Susret sa Ivanom Zvonimirom Čičkom na sudskom procesu, II. dio

08.02.2022

Susret sa Ivanom Zvonimirom Čičkom na sudskom procesu, II. dio

Nemam pojma zašto?!
Siječanj, 1987. Predvečerje, 17 sati. Oglasilo se zvono na vratima. Otvaram ih. Ispred mene stoje dva nadmena druga milicionera. Vrlo kruti i neljubazni “organi”, od kojih onaj viši drži presavijeni list papira u ruci.
-Sanja Bosnić, vi ste? pita pomalo drsko.
-Jesam, izgovaram s dozom opreza i nelagode u grlu.
- Dobili smo telegram gdje stoji da se sutra ujutro u devet sati morate pojaviti na Okružnom sudu u Zagrebu, naređivačkim tonom veli.
- Na sudu u Zagrebu, zbunjeno ponavljam. „A zašto?”
-Mi drugarice ne znamo ništa, osim da vam moramo uručiti telegram, uzvraća.
-Ali sada je 17 sati i kako da se iz Umaga nacrtam u Zagrebu sutra u devet?! Ne vozim po snježnim nanosima, a snijega ima ga na lopate po putu, nastojim ih razuvjeriti i smekšati.
-Drugarice, to nije naš problem, i ne pojavite li se, bit ćemo prisiljeni privesti vas. Zadnji vam autobus iz Umaga za Zagreb polazi u 21 sat preko Ljubljane, informira me drugi milicioner pa ravnodušno napuštaju moj kućni prag. Zalupim srdito vratima, ali je nemir prodro u stan. U kakvom li sam prekršaju, preispitujem se. Ništa “grješno” mi ne pada na um. U glavi sve počinje, a u mojoj zuji, zamagljuje mi misli, zbrčkano iz podsvijesti naviru neki događaji u kojima ne razabirem nezakonita djela. Tješim se da se desila greška. Zabunom su me pozvali. Ali tko i zašto?! Tek u Zagrebu ću otkriti uzrok ovoj neslanoj šali. U bunilu se spremam na put. Pokušavam preuzeti kontrolu nad mislima. Uzalud. Na bojišnici borbe s tim prijetećim mislima ne vidim neprijatelja.
Sniježi cijelim putem kroz Sloveniju. Nemir mi briše san s očiju. Nakon sedam sati neudobne vožnje u Slavnikovu autobusu stižem izmorena na cilj. Taksi me iskrcava na Zrinjevcu. Ulazim na Okružni sud. Penjem se prema sobi broj tri, na kraju dugačkog i mračnog hodnika. Nestalo je struje, bizarna je atmosfera u kojoj sve podsjeća na tunel bez izlaza. Na kraju hodnika sjedi desetak ljudi. Šutljivi su kao i mrkla tama što ih okružuje. Raspitujem se idu li u sudnicu broj tri i o kakvom je sudskom sporu riječ. Nema odgovora. Valjda se opiru jer sam neznanka? Zavlada još veća tjeskoba i nemir. Tko su svi ovi ljudi, pitam se dok im obrise lica jedva nazirem u tami? U kakvoj smo vezi? Prisluškujem o čemu šapuću dvije žene. Očito su poznanice.
-Držali su ga satima pred uperenom lampom…Pretresli mu kuću, izusti prva.
-I suprugu su mu maltretirali na ispitivanjima. Bila je neispavana, a imaju malu djecu doma koja su sve to gledala, tiho će druga.
Krv mi se ledi. O komu govore? Ja sam ovdje dospjela nekom greškom, tješim se i nastojim ostati pribrana. Na vratima sobe broj tri pojavi se sudski službenik. Čita popis imena i gradova iz kojih dolazimo. Ima nas iz cijele Hrvatske, ali najviše s Jadrana, čak iz Dubrovnika. Određuje redoslijed ulaska, a ja se pobunim, pa kao da me želi kazniti, strogim glasom proziva da uđem prva. I ulazim. Nema vremena za emocije. Slijedi klasičan prikaz iz sudnice dok sjedim na sredini prostorije. Najprije iznosim lične podatke, a zatim kreće ispitivanje. Sudac kao da ispaljuje metak ravno u čelo postavlja pitanje.
-Poznajete li Ivana Zvonimira Čička?, kratko će.
-Ivana Zvonimira Čička, ponavljam ime u nevjerici. Kamo to vodi, moj je unutarnji Ja zatečen, pa se obratim protupitanjem: ”A kako to mislite?”
-Pa jeste li ikada čula za njega ili ga upoznala?, nastavlja. Totalno sam zbunjena i iznenađena. Što bih ja to trebala znati o njemu? Kako su me povezali s njime i zašto? Bila sam dijete u četvrtom razredu OŠ kadli se iz večeri u večer pojavljivao na televiziji kao i Hrvatsko proljeće. Nešto kasnije, u srednjoj školi, doznala sam da je postao i brački zet. Rođak Tonči iz Sumartina s otoka Brača, rekao mi je da je oženio njegovu susjedu. Što bih još trebala znati, očajnički tražim poveznicu u svojoj glavi.
-Čula sam za Čička i vidjela ga u doba Hrvatskog proljeća na televiziji. Imala sam oko deset godina, odgovaram. Započinje unakrsno ispitivanje. Paljba dvaju odvjetnika.
-Jeste li baš sigurna da ga niste nikad upoznala u stvarnom životu, pita jedan.
-Ne, odrješita sam.
-Potrudite se prisjetiti što još znate o njemu, inzistira drugi. I kopam, kopam po prošlosti. Možda oni znaju da ja znam nešto što još ne znam da znam? Ili su možda pomislili na onu njegovu ljetnu avanturu o kojoj su pred više godina brujali na Braču? Ali to su bili neki bapski tračevi iz malih mista, kazao je rođak Tonči. Međutim, kakve to veze ima sa mnom na ovom mrskom stolcu, mučilo me i osjetim da tonem u nigdinu.
-Zaista nema pojma na što ciljate, sada ja njih napadam, a u misli mi se uvlači roman Franza Kafke Proces, u kojem je K. optužen ali ne zna zašto. Zar se i meni to događa? Osjećam se bespomoćno, suludo i zapetljano u mreži pitanja bez izlaza. Ja sam S. u ovom Procesu, zaključim.
-Promislite malo bolje, ljubaznije će prvi shvativši da s pamćenjem udaram u zid.
-Je li vas možda prošloga ljeta nazvao telefonom, pita.
Istoga trena mi se upali lampica i osvijetli crnu rupu u umu!
-Da, nazvao je SIZ kulture i sporta Općine Buje gdje radim kao tajnica, velim pa iznosim potankosti.
-Prvo je telefonirao rođak Tonči njegov prijatelj može li mu dati moj broj telefona jer Čička zanima kako bi u Umagu mogao prodavati svoju kožnu galanteriju na štandu u ljetnim mjesecima. Ima svoj obrt kožne galanterije. Trebao mu je broj telefona kome se obratiti za prodajni štand. Rođaku sam rekla neka nazove kroz koji dan, a ja se u međuvremenu raspitala u poduzeću 6. Maj kakva je procedura za najam štanda. Ali onoga dana kad je telefonirao nisam bila u uredu i sekretarica mi je prenijela poruku da je zvao te ostavio telefonski broj obrta, opisala sam slučaj.
-I jeste li ga nazvala? I što ste mu tada poručila?, nastavio je sa pitanjima.
-Nazvala sam obrt. Neki ljubazni gospodin me upitao kojega Čička trebam. Antu Zvonimira Čička ili Ivana Zvonimira Čička? Pojma nisam imala da postoje dva Čička! To me zbunilo, pa sam rekla da ne znam kojega ali ću ostaviti poruku o štandu i broj telefona radne organizacije koja ih iznajmljuje. Dotični Čičak znat će komu je poruka namijenjena, ispričala sam kako je to bilo.
Oba odvjetnika u sudnici imala su zbunjen pogled, kao da su se zatekli na kraju slijepe ulice. “
-I to je sve? Imate li još što za dodati? pitao je jedan.
-A što sam još trebala napraviti?, pitam ja sad njega. U sudnici su svi djelovali nokautirano, da ne upotrijebim onu smrdljivu riječ. Rasprava je zaključena u moju korist, no nisam se mogla oteti dojmu zašto sam tu, i što oni ustvari istražuju. Pomiješanog bijesa i očaja, izbacila sam lavu iz sebe u ovom velikom obratu.
-Mogu li ja sada znati zašto sam potegla put od 600 kilometra iz Umaga do Zagreba?! Zar da biste vi mene doveli u vezu s optuženim Ivanom Zvonimirom Čičkom? Zašto?, nastojala sam čuti odgovor, ali naravno, nisu oni ti koji u sudnici odgovaraju na postavljena pitanja.
Sjurila sam se niz stube, u nevjerici kako sam zbog sasvim banalnog telefonskog razgovora s jednim od Čičaka i ne znajući kojim, završila na Okružnom sudu u Zagrebu. Ubrzana hoda, preko zrinjevačkog parka, ušla sam u taxi, sretna što S. izvukla iz zamke kafkijanskog procesa.
Otprilike mjesec dana kasnije nazvao me rođak Tonči čestitavši na nepokolebljivom držanju na sudu?! Doznao je da su svi u sudnici bili zbunjeni zavitlavam li ja to njih ili govorim istinu. Djelovala sam vrlo samouvjereno. A kako obično na sudu svi muljaju i lažu, uspjela sam ih svojim čvrstim stavom i preciznim rečenicama uvjeriti u istinitost iznesenoga.
-Rodice, povjerovali su ti. Čičku su mjesecima prisluškivali telefon pa tako došli i do tvog broja. Godinama ga prate, kao državnog neprijatelja tražeći bilo kakav sumnjivi trag. Sada ga progone, navodno, zbog utaje poreza. Država nam je na klimavim nogama, ali UDBA i dalje ostaje naša sudba. Još su žilaviji od kako su se stari proljećarci uskomešali i viđaju se tajno. Međusobno komuniciraju u šiframa, pa su posumnjali i u tebe, prisluškivanjem tvojeg telefonskog razgovora, rasvijetlio je rođak moj zagonetni proces. Upozorio me i da ni pod koju cijenim ne dolazim za proslavu Uskrsa na Brač jer će i Čičak biti tamo, pa budu li nas spazili zajedno u društvu više nitko neće vjerovati u moje izjave na sudu. Udbaši ga prate na svakom koraku. Ali nije mi ni padalo napamet upoznati ga. Ustvari, bila sam ogorčena i jako ljuta na njega!
- Rodice, nestabilna su vremena i nešto se novo utječe na hrvatskom obzorju. Vrlo skoro, zborio je tada optimistički Tonči. I odista, samo dvije godine poslije, 1989., započeo je nastavak pokreta Hrvatskog proljeća, kao nezaustavljivi proces stvaranja samostalne Hrvatske, kojoj sam ja tog mjeseca siječnja 1987. samo odškrinula vrata. 

 Piše:S.Bosnić

Izvor:Glas Istre

Prethodni tekst:

Moje Hrvatsko proljeće, Proljetni dan, I. dio