Tko se boji krize još....

24.03.2022

Tko se boji krize još....

Tko se boji krize još....

 

 

Neki me dan nazove moj stari prijatelj i obruši se na mene, bujicom riječi: "Nikako da pišeš o krizi, o teškom životu našeg malog čovjeka, o budućim crnim danima i kako će tu crnu budućnost ovaj mali čovjek preživjeti? Samo govoriš i pišeš o općim temama".  Zamišljam ga  kako govori onako zajapuren, već mu se i slina počela skupljati na kraju usana od bijesa, dok spušta telefonsku slušalicu. Zaletjeh se prema rječniku stranih riječi da pogledam koje sve značenje posjeduje ova riječ -  kriza pa pročitam da dolazi od grčke riječi njemački Krise = latinski  crisis: prosudba < grčki ϰρίσıς: odluka.  Široki spektar značenja ove riječi danas se saželo pa označava problematičnu odnosno prijelomnu točku povezanu s potrebom donošenja odluke.

Rijetko je koje proljeće donijelo toliko tmurnih oblaka u život malog čovjeka. Onog malog čovjeka koji čitav svoj život ne može preći crtu bogatstva, onog istog na kojeg su se obrušile sve propisane norme. Jedini ih on mora poštovati. Čitavu kasnu zimu i rano proljeće na njegova leđa su tovarili i tovarili poskupljenja, energenata, vode, komunalija, i čega sve ne! Vrli naši političari, oni koji su se do izbora zaklinjali u tog  malog čovjeka, a sada dočepavši se vlasti tovare mu teret – žele ga nakrcati. Jer pod teretom se manje misli! Pa i magarac zna koliko treba nositi. Neće on nositi niti gram više nego što može. Jednostavno će se sagnuti na prve noge, stati i tako stajati dok mu ne skinu višak tereta. A naš čovjek može nositi i daleko više...  puno više,  u dugom  vremenskom periodu.

Govore da obično tmurni proljetni oblaci ne donose ništa dobra. A čemu plašiti ovaj narod siromaštvom, kada je svaka generacija osjetila tu i takvu mižeriju. Mi se s krizom rađamo i s krizom umiremo, slogan je u ovom društvu, ako se ono tako može i zvati. Da su oni sa BBC-a pametniji, ovdje bi trebali snimati nove epizode serije «Opstanak». Kad je nama hladno, mi ne kupujemo novi kaput, nama naraste krzno. Reći ćete, neozbiljan sam, rugam se našoj muci, ali zar ne shvaćate!? Kod nas se kriza udomaćila. Ona živi u našim dvorištima, u kućama zajedno sa nama, jednom riječju ona je poput žene, supruga ili brata, bez nje mi ionako ne funkcioniramo. Pa mnogi od vas se sjećaju osamdesetih godina prošlog stoljeća. Nije bilo kave ni banana. A mi smo manje „kafenisali“ i nismo sličili na majmune. Sjećate se moji dragi čitatelji,  dok smo čekali redove za mlijeko u najlon vrećicama, redove za polubijeli kruh dok vam ga je zamatala u papir prodavačica bujnih grudi, poprijeko vas gledajući. A tko se ne sjeća čuvenog "par-nepar"  vožnje u te dane? Koliko smo se tada nahodali i pridonijeli našem zdravlju. Mislim da je otada i započela naša ljubav spram hodanja i planinarenja. Oduvijek mi je bilo žao što Ujedinjeni narodi nisu nikada dodijelili nagradu ovim prostorima za najzdraviji život, bez kave, štetnih stranih proizvoda punih nekakvih  kemijskih sastojaka, zdravog hodanja u prirodi. Već tada smo živjeli zdravije nego ijedan narod u Evropi. Tko se ne sjeća onih devedesetih i svih onih «karitasovih» pomoći, kako su se sve zvale. Malo si dobio preko tvrtke, ako je još tada radila, a ostalo si mogao kupiti u bilo kojoj trgovini. Na policama se tako nalazio šećer, brašno, riža, čak i donje rublje, koje se dobivalo preko raznih karitativnih udruga. Pa naš narod se uvijek snalazi. Neko prodaje, netko kupuje i tako do danas. Kad sam bio mali, pričali su stari partizani, kako su se oni othranili na kori bukava, travi i uvijek sam se čudio kako su to šume sve mogle podnijeti, uz onoliki broj partizana. Nije ni čudno što su Nijemci izgubili rat, pa čovjek nikada ne može protiv prirode. Nažalost danas i da čovjek želi jesti poput partizana, koru bukve, travu - ne može. Odmah ga zaskoče udruge za zaštitu okoliša i ti, pravac u pržun. A tamo tri obroka, topla voda pa čak i rad; nešto se i zaradi. A teško se organizam privikava na promjene. Zamisli čovjeka koji inače jede jedanput dnevno, a sada triput. Pa kako to želudac može prihvatiti? Sjećam se, prije nekog vremena, jedan je moj prijatelj htio objaviti i knjigu sa sličnom tematikom. O krađama u ovoj zemlji. Normalno da čovjek koji izađe iz pržuna mora krasti. Kako da se prehrani? Do sada je tri puta jeo, a na slobodi jedanput. Pa zakoni prirode jači su od čovjeka. Stoga molim ovu državu da ne vraća na slobodu zatvorenike. Time ih prisiljava da kradu, navodi ih na zle radnje, a to nije u skladu s općim pravima čovjeka. Na slobodi treba ostaviti ljude koji rade, malo jedu, a bilo bi vrlo zgodno da pri pučkim učilištima otvore tečajeve u podučavanju  stanovništva da jedu jedanput u dva dana, pa slijedeće godine, jedanput u tri dana i tako svake godine dan više. Jelo ionako uništava čovjeka, deblja ga, pojavljuje se kolesterol, srčane tegobe, dakle pogubne bolesti za naše zdravstvo. Ionako je ono poput onemoćalog starca.  Kolike bi tu nastale  uštede... to je danas  nemjerljivo ! Stoga umoljavam vladu da krene putem kojim se zalaže  naš  političar kojemu je grobnička bura malo prorijedila kosu. U svojim obraćanjima za  javnost  stalno prijeti o redu i radu, a nigdje o jelu. Pa ima pravo, tko je vidio da sit radi. Sit čovjek se odmara, odmara mu se želudac. I bit će gore. Vjerojatno sutra planira uvesti jedan obrok u dva dana. Nešto kao par - nepar. Oni, čije su životne godine parne, jedu u parne dane, a oni neparni, u neparne. Same uštede. Ne govore li liječnici već duže vremena da smo pretila nacija. Da svaki građanin nosi desetak kilograma viška. Evo povijesne prilike da se nacija uvede u red, omršavi i zdravo živi.

A moj sugovornik iz početka teksta, kad pročita ove redove, neka se i upita: „Pa gdje je ta kriza?“ Ovih dana, svugdje oko nas, neka fešta. Fešta od jaj, fešta od kobasic, fešta od ombola, fešta od bobići, fešta od pomidora. Same fešte. A kada budemo manje jeli i "zdravo živjeli" i nadalje će biti fešti ali tada od koprive, bukove kore, nekih divljih trava. Fešta je ljudi! To je najbolji izlaz iz krize.

Neki dan sav usplahireni sindikalac tumači kako mu nije jasno zbog čega ljudi kod nas ne izlaze na prosvjede. Ne možete ih natjerati na prosvjede niti nudeći im i grah, glasno jauče u mikrofon. E, moj sindikalče, u kojem ti to svijetu živiš? Pa tko da ti prosvjeduje kada mu je ovako najbolje. Stopio se naš čovjek sa krizom i što da mijenja. Jao si svima onima kada kriza prestane. Tada će naš narod zavapiti „nabrusimo ljudi kose“ i krenuti u prosvjede.

Što će njima lijepi i bolji  život kada je u krizi najljepše!

I dok šećući udišem miris tek procvalih voćki moje ulice pogled mi odluta na novoosvanuli grafit na kojem velikim slovima piše : «Tko se boji krize još, nek' zaviri u prvi koš.».

Tamo će uvijek naći nešto za sebe!

 

Tekst : Zlatan Varelija