt. Svaki dan je isti i kraj se neumitno približava. Znala je pričati o tišini koja ju okružuje u kojoj ona nalazi svoj mir. Ona je blagotvornija od svega onoga što ljudi, susjedi pričaju o njoj.

Jednog prosinačkog sumraka dok je bura kucala po prozorima kako to ona u ova prosinačka vremena zna, zazvoni zvono na mojim vratima. Otvorim i ugledam susjedu, ogrnutu u kućnu haljinu i cvokoćućim glasom mi govori: Molim Vas kako je to ona znala reći hoćete li mi pomoći? Električna peć mi ne radi, ne znam što je?, Možete li pogledati ili zazvati kojeg električara? Znam da ih vi poznajete? Skočih do stana, otklonim  bezazlen kvar. Krenuh prema vratima ali me zaustavi i započne priču okrećući se prema televizijskom ekranu na kojem su se lijeno ispružili lavovi, uživajući i lješkarajući na suncu. Sinoć sam gledala jednu prekrasnu emisiju o hijenama, o njihovom životu, zajednici, kako žive i našla mnogo toga zajedničkog sa ljudima. Nisam mogla dugo zaspati, ali susjede o tome ćemo drugi put pričati. Nikada nismo nastavili razgovor. Samo nekoliko jutara nakon toga po pričanju  susjeda uputila se našem Domu zdravlja. Sa sirenom odvezli su je u bolnicu. Posljednje što sam čuo o njoj je da se liječi u nekoj zagrebačkoj klinici. Nekako sa proljeća gradom se proširila vijest da je zauvijek zaklopila oči. Samo nekoliko sati kasnije kroz hodnike zgrade započnu promenade ljudi koje dobro poznajem, a u zgradi ih nikada do sada nisam vidio. „O dobar dan“ pri susretu na stepenicama pozdravi me jedna od poznanica. „Znate mama mi je zauvijek sklopila oči, pa ćemo mi preuzeti njene stvari bolje mi neko da je drugi raznesu.“ U parkirane terence prvo su ukrcane bidermajer stolice, sutradan stol, slike, no knjige su ostale. I mjeseci su prolazili i jednoga jutra uz pratnju jedne umaške odvjetnice zaustave se terenci. I opet su unose bidermajer stolice, bidermajer stol, slike i sve ono što je odneseno. Nijemi promatrači susjedi jedino su mogli razabrati gunđanje i tihe psovke istih onih koji su to do jučer odnosili. I opet na stepenicama susretnem poznanicu, koja mi niti ne odzdravi. Nešto promrmlja onako u bradu ali razgovijetno: „Što su ovdje susjedi znatiželjni !“ Gradom se uskoro proširila vijest  da je imovina i stan donirana nekoj zakladi, da ona raspolaže imovinom u humanitarne svrhe.

Već godinu dana u mojem susjedstvu u tom stanu živi neka druga porodica. Dobar dan! To je jedino što na stepenicama izgovorimo. Kao da je svaki u svojem svijetu, okrenut samom sebi.

Tekst : Zlatan Varelija