Tko to kuca na vrata?

26.10.2021

Tko to kuca na vrata?

Tko to kuca na vrata?

Davno jednom na Bujštini živjela dva trgovca. Negdje na pola puta stajala je jedna hrvatska škola. Oba ova trgovca imala su jednoga sina i biti će vezana uz školu. Prvi se zvao Augustin. Volio je svoju domovinu te je i svoju krv darivao u temelje škole. Ponosan i prkosan u čestim sukobima s umaškim talijanskim vlastima,  odluči uz silna odricanja školovati sina. Sin je bio vrijedan, odgovoran i cijenio je sve ono što mu je otac podario. Volio je svoj podređeni narod i svoje selo u kojem je hrvatski osjećaj bi živ. Zvao se Ante, ali su ga svi zvali Šime. Završivši srednju školu bio je najobrazovaniji Hrvat na Bujštini od kada se pamtilo. Ali na tome se nije želio zaustaviti.Želio je svojem narodu podariti mnogo više i odlazi u Padovu studirati medicinu. Ali započeo je rat  i odmah padne sumnja na njega. Schiavo, Slaven i jednog dana fašistička žandarmerija pokuca na njegova vrata. Uhite ga iz jedninog razloga što je bio Slaven. Po kapitulaciji Italije bježi iz zatvora i odmah po povratku u svoj zavičaj priključuje se antifašističkom pokretu. Slijedeće godine negdje tamo podno Učke njegova skupina partizana biva opkoljena. Šime je ostao na odstupnici.Ostao tamo zauvijek. Za odmazdu, neprijatelji mu uhitiše oca i majku i odvedoše ih u logore iz kjojih se nikada nisu vratili. Na malom seoskom groblju u Lovrečici postoji obiteljska grobnica s imenima Ante i n jegovih roditelja, ali danas tamo nitko ne počiva.

Drugi trgovac zvao se Ferdinad. Živio je dosta skromno ali kao se širila fašistička ideja i on se osjećao sve jačim.  Uskoro je promjenio i svoje prezime. Umjesto slova „c „ stavio je kako se to običava dva „zz“.  I njegovo selo je nekada imao hrvatsku školu i većina seljana slalo je djecu u tu hrvatsku školu. Stoga su mnogi doalzili u sukob s tadašnjim umaškim talijanskim vlastima. On je bio praktičniji. Kao pravi trgovac, odluči se prikoniti novim vlastima. Najviše je volio nedjelje. Tada bi s prozora svoje kuće gledao kako se postrojavaju marširaju djeca tu ispred njegovih očiju. Uredno bi uzeo bilježnicu i vrijedno zapisivao djecu koja nis toga dana pristigli na smotru. Obično su to bila djeca iz „Picole Serbie“. Znao je da će očevi idući tjedan navratiti u njegovu trgovinu, ali neće im ništa prodati. Niti petroleja, niti soli ionako to njima ne treba  tamo u „Picoli Serbiji“. Znao bi im reći neka idu preko Učke k svojima tražiti petrolej i sol. I on je imao sina Zvao se Fulvio. Ferdinad je dočekao novu vlast ali partizani su njegov posjed pretvorili u objekt svoje teorije, agrarne reforme. Ukinuli su i smješni Musolinijev zakon o znanstvenoj promjeni prezimena, i trgovac Ferdinad i njegovi odluče se napustiti rodnu grudu. Sin je duboko proživlajvao sudbinu svoje obitelji i pamtio vreman svojega djetinjstva u kojemu je imao sve u kojemu su uloge već odavno bile podijeljene. Ferdinad je bio Hrvat, ali njegovi su govorili hrvatski samo s stokom na njivi ili u štali, ali za stolom i u gradu bilo je drugačije. I sin postane pisac, poznatiji „kao hrvatske krvi ali talijanske kulture“. U svojim romanima opisujući svoj kraj, kojega se sjeća, te prizivajući se prošlih vremena sudbinski se poistovjećuje s talijanskom kulturom. Uspoostavom hrvatske države….. Fabrio.

I Ante i Fulvio nekako su vezani za hrvatsku školu, koje već odavno nije bilo u mjestu. Tamo je daleke 1911 godine sagrađena hrvatska škola na prevaru vlasti u Umagu.Lukavstvom je izgrađena i tamo je stajala sve do 1921 godine. I te godine pod vodstvom našeg Serafina i uz pomoć nekoliko fašista iz Motovuna odluče da zapale školu i s njom u vatri nestane i cjelokupna dokumentacija. Prošire vijest da su je zapalile kuharice dok su pekle kruh za školsku djecu. Kao da su zaboravili da je škola još daleke 1918. zatvorena i učitelji odveden daleko u neki od talijanskih sabirnih centara (čitaj zatvor).  I odluče talijani da je potrebno sagraditi novu školu za talijansku djecu koje ionako u ovom kraju nije bilo. Ali nikne škola i dođoše talijanski učitelji. Mijenjali se učitelji ali nekako djeci ostanu u sjećanju neki Romeo i Mei Gina , koja se i udala u mjestu. I poslije Drugog svjetskog rata u zgradu se useli hrvatska škola i tu započne i jedno polugodiušte hrvatska gimanzija. Ne  sjedne u te gimanzijske klupe naš Fulvio iz druge priče. Njemu ta škola nije bila odveć draga, jer trebao je sjesti s hrvatskom djecom.  A Mei Gina osta u školi podučavati  malobrojnu talijansku djecu, dok Romeo krene put svoje domovine. I Gina  se zaželi svoje domovine i krene na put zajedno s mnogobrojnim drugim žiteljima umaštine tražeći ne samo domovinu nego i bolji slađi kruh. I osta škola samo s hrvatskom djecom ponosno do današnjih dana. Prolazile su godine i djeca su rasla  i odrasla uz svoju školu.

Tekst:  Zlatan Varelija